Zovem se Svetlost / My name is Light

Nekada davno postojao je jedan čovek, putovao je svetom i delio je ljudima svoj dar. Išao je od grada do grada, od mesta do mesta, davao je najbolje od sebe svakom čoveku koga je sreo. Ljudi su mu se ili zahvaljivali i osmehivali ili su ostajali zbunjeni. Neki su se čak i ljutili i terali ga od sebe. Ipak, svuda kuda je prošao ostavio je trag. Sve ljude koje je dotakao promenio je. Posle njega ništa više nije bilo isto. Taj čovek se zvao Svetlost, a njegov dar je bila svesnost. Osvetljavao je najmračnija mesta u ljudima ostavljajući svakome svoj dar. Znate šta je zanimljivo kod darova? Da li će ga neko prihvatiti i šta će uraditi sa njim ne zavisi od onoga ko daruje, već od onoga ko taj dar prima. Mnogi su darovi ostali neotvoreni i mnogi ljudi su izabrali da i pored svetla, žive u mraku.

/

Once upon a time, there was one man who traveled the world and shared his gift with people. He went from city to city, from place to place, he gave the best of him to every man he met. People either thanked him and smiled or remained confused. Some even got angry and pushed him away. However, he left a mark everywhere he went. He changed all the people he touched. After him, nothing was the same. That man was called Light, and his gift was consciousness. He illuminated the darkest places in people, leaving everyone his gift. You know what’s interesting about gifts? Whether someone will accept it and what they will do with it does not depend on the one who gives, but on the one who receives that gift. Many gifts remained unopened and many people chose to live in the dark despite the light.

Tijana Stupljanin

Na početku beše reč / At the beginning of everything there was a word

Da li si ikada, kada se prazna stranica otvori pred tvojim očima, osetio snažan nalet energije? To je bio prvi trenutak kada sam stvarno osetila i pomislila – možda ti jesi pisac.

/

Have you ever felt a rush of energy when a blank page unfolds in front of you?  That was the first time I truly felt and thought to myself – maybe you are a writer.

Gorela je sveća u noći bez mesečine. U naletu poslednjih kontrakcija uz vrisak moje majke začuo se i moj plač. Možda mi je baš ta noć bez zvezda i meseca odredila sudbinu – tragala sam za svetlošću. Živela sam u iluzijama, u polusnu. Umrla sam kada je nestalo ljubavi u mome srcu.

Volela sam vruć vetar na licu, miris bagremovog cveta, golicanje trave dok trčimo po livadi bosi, vreli pesak na koži, šum talasa, mesečinu u kosi, dete u naručju, sitne prstiće, nemirne i meke, osmeh dečji kad me probudi… ali više od svega tvoj zagrljaj u noći…

Sada znam – zauvek ću živeti! Ljubavlju kojom sam gledala životu u oči, srcem koje je volelo grčeći se od boli, snagom duše koja je pogasila sva svetla od želje da se ponovo rodi u sjaju koji će goreti poput zvezde sa severa obasjavajući puteve ka ljubavi i slobodi.

/

A candle was burning on a moonless night. In the rush of the last contractions, along with my mother’s scream, my cry was also heard. Maybe that night without stars and the moon determined my destiny – I was looking for light. I lived in the illusions, in a half-sleep. I died when the love in my heart disappeared.

I loved the hot wind on my face, the smell of acacia flowers, tickling of the grass as we run across the meadow barefoot, hot sand on my skin, the sound of waves, the moonlight in my hair, a child in my arms, little fingers, restless and soft, a child’s smile when it wakes me… but more than anything your hug in the night …

Now I know – I will live forever! The love with which I looked life in the eye, the heart that loved while twisting in pain, the strength of the soul that extinguished all the lights of the desire to be born again in the radiance that will burn like a star from the north illuminating the paths to love and freedom.

Tijana Stupljanin

Dugme

Svih oblika i dimenzija. Može biti i malo i veliko, najčešće je okruglo, ali moze biti i kockasto, srcasto, leptirasto, cvetno, u obliku kuce ili mace, bubamare i šišarke, ma može biti kakvo poželiš.

U  plehanoj kutiji od nekog davno pojedenog keksa, puno raznih, šarenih dugmića! Obožavala sam da ih prebiram i uparujem, smišljam priče kao da su stvarni, spajam i čitave porodice dugmića i nikad dosta igre. Baba i deda su mi pričali kako su oni u svoje vreme dobijali batine ako ih neko vidi da se igraju sa dugmićima. Kao i mnoge stvari u to posleratno vreme i dugmići su bili deficitarni, smatrani su za neku dragocenost. Mozda smo ih zato mi imali toliko da ih ne možemo potrošiti ni za dva života, osim ako neko u porodici ne počne da šije ili kreira razne stvari i predmete pa iskoristi to šarenilo za svoje maštarije.

A danas, danas su deficitarni samo dobri ljudi, svega ostalog ima i previše.

Šarena krila

Nekim ljudima leptir simbolizuje život, rađanje, preobražaj, dok drugima simbolizuje smrt i propadanje. Da li si gledao nekad kako od gusenice nastaje leptir? Kada sam bila mala mislila sam da je gusenica koja je prekrivena nekom belom paučinom ustvari mrtva i da ju je neki veliki pauk “sahranio” u svojoj mreži. Sa druge strane leptiri su mi uvek bili lepi, toliko živahni i razdragani, toliko različiti, sa bojama svih kontrasta i šara! I sada ih doživljavam kao oličenje živosti i prolećnog buđenja. Bila sam veoma zamišljena kada sam prvi put čula da leptiri ustvari nastaju iz učaurene gusenice i žive samo jedan dan… Jedan dan da prožive i ostvare svoju sudbinu, jedan dan da otkriju svet! Zamisli to, a mi provedemo godine mozgajući, padajući i podižući se. Mada mi i dalje nije jasno gde odlaze i kako umiru, mislim da su leptiri izvanredna mala stvorenja. Jutros sam razmisljala o tome koliko je naš život sličan životu leptira… Rodimo se puzeći bespomoćno kroz ruke koje brinu i neguju, onda se učaurimo u telima koja smo dobili i pipamo u mraku, učimo, trudimo se da nađemo smisao, da postignemo nešto što će se pamtiti ili bar prepričavati. Samo ako bismo bili uspešni u tom sazrevanju, kad umremo naša bi se duša oslobodila u spektru jedinstvenog oblika i šara, uzdigla poput najfinijeg leptira do vrha nebeskog… Šta bi se posle dešavalo, niko ne zna ili, možda, ćuti o tom…

Na vetrometini života

Gledao je smrti u oči. Pod njim je podrhtavala ledena, vlažna zemlja, kud god se osvrtao njegov pogled prostirala se pustoš, kao da je izvirala direktno iz samog njegovog bića. Ona mučna, iskonska nemoć da ovlada svojim umom sada je postala najveća opasnost za njega. Šta je to što ga drži u ovom svetu? Pitao se Eol. -Da li je ovaj život moj ili njime upravlja neka nevidljiva sila? Postojim li samo kao sena ovog trulog, fizičkog tela, ili je u svakome od nas skriveni plamen čiste svesti koja nas konstantno priziva da se približimo sjaju beskrajnog plavetnila u kome postoji samo radost i čista vanvremenska ljubav od koje smo nastali?

Tik-Tak / Tick-Tack

Gledala sam u minute koje je brojao mali crni brk… kako vreme sporo prolazi kada ga posmatraš sa pažnjom! Da li je to tako i u životu? Čekajući da mi se nešto dogodi hodala sam hodnicima prošlosti, u bunilu, u snu… Razbijeno ogledalo čežnje, ljubavi koja dolazi-odlazi-počinje-prolazi, ali uvek isto boli, gledalo me je bez milosti. Nisam mogla više da slušam kako minuti prolaze, kako dani odmiču bez mene, a toliko toga sam htela da završim i započnem. Zgrabila sam jaknu i pojurila niz ulicu. Slušala sam ritam svojih koraka, udisala duboko svež vazduh, pogledala na nebo uramljeno oblacima i kupolama starih zgrada iz nekog dalekog vremena… Uviđam koliko je vreme relativno, ove ulice i trgovi su tu već decenijama, a sada, sada smo svi tu, u ovome trenutku prelamaju se vekovi.

/

I watched the minutes counted by the little black mustache… how time passes slowly when you look at it carefully! Is that so in life? Waiting for something to happen to me, I walked the corridors of the past, in a trance, in a dream… A broken mirror of longing, of love that comes-goes-starts-passes, but it always hurts the same, looked at me without mercy. I could no longer listen to the minutes go by, how the days go by without me, while I wanted to finish and start so much. I grabbed my jacket and hurried down the street. I listened to the rhythm of my footsteps, took a deep breath of fresh air, looked at the sky framed by clouds and domes of old buildings from some distant time… I can sense how relative time is, these streets and squares have been here for ages, and now, now we are all here, in this moment where centuries intersect.

Tijana Stupljanin