Featured

Man vs. Nature

Since the beginning of time, the man had to face the forces of nature to ensure his own survival. The nature has been observed as hostile, the man had to fight with his body and mind to concur the nature and make it his servant. However, more than once, the nature has demonstrated how powerful and wild it can truly be and the man, with all his science and technology and progress, stood no chance. Nevertheless, the mankind survived, there are more people in the world today than ever before.

If you start to think about this, it becomes clear, there is no man vs. nature, the nature is within a man, and the man is within the nature, we do not exist apart from it. If we fight the nature within, then we fight against our own bodies, our own instincts, senses… And if we fight the nature around us, we inevitably lose, because we are just a small piece of it. How about if we stop fighting and start listening, begin working together, cooperating, learn from it as much as we can and then co-create, play with it. This is the abundant planet, there is enough food, clothes and homes for each and every one of us. Nature is greater than all of us together, she gave a birth to everything that exists, we call it a Mother for a reason. She gave us everything she had so that we would live a happy life, as every mother would, and she did it with love.

And how do you treat your mother? Do you show her respect? Are you thankful for her gifts? How do you show your love?

If you do not understand your nature, that is within you and all around you, then you cannot appreciate it and you wouldn’t know how to love yourself or the world around you. Even that’s o.k., mother is forgiving and compassionate, her own love is enough, but you better show her respect! Because the Earth will survive without us, but where would we be without the Earth?

Tijana

Featured

Koliko vredim? / What is my worth?

Onoliko koliko volite sebe – tolika je vaša cena – i život poštuje tu cenu.

–  Miguel Ruiz, Moć Ljubavi

How much you love yourself – such is your price – and life respects that price.

– Miguel Ruiz, The Mastery of Love: A Practical Guide to the Art of Relationship –Toltec Wisdom Book

Da li znate priču o žabici koja je pobedila u trci i jedina stigla do cilja? (The Frogs’ Race by Dulce Rodrigues) Priča ide otprilike ovako: u šumi je bila organizovana trka, žabica koja uspe da se prva popne na visoki toranj je pobednik. Trka je počela, međutim publika je, umesto da bodri takmičare, poput nekog starog mrzovoljnog žapca, počela da dovikuje – žabe ne mogu da se penju, nikada nećete uspeti, spore ste, to je nemoguće, šta zamišljate ko ste i slična omalovažavanja. Polako su jedna po jedna žabica odustajale i napuštale trku. Na kraju je ostala samo jedna žabica koja se uopšte nije osvrtala već je hrabro išla napred. Kada se popela na vrh i stigla na cilj okrenula se i shvatila da je pobedila, bila je presrećna i zadovoljna, mada malo tužna što ni jedna druga žabica nije stigla na cilj. Svi su se pitali po čemu je posebna baš ta žabica, da bi shvatili da je ona gluva i da nije čula negativne povike i obeshrabrivanje iz publike, već je slušala samo svoj unutrašnji glas koji ju je konstantno bodrio!

Čovek je društveno biće, od kada se rodimo usmereni smo na druge ljude. Dete svet otkriva kroz svoj odnos sa majkom pre svega, pa onda i sa ocem, najbližom porodicom, zatim sa vršnjacima, učiteljima, nastavnicima, komšijama i svim ljudima koje u životu, makar i na kratko, sreće. Svi znamo iz sopstvenog iskustva koliko nam znači pohvala, razumevanje, neko da nas sasluša, neko da nas samo zagrli, neko ko nam je u bilo kojoj sferi autoritet da nam da potvrdu da smo nešto dobro uradili… A šta kada sve to izostane?

Da li nas je iko učio kako da budemo uvek svesni svoje vrednosti i kako da sebi budemo najveća podrška? Često se dogodi u životu da roditelji, koliko god dobri i dobronamerni bili, našem vaspitavanju prilaze iz sopstvenih ograničenja, negativnih iskustava, strahova, pa i iz neznanja. Sigurno ima i onih koji se rode sa neverovatnim samopouzdanjem i verom u sebe i sopstvenu veličinu, kao i onih koje roditelji, ili neki drugi autoritet, uspeju da zadoje ovim vrednostima, ali verujem da je za većinu nas bilo potrebno mnogo saplitanja, učenja, padanja i ustajanja dok nismo spoznali svoju istinsku vrednost i podesili svoj život prema njoj.

Slušala sam nedavno govor Arnolda Švarcenegera u kome je govorio o uspehu. Fasciniralo me je to što su njemu u uspehu u stvari pomogle baš one osobine koje su svi isticali kao njegove mane. I šta bi sa njim bilo da je umesto sebe poslušao sve te druge koji su mu govorili da neće uspeti zbog jakog austrijskog naglaska, zbog prevelikih mišića, neobičnog imena, itd., a on je od bolešljivog, mršavog dečaka iz siromašnog sela u Austriji postao jedan od najplaćenijih glumaca na svetu i guverner Los Anđelesa! On je imao veliku viziju svog života i naporno je radio da je ostvari, ali čini mi se od svega, da mu je najviše pomoglo to što nije slušao ljude koji su mu govorili da neće uspeti i davali mu, pri tom, vrlo realne razloge zašto neće uspeti! Jedino je bilo važno da on sebe vidi kao Mister Univerzuma, glavnog glumca, guvernera…

Toliko je uspešnih priča svuda oko nas i to najviše tamo gde ih najmanje očekujemo. Ljudi koji dožive povredu i doktori im kažu da više nikada neće hodati samostalno, a oni postanu trkači, gimnastičarka sa veštačkom nogom, milioneri koji su odrastali u bedi, ljudi koji dožive najveću tragediju, a onda tu svoju tragediju pretvore u nešto veće od života, ljude koji prežive nemoguće situacije i one koji urade neviđene stvari… Međutim, isto tako imate ljude kojima su doktori greškom rekli da će umreti za mesec dana i oni zaista umru, iako su u stvari bili zdravi, ili veoma talentovane ljude koji padnu u depresiju ili se okrenu porocima i nikada ne dostignu svoj puni potencijal.

Kada smo deca uče nas da slušamo druge. Ja sam prva koja deci skoro svakodnevno govori koliko je važno da slušaju svoje roditelje, ali ih takođe učim da su oni najbolje od nas dvoje i da imaju potencijal kada porastu da budu bolji i pametniji od nas. Isto tako ih učim da čuju svakoga, ali da uvek procene da li to što čuju od drugih korespondira sa njihovim unutrašnjim glasom. Problem nastaje kada mi zaboravimo svoju vrednost sa kojom dolazimo na ovaj svet i počnemo da se oslanjamo na ono što drugi ljude misle ili govore o nama. Možda će nas drugi i preceniti, ipak je veća verovatnoća da će nas podceniti, ali ni jedna od ove dve varijante neće nas usrećiti. Kao što istinsku sreću možemo jedino pronaći u sebi, duboki mir spoznati iznutra, tako i sopstvenu vrednost moramo osetiti u sebi i onda je podeliti sa svetom, a to ćemo uspeti ako se podsetimo svakodnevno ko smo, povezujući se sa sobom, vraćajući se suštini i osluškujući svoju dušu. Tehnika za to ima danas baš koliko hoćeš! Meni su najdraže: ples slobodnim stilom uz muziku koja me podiže, razgovor sa svojim odrazom u ogledalu, pevanje, crtanje ili slikanje, pisanje, yoga, šetnja, gledanje u prirodu…

Henri Ford je jedan od najuspešnijih ljudi ikada i znao je svoju vrednost, evo šta je on rekao o tome: “Mene ne brine šta drugi misle o meni, zato što znam svoju pravu vrednost. A milijarder sam postao zato što znam s novcem i umem da razlikujem prave vrednosti od lažnih.”

Na kraju, vredimo onoliko koliko smo zadovoljni sobom i koliko uživamo u životu. Ako se nekada dogodi da pokleknete pred životom i niste u stanju da volite sebe, pogledajte u oči onih koje volite i koji vole vas, oslušnite šta će vam reći, oni vide u nama svu našu lepotu i dobrotu i kada nismo u svom najboljem izdanju. Ljubav će nas podsetiti na najlepši mogući način na to ko smo i koliko smo dragoceni.

Featured

Život ili smrt / Life or death

Iz perspektive smrti sve ostalo izgleda kao čista lakrdija.

/

From a perspective of a death, everything else is just a mockery.

– Horhe Luis Borhes

Bole me sva tvoja čekanja na prozoru

i gledanja na sat

I sva naša neviđanja, isto tako

Važno mi je samo da znaš,

volela sam te neizmerno i tada

kao i sad

I ni jedna razdaljina

ne može to da promeni,

pa ni ova smrt što je napravi

Čekam tebe sada ja

na prozorima moje duše

i nikada vrata ne zatvaram

Sećanja kad navrate,

vrate na kratko sve naše uspomene,

i tugom i srećom me nahrane,

znam da mi ih ti šalješ

na krilima vihora

iz daleka…

Iz daleka…

A ja ti pesmom pozdrave uzvraćam,

ime tvoje dozivam,

kao ti moje što si nekad


Ako ste ikada potpuno iskreno i beskrajno, detinje, voleli nekoga ko više nije među živima, znate da ljubav ne umire smrću tela. Ta ljubav ostaje sa nama i u nama, rekla bih sve do naše smrti, ali nekako slutim da ta ljubav ostaje utkana u našu dušu i živi sa njom doveka.

Srećan je ko ume da voli – kako je to lepo rekao Hese, samo nije to laka sreća! Kada zaista volite nekoga, kao da nemate izbora, volite i sve njegove mane isto koliko i vrline, i volite i kada vas boli neki njegov postupak, čak i kada se taj neko ružno ponese prema vama (ne mislim ovde na bilo koju vrstu zlostavljanja! Tu nema LJ od ljubavi i tačka!). Ljubav tada i zaboli, ali to nas boli naša ljubav koja nosi i veliku odgovornost, jer mi imamo priliku da kroz tu ljubav porastemo, prihvatajući nesavršenost onoga koga volimo, prihvatamo i svoje slabosti i podižemo se na jedan novi nivo u odnosima sa svim ljudima koji su u našim životima. Ako uspemo da prođemo kroz tu bol, a zadržimo ljubav, uradili smo veliku stvar, jer smo tada dali krila toj ljubavi i biću koje volimo, da poleti do visina svoje duše.

Nema boljeg leka od razumevanja i praštanja, a bez ljubavi nema ničega. Smrt ne boli, smrt samo opominje, podučava, podseća da smo sada u ovom trenutku još živi i da imamo mogućnost da biramo kako ćemo živeti. Kada pogledam šta ljudi na samrti kažu o životu, zaključujem, ono što moja duša već zna, da život bez ljubavi prema sebi i ljubavi prema ljudima oko sebe, nema mnogo smisla. Ne morate imati muža ili decu, da biste živeli smisleno, volite to što imate, budite dobri prema sebi, svojim roditeljima, sestrama, braći, prijateljima, ako nemate ni njih, volite svoje komšije, svoje ljubimce, ljude koje srećete na ulici, prodavačice, ako vam je i to teško, volite svoja dela, svoj posao, uložite svu svoju ljubav u nešto što će se utkati u nečiju dušu i nastaviti da živi i kad vas više ne bude.

Za mene je samo ljubav smisao života, a koliko ćemo ljubavi imati u životu zavisi samo od nas. Da, ja sam srećna jer umem da volim, ali da mi je uvek lako, nije, nekada zaboravim da dam sebi malo te podrške i ljubavi, nekada uradim nešto što me razočara i zaboli, nekada čekam da mi je neko drugi pruži, samo to ne funkcioniše tako. Ako ne volimo sebe onom beskrajnom, detinjom ljubavlju sa početka priče, nećemo prepoznati ili nećemo ceniti ni ljubav koju nam drugi daju. I još nešto, ako ne negujemo ljubav prema sebi, nećemo imati dovoljno ljubavi kojom ćemo razumeti, podržavati i praštati onima koji našoj ljubavi/životu daju smisao.

P.S. Volim te

/

All yours waiting at the window hurts me,
looking at the clock too
And all the time we didn’t spent together, as well
It is important to me for you to know just this,
I loved you indefinitely then
as I do now
And there is no distance
that can change this,
not even the one death had made
Now I wait for you
at the windows of my soul
and I never close the door
When memories burst in,
bringing back for a moment all our reminiscences,
filling me with sadness and with happiness,
I know you are sending them my way
on the whirlwind’s wings
from far away…
From far away…
And I salute you in return with this song,
and I shout out your name,
as you once shouted mine


If you had ever completely true and infinitely, childlike, loved someone who is no longer among living, you know that love does not die with the body. That love stays with us and within us until we die, I would say, but somehow I sense that this love stays woven into our soul and lives with it forever.

Happy is the one who can love – as beautifully said by Hesse, however, it is not easy luck! When you really love someone, as if you don’t have a choice, you love all his downsides as much as his virtues and you love him even if you are hurt by some of his actions, even when that someone has mistreated you (just to be clear, I do not talk here about any kind of abuse! Where there is abuse, there is no mention of love, period!). When that happens, love hurts, but what hurts is our own love that carries a big responsibility, because we have the opportunity to grow through this love, by accepting the imperfections of our loved one, we also accept our own weaknesses and we rise up to a new level of relationship with all the people in our lives. If we manage to pass through that pain and keep the love, we have done a great thing, because then we gave wings to that love and to that someone we love, so he can fly to the heights of his soul.

There is no better remedy than understanding and forgiving, and without love, there is nothing. Death does not hurt, death warns, teaches, reminds that we are now, at this moment still alive and that we have the possibility to choose how we are going to live. When I see what people at their deathbed are saying about life, I conclude – what my soul already knows, that life without love for the self and for the people around, has very little sense. You don’t have to have a husband or kids to have a meaningful life, you can love what you have, be good to yourself, your parents, sisters, brothers, friends, and if you don’t have any of those people, love your neighbors, your pets, people you meet on the street, a saleswoman, if that’s too hard for you, love your deeds, your work, invest all your love in something that will touch someone’s soul and continue to live even when you are gone.

To me, love is the only purpose of life, and how much love will we have in life depends solely on us. Yes, I am happy because I know how to love, however it does not come always easy, sometimes I forget to give to myself a bit of that support and love, sometimes I do something that disappoints and hurts me, at times I wait for someone to give me that love, only it doesn’t work that way. If we don’t love ourselves with that infinite, childlike love from the beginning of this story, we will never recognize or appreciate the love somebody else is giving to us. And one more thing, if we don’t cherish self-love, we will not have enough love to understand, support and forgive to those who give our love/life a purpose.

P.S. I love you

Featured

Ljubav/Love

Ima dana kada se probudim uzemljena, puna snage, svesna života u meni i oko mene. Tada vidim stvari izoštrenije, kao da se materija razliva i dopušta suštini da se izrazi. Postanem svesnija malih stvari koje čine život, koje znače mnogo više nego što smo spremni da prihvatimo, zbog kojih sam sva u zahvalnosti ovoga jutra, u miru i veri, skoro kao da sam i sama oslobođena svega što je suvišno, bestelesna, lagana duša koja peva u ritmu sunčevih zraka.

Možda je ova kiša isprala u meni brigu, ljutnju, strah… ostavivši me čudu života svežu i obnovljenu, da mu se divim, da ga slavim, da ga istražujem, kao novorođenče koje prvi put otkriva svet, koje prvi put ponovo otkriva ljubav.

/

There are days when I wake up grounded, full of strength, totally aware of all the life inside of me and around me. In those times I see things clearer, as if the matter has disperse before me allowing for the essence to reveal the self. I become mindful of the little things that make the living, that mean much more than we are ready to acknowledge, for which I am full of gratitude this morning, in peace and faith, almost as if I am released from all that is redundant, just this incorporeal, airy soul that’s singing in the rhythm of the sunbeams.

Could be this rain has washed away all worry, anger, fear in me… leaving me to the miracle of life fresh and renewed, to admire it, to celebrate it, to explore it, like a newborn revealing the world for the first time, for the first time revealing the love again.

“Imagination is more important than knowledge. For knowledge is limited to all we now know and understand, while imagination embraces the entire world, and all there ever will be to know and understand.” ―Albert Einstein

“Mašta je mnogo važnija od znanja. Jer je znanje ograničeno onime što trenutno znamo i razumemo, dok mašta obuhvata ceo svet i sve što će ikada moći da se sazna i razume.” – Albert Anštajn

“You have the power to design a new life for yourself. Forget limiting yourself. Forget being reasonable. Forget being realistic. It is time to use your imagination and pretend that you get to have a better life now, because you do.” ―Daeryl Holzer

“Imate moć da dizajnirate novi život za sebe. Zaboravite na ograničavanje sebe. Zaboravite na razum. Zaboravite na realističnost. Vreme je da koristiti svoju maštu i pretvarajte se da možete imati bolji život sada, zato što možete.” – Deril Holzer

“Imagination is the beginning of creation. You imagine what you desire, you will what you imagine, and at last, you create what you will.” ―George Bernard Shaw

“Mašta je početak kreacije. Zamisliš ono što želiš, zaželiš ono što si zamislio i na kraju stvoriš ono što si želeo.” – Džordž Bernard Šo

“If you fall in love with the imagination, you understand that it is a free spirit. It will go anywhere, and it can do anything.” ―Alice Walker

“Ako se zaljubiš u maštu, onda razumeš da je ona slobodnog duha. Otićiće bilo kuda i može da uradi bilo šta.” – Alisa Voker

“To bring anything into your life, imagine that it’s already there.” ―Richard Bach

“Da bi privukao bilo šta u svoj život, zamisli da ga već imaš.” – Ričard Bah

Umetnost naša nasušna /Art Our Essential

Straight-away the ideas flow in upon me, directly from God, and not only do I see distinct themes in my mind’s eye, but they are clothed in the right forms, harmonies, and orchestration.
—Johannes Brahms

/

Ideje se neposredno ulivaju u mene, direktno od Boga, i ne samo da u očima svog uma vidim jasne teme, već su one obučene u prave forme, harmonije i orkestracije.

– Johanes Brams

Umetnost je razgovor duše i Boga. Ona nam prenosi važnu poruku o stvaranju i večnosti. Govori nam, ko ume da čuje, da svi nosimo isti izvor u sebi. Božanska priroda koja stvara, koja ne poznaje granice i nema rok trajanja. To sveto mesto koje nas ispuni kada stvaramo, prenosi se direktno sa duše na dušu. Zato mnogima promakne ta lepota, taj neprocenjivi trenutak čiste emocije koja nas povezuje sa celom Vasionom, sa svim umetnicima pre nas i sa svima onima koji će doći. Kroz umetnost možemo da doživimo, da osetimo beskonačnost.

Umetnost je potreba duše. Ljudi su stvarali umetnost i kada toga nisu bili ni svesni. Izražavanje kroz oblike i boje je dolazilo prirodno, spontano. Taj božanski deo nas je oduvek tražio da se izrazi.

Kao zrela žena počela sam da osećam nešto kao čežnju za kreativnim izrazom. Odjednom me je sve vuklo ka tome da želim da stvaram, tako je i nastao ovaj blog, odjednom me ponovo zanima umetnost u svim formama i oblicima.

Jednoga dana vidim objavu na fejsbuku da jedna slikarka drži časove slikanja, pozovem je i dogovorim sa njom čas za mene i moju ćerku, koja obožava kreativne stvari. Nisam ni znala da umem da nacrtam ceo portret. Od srednje škole se nisam igrala sa crtanjem i slikanjem, a crtala sam nekada puno. Potpuno sam zapustila taj deo sebe, a osećaj kada se “izgubiš” u nekom prostoru u sebi i samo prepustiš stvaranju, je jedna posebna vrsta meditacije i moja duša je presrećna što sam joj dopustila da se igra. A kada je duša srećna, ona onda i slika i igra i peva i ne prestaje da stvara.

/

Art is the need of the soul. People were making art when they were not even aware of it. Expression through shapes and colors came naturally, spontaneously. That divine part of our being was always looking to express itself.

As a mature woman, I began to feel something like craving for creative expression. Suddenly everything was pulling me into wanting to create, that’s how this blog came about, all of a sudden I’m rediscovering my interest for art in all forms and shapes.

One day I see a post on Facebook that an artist holds painting classes, I call her and arrange with her an hour class for me and my daughter, who loves creative things. I didn’t even knew that I know how to draw the whole portrait. I have not played with drawing and painting since high school, and I used to draw a lot. I completely abandoned that part of myself, but the feeling of “losing” yourself in some space within and just letting go of creation is one particular kind of meditation and my soul is overjoyed that I let it out to play. And when the soul is happy, then it also paints and plays and sings and does not stop creating.

Ljubav Moja Mila/My Dear* Love

Čulo se jasno i snažno. Sa svakim otkucajem tvoga srca, moje je kucalo još jače. Da li sam te oduvek volela? Jedno znam sigurno, zaljubila sam se u tebe dok si još bila želja.

Tvoj prvi stisak ruke, prvi pogled koji govori milion reči i u kome se ogleda čitav Univerzum i sve zvezde nebeske sijaju punim sjajem kao da kažu – ja sam nešto posebno, jedinstveno, moja ljubav će promeniti sve. O da, promenila je, ni ne slutiš koliko! Mene najviše…

Ljubav sve menja. Ljubav je naš put do večnosti.

Obećavam ti, neću te nikada posedovati. Naša će ljubav biti slobodna, osvajati vrhove, ali znaj da ćeš u mome srcu uvek imati dom.

Molim te samo, sačuvaj u sebi komadić moje večnosti i taj osmeh beskrajni.

/

You could hear it clearly and strong. With every beat of your heart, mine was beating even harder. Did I love you since forever? I know one thing for sure, I fell in love with you when you were only a wish.

The first grip of your hand, the first look that speaks a million words and in which the entire Universe mirrors itself, and all the stars in the sky shine in their full splendor saying – I am something special, unique, my love will change everything. Oh yeah, it did change, you can’t even imagine how much! Mostly me…

Love changes everything. Love is our road to eternity.

I promise you I will never own you. Our love will be free, conquer the peaks, but know that within my heart you will always have a home.

Please, I beg you though, keep the bit of my eternity inside you and that infinite smile.

*Word Dear translated in Serbian Mila is used both as an adjective and as a girl name

Čiji smo/Who do we belong to

Držim na rukama to milo telašce, taj život što zavisi od mene, ali mi ne pripada. Prisećam se sve češće svog odnosa sa roditeljima i koliko sam im se malo poveravala, kako sam, čini mi se, u mnogim stvarima bila sama i boli me sama pomisao da neću deliti život mojih ćerki u svakom njihovom udahu i koraku… I znam da su moje samo u ljubavi koju delimo, a njihovi životi su samo njihovi, pozajmljeni od večnosti.

/

I hold in my arms that sweet little body, that life that depends on me, but does not belong to me. I recollect more often the relationship I had with my parents and how little did I confide to them, it seams to me that I was alone in so many instances and just the thought that I will not share the life of my daughters in every breath they take and every step of their way hurts me… And I know that they are mine only in love that we share, and their lives are just theirs, derived from eternity.

Ti možeš sve / You can do anything

“Prebaci srce preko trapeza, a tvoje telo će krenuti za njim.“ / “Throw your heart over the trapeze and your body will follow.”

– Iz knjige Bernija S. Zigela „Mir, ljubav i lečenje“ / From the book “Love, Medicine and Miracles” by Bernie S. Siegel

Ti možeš sve! Baš sve što poželiš, možeš i da ostvariš. Savršeno si biće, što ga beskonačni um stvori, u tebi su isprepleteni vekovi ljudske muke i mudrosti. Ti si čitav jedan svet.

Mada mi kažu da sam tvrdoglava kao da je to nešto loše, ja se nadam da se nikada neću promeniti. Koliko sam se samo nervirala kada mi tata kaže da sam tvrdoglava kao magarac! Međutim, došao je trenutak u mom životu kada sam svim srcem zahvaljivala Bogu na tom daru tvrdoglavosti, tj. upornosti. Ta tvrdoglavost mi je možda spasila život. Ona me je više puta terala da ostanem svoja po svaku cenu, da se ne povedem za društvom, da budem dosledna u svojim principima, da sačuvam sebe, ono najbolje što mi je dato u životu. Jer najvrednije što imam, dobila sam već rodjenjem, vrisnuli su svi moji preci i svaki je hteo da baš njegov gen nastavi večitu bitku sa životom, i ako je baš taj uporni gen tvrdoglavosti uspeo da se probije i obeleži moj život, neka to ne bude uzalud! Na kraju, samo uporni stižu do cilja.

I zato volim, mada to nije lako za roditelja, kada vidim trag te tvrdoglavosti u mom detetu i nadam se da će i nju ta osobina spasavati od mnogih iskušenja života i odvesti do svih ciljeva koje sebi postavi.

/

You can do anything! Just anything you wish, you can achieve. You are a perfect being, created by the unlimited mined, centuries of human torment and wisdom all wrap around inside of you. You are one whole world.

Although people say to me that I am stubborn like it is a bad thing, I hope I will stay this way forever. I remember being so frustrated when my dad used to tell me that I am stubborn as a mule! However, there came a period of my life when I was thankful for that gift of stubbornness, i.e. persistence. That stubbornness maybe saved my life. More than once, it made me stay true to myself no matter what, it made me not to go with the crowd, to be persistent with my own beliefs, to preserve myself, the very best thing I was given to in life. Because the most valuable thing I own was already given to me with birth, all my ancestors roared and each one of them wanted for their very gene to continue eternal battle with life, and if that persistent gene of stubbornness managed to break through and mark my life, let it not be in vain! In the end, only the persistent reach the finish line.

This is why I love the glimpse of that stubbornness in my daughter, although it doesn’t come easy on a parent, and I hope this attribute will save her as well from all kinds of temptations in life and lead her to the fulfillment of all the goals she sets up for herself.

 

I kada nije potrebna, majka je uvek poželjna…/ Even when not needed, a mother is always welcomed…

Kada prvi put zakoračiš u novi život, probijajući se prvim bojažljivim udahom u naručje majke, objavljujući na sva zvona, snažnim plačem – ja sam tu, pokaži mi, nauči me, vodi me, voli me!

To je trenutak u kome se rodi nešto što je teško opisati, teško je i shvatiti, ali je lako prihvatiti. Vanvremenska, neraskidiva veza dve duše, dva života; rađa se čovek, nastaje majka i ceo svet se menja.

Majka sam sada već dve devojčice. Prvi put kada sam tu misao konstatovala, nasmejala sam se u sebi poput neke šiparice, hihihi, ja majka, majka dvoje dece, to zvuči tako ozbiljno! Pogledam se u ogledalo i vidim sebe, ali to više nisam samo ja, sada sam i žena i majka i rastem ispunjena tom mišlju kao što rastu i ove grudi majčinske, svakim danom sve više.

Kada sam prvi put postala majka plakale smo i beba i ja, ja često i više nego ona, a sada, kao iskusna majka, plačem više u sebi, pa se brzo trgnem i prisetim da nemam kad da plačem, da je to samo trenutak nerazumevanja koje će proći.

I tako mnoge stvari ostaju za kasnije, ostavljajući više mesta za ljubav, nežnost, razumevanje i igru.

Hvala ti Bože na majkama (hvala i tebi mama što si baš moja mama), a hvala ti i na deci (ne znam šta bih bez njih, ustvari znam, ali sa njima život dobija još jednu dimenziju sa kojom ništa ne može da se poredi).

/

When you make that very first step into a new life, breaking through into the mother’s embrace with your first trembling breath, proclaiming to the world with that powerful cry of yours – here I am, show me, teach me, lead me, love me!

In that moment, something hard to explain, hard even to conceive, yet easy to accept, is born. A timeless, unbreakable bond of two souls, two lives; a human being is born, one becomes mother and the whole world changes.

Now I am already a mother of two little girls. The first time I had acknowledged that thought, I laughed to myself like a silly girl, me a mother, hihihi, a mother of two sounds so serious! I look at the mirror and I see me, only that’s not just me now, now I am a women as well as a mother and I rise filled with that thought like these motherly breasts of mine, more and more with each day.

When I had my firs baby, we both cried, me often more than her, and now as an experienced mother I cry on the inside, then quickly pull myself together and remember that I have no time to cry, that it is just a moment of misunderstanding that shall pass.

And so there it is, a lot of stuff is left for later, leaving more space for love, tenderness, understanding and fun.

Thank you God for mothers (thank you mom for being my mom), and thank you for the kids too (I don’t know what I would do without them, well, actually I do know, but with them a life gets a new dimension that’s beyond compare with everything else).