Category: Kratke priče/Short stories

Sjaj / The glow

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Zagrlila sam ga, pridržavajući ga nežno. Gledali smo se u oči, njegove su se smešile nekim zvezdanim sjajem. Bile su to oči dečaka, koji zavisi od tuđe ljubavi, koji voli iskreno i ništa ne traži za uzvrat. Taj njegov pogled mi je davao snagu da se ne raspadnem, znajući da ga gubim dok ga je njegovo telo izdavalo. U tim rukama koje su me toliko puta nosile i dizale u nebo, nije više bilo snage, a „ moje brze noge što su nekad konja mogle stići, a sada su oslabile, jedva mogu na njih ići…“, kako je voleo da recituje. Znala sam da odlazi polako, na onaj neizbežni put, ali nisam to htela da priznam. Ipak je on bio tu za mene od mog prvog plača, 23 godine sam mu sedela u krilu, uz njega sam uvek bila dete, a sada sam morala da odrastem.

Naizgled to je bio jedan običan i, kako će se ispostaviti, poslednji susret jedne unuke i njenog voljenog dede. Samo, za mene je taj pogled kojim smo sve rekli, a da reč nismo izgovorili, bio poslednja podrška koju sam dobila od njega. Njegov sigurni zagrljaj sa “onoga sveta”. Spokoj, ljubav i prostodušnost tog pogleda su me umirivali i grejali moju dušu vraćajući sve lepe uspomene na detinjstvo i odrastanje uz njega. Taj naš susret bio je i ostao moje svetlo na kraju tunela tuge koja još ume da zaboli, skoro 20 godina kasnije, ali taj sjaj u oku… još uvek sija kao najsjajnija zvezda.

/

I hugged him, holding him gently. We were looking into each other’s eyes, his were smiling with a starry glow. These were the eyes of a boy, who depends on someone else’s love, who loves sincerely and does not ask for anything in return. That look of his gave me the strength not to fall apart, knowing I was losing him as his body betrayed him. In those hands that carried me so many times and lifted me into the sky, there was no more strength, and “my fast legs, which once could run with horses, but now are weak, I can barely use them for walking…”, as he liked to recite. I knew he was leaving slowly, on that inevitable path, but I didn’t want to admit it. However, he has been there for me since my first cry, I sat on his lap for 23 years, I was always a child with him, and now I had to grow up.
Seemingly, it was an ordinary and, as it turns out, the last meeting between a granddaughter and her beloved grandfather. Only, for me, that look with which we said everything, without saying a word, was the last support I received from him. His safe embrace from “the other world”. The serenity, love and simplicity of that look calmed me and warmed my soul, returning all the beautiful memories of my childhood and growing up with him by my side. That meeting of ours was and remains my light at the end of the tunnel of sorrow that can still hurt, almost 20 years later, but that glow in the eyes… still shines like the brightest star.
Tijana Stupljanin

Jesenja priča

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

    Ustala sam toga jutra, sanjiva, još uvek više u noći nego u danu. Moj mačak Sredoje lickao se na ivici kreveta i na prvi moj pokret skočio je na sve četiri spreman da me isprati u stopu.

    • Pogledaj Sredoje, vidi kako se vetar poigrava sa suvim lišćem, baš duva! Skuvaću čaj!
    • Mijau;
    • Dobro Sredo znam da ćeš ti radije nešto da gricneš, masno i slasno.
    • Šta bi danas voleo da radimo? Može jedna šetnja po parku, da se igramo u lišću i skupljamo kestenje, trebaće mi za jedan jesenji projekat.

    Rezak vazduh me je drsko okrznuo, brrr, trebalo je da uzmem onaj vuneni šal. Koliko je priroda lepa i jednostavna. Uvek osetim neku prijatnu zanesenost pri svakom susretu sa prvim naznakama novog perioda u godini, u životu… Šuškava površina skriva zemlju, možda i neki trag, ipak deluje meko i zaštitnički. Nešto tvrdo sam nagazila, to je zeleni igličasti ukras šume, divno, kesten je ostao ceo, cakli se i stvara osećaj gorčine kada ga prineseš ustima.

    • Ne, Sredoje! Jaoo, pa, ostavi tu pticu! Nee, fuj!

    Surova igra prirode, jači i spretniji preživljavaju. Ali raskrvareno nežno belo perje golubice bespomoćnog pogleda u zubima kućnog ljubimca, tvog ljubimca čiji te mjauk i mekoća koraka na prekrivaču budi iz jutra u jutro! Takav prizor bi rastužio i one sa tvrđim srcem, a kamoli moju nežnu dušu. Kakva je to sudbina ptice koja živi od bačenih mrvica i guguče pod strehom u cik zore? Golubovi su beogradski petlovi, simboli mira i slobode, znaš… Stresla sam se misleći o okrutnosti životinjskog sveta. A šta je sa nama ljudima? Priroda se i tu poigrala, i mi joj neprestano uzvraćamo nebrigom i nemarom. Ipak ne bih rekla da je priroda ta koja je surova, ljudi su najveći krvoloci…

    Šta sam drugo mogla, uzela sam nekoliko najvećih i naizgled najčvršćih listova i potpomažući se parčetom drveta sahranila beživotne ostatke nesrećne ptice u limenom pokrovu kontejnera. Pred vratima me je čekao moj mačak samozadovoljnog izraza i bez trunke sažaljenja prema golubici i meni, mirno je lickao šape čekajući da ga pustim u toplo, shvatih u trenutku da sam saučesnik u njegovoj prljavoj igri! Nisam imala potrebu da se dalje suočavam sa tim, on je ipak moj mačak, volim ga i uvek je tu za mene. Ipak neko vreme neću hraniti golubove, to bi mi delovalo kao postavljanje zamke.

    Mnogo je lepše posmatrati igru vetra kroz krošnje i sivkasto plavetnilo jesenjeg neba iz fotelje, uz srkutanje čaja. Sredoje prede na mome krilu, miris dunja i jabuka razlio se po sobi. Negde između sanjarenja i dremke, kao oštricom noža preseče mi misli, sećanje na tebe mi nabra čelo. Nikada nisi prezao da remetiš moj mir, mada ne znam otkuda baš sada da me ovako prepadneš, mislila sam posle onih neprospavanih noći i pijanih zora da si otišao zauvek…

    • Izvini, Sredoje, nisam htela da te probudim, prošla me je neka jeza, produvao me je vetar, to je sve… nastavi da dremaš, saputniče moj meki.

    … Nisi ti NAS napustio… nije to bila ljubav, MI smo bili stanica u tvom životu. Da bi nas napustio morao si prvo imati nameru da ostaneš, ali ti nisi našao razloge da se vežeš, jer ih nisi ni tražio. Ti se ne vezuješ, ni za mesta, ni za ljude, zašto bi ostao pored jedne žene?! Ne, nisi ti napustio nas, napustio si mene. MI je nešto što sam ja gradila uljuljkana tvojim pričama o sreći. Gradila sam jedan san koji se raspršio u naletu samo jednog talasa.

    Videla sam ti u očima kukavičluk, strah, da si mogao pogledom bi zatro to seme koje je nekim čudom proklijalo u meni. Tada sam shvatila da “nas” neće biti, da postojiš samo ti i da ću jednoga dana opet moći da postojim i ja, a mnogo je teže bilo oprostiti sebi. Kako sam potrebu pobrkala sa ljubavlju? Kako si uspeo da me ubediš u ljubav, uprkos svim željama koje si mi uskratio? Da li sam stvarno verovala da me voliš iako si sebično odbacivao moju ljubav, uzimao samo ono što si mogao da iskoristiš kao gorivo za svoj ego? Zašto me nisi pustio da odem kada si shvatio da ne umeš da voliš, da li si uopšte svestan svoje okrutne igre?

    Odgovori su visili u vazduhu koji nas je delio na peronu broj 28 tog zimskog dana, u metežu ljudi odzvanjao je samo tvoj muk i tutnjava u mojim grudima, ili je to bio voz?

    Ne sećam se… ostao je samo ukus divljeg kestena u ustima.

    Tijana Stupljanin

    Zovem se Svetlost / My name is Light

    Published on by okeanzivota/theoceanoflife2 Comments

      Nekada davno postojao je jedan čovek, putovao je svetom i delio je ljudima svoj dar. Išao je od grada do grada, od mesta do mesta, davao je najbolje od sebe svakom čoveku koga je sreo. Ljudi su mu se ili zahvaljivali i osmehivali ili su ostajali zbunjeni. Neki su se čak i ljutili i terali ga od sebe. Ipak, svuda kuda je prošao ostavio je trag. Sve ljude koje je dotakao promenio je. Posle njega ništa više nije bilo isto. Taj čovek se zvao Svetlost, a njegov dar je bila svesnost. Osvetljavao je najmračnija mesta u ljudima ostavljajući svakome svoj dar. Znate šta je zanimljivo kod darova? Da li će ga neko prihvatiti i šta će uraditi sa njim ne zavisi od onoga ko daruje, već od onoga ko taj dar prima. Mnogi su darovi ostali neotvoreni i mnogi ljudi su izabrali da i pored svetla, žive u mraku.

      /

      Once upon a time, there was one man who traveled the world and shared his gift with people. He went from city to city, from place to place, he gave the best of him to every man he met. People either thanked him and smiled or remained confused. Some even got angry and pushed him away. However, he left a mark everywhere he went. He changed all the people he touched. After him, nothing was the same. That man was called Light, and his gift was consciousness. He illuminated the darkest places in people, leaving everyone his gift. You know what’s interesting about gifts? Whether someone will accept it and what they will do with it does not depend on the one who gives, but on the one who receives that gift. Many gifts remained unopened and many people chose to live in the dark despite the light.

      Tijana Stupljanin

      Na početku beše reč / At the beginning of everything there was a word

      Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

      Da li si ikada, kada se prazna stranica otvori pred tvojim očima, osetio snažan nalet energije? To je bio prvi trenutak kada sam stvarno osetila i pomislila – možda ti jesi pisac.

      /

      Have you ever felt a rush of energy when a blank page unfolds in front of you?  That was the first time I truly felt and thought to myself – maybe you are a writer.

      Gorela je sveća u noći bez mesečine. U naletu poslednjih kontrakcija uz vrisak moje majke začuo se i moj plač. Možda mi je baš ta noć bez zvezda i meseca odredila sudbinu – tragala sam za svetlošću. Živela sam u iluzijama, u polusnu. Umrla sam kada je nestalo ljubavi u mome srcu.

      Volela sam vruć vetar na licu, miris bagremovog cveta, golicanje trave dok trčimo po livadi bosi, vreli pesak na koži, šum talasa, mesečinu u kosi, dete u naručju, sitne prstiće, nemirne i meke, osmeh dečji kad me probudi… ali više od svega tvoj zagrljaj u noći…

      Sada znam – zauvek ću živeti! Ljubavlju kojom sam gledala životu u oči, srcem koje je volelo grčeći se od boli, snagom duše koja je pogasila sva svetla od želje da se ponovo rodi u sjaju koji će goreti poput zvezde sa severa obasjavajući puteve ka ljubavi i slobodi.

      /

      A candle was burning on a moonless night. In the rush of the last contractions, along with my mother’s scream, my cry was also heard. Maybe that night without stars and the moon determined my destiny – I was looking for light. I lived in the illusions, in a half-sleep. I died when the love in my heart disappeared.

      I loved the hot wind on my face, the smell of acacia flowers, tickling of the grass as we run across the meadow barefoot, hot sand on my skin, the sound of waves, the moonlight in my hair, a child in my arms, little fingers, restless and soft, a child’s smile when it wakes me… but more than anything your hug in the night …

      Now I know – I will live forever! The love with which I looked life in the eye, the heart that loved while twisting in pain, the strength of the soul that extinguished all the lights of the desire to be born again in the radiance that will burn like a star from the north illuminating the paths to love and freedom.

      Tijana Stupljanin

        Dugme

        Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

        Svih oblika i dimenzija. Može biti i malo i veliko, najčešće je okruglo, ali moze biti i kockasto, srcasto, leptirasto, cvetno, u obliku kuce ili mace, bubamare i šišarke, ma može biti kakvo poželiš.

        U  plehanoj kutiji od nekog davno pojedenog keksa, puno raznih, šarenih dugmića! Obožavala sam da ih prebiram i uparujem, smišljam priče kao da su stvarni, spajam i čitave porodice dugmića i nikad dosta igre. Baba i deda su mi pričali kako su oni u svoje vreme dobijali batine ako ih neko vidi da se igraju sa dugmićima. Kao i mnoge stvari u to posleratno vreme i dugmići su bili deficitarni, smatrani su za neku dragocenost. Mozda smo ih zato mi imali toliko da ih ne možemo potrošiti ni za dva života, osim ako neko u porodici ne počne da šije ili kreira razne stvari i predmete pa iskoristi to šarenilo za svoje maštarije.

        A danas, danas su deficitarni samo dobri ljudi, svega ostalog ima i previše.

        Šarena krila

        Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

        Nekim ljudima leptir simbolizuje život, rađanje, preobražaj, dok drugima simbolizuje smrt i propadanje. Da li si gledao nekad kako od gusenice nastaje leptir? Kada sam bila mala mislila sam da je gusenica koja je prekrivena nekom belom paučinom ustvari mrtva i da ju je neki veliki pauk “sahranio” u svojoj mreži. Sa druge strane leptiri su mi uvek bili lepi, toliko živahni i razdragani, toliko različiti, sa bojama svih kontrasta i šara! I sada ih doživljavam kao oličenje živosti i prolećnog buđenja. Bila sam veoma zamišljena kada sam prvi put čula da leptiri ustvari nastaju iz učaurene gusenice i žive samo jedan dan… Jedan dan da prožive i ostvare svoju sudbinu, jedan dan da otkriju svet! Zamisli to, a mi provedemo godine mozgajući, padajući i podižući se. Mada mi i dalje nije jasno gde odlaze i kako umiru, mislim da su leptiri izvanredna mala stvorenja. Jutros sam razmisljala o tome koliko je naš život sličan životu leptira… Rodimo se puzeći bespomoćno kroz ruke koje brinu i neguju, onda se učaurimo u telima koja smo dobili i pipamo u mraku, učimo, trudimo se da nađemo smisao, da postignemo nešto što će se pamtiti ili bar prepričavati. Samo ako bismo bili uspešni u tom sazrevanju, kad umremo naša bi se duša oslobodila u spektru jedinstvenog oblika i šara, uzdigla poput najfinijeg leptira do vrha nebeskog… Šta bi se posle dešavalo, niko ne zna ili, možda, ćuti o tom…

        Na vetrometini života

        Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

        Gledao je smrti u oči. Pod njim je podrhtavala ledena, vlažna zemlja, kud god se osvrtao njegov pogled prostirala se pustoš, kao da je izvirala direktno iz samog njegovog bića. Ona mučna, iskonska nemoć da ovlada svojim umom sada je postala najveća opasnost za njega. Šta je to što ga drži u ovom svetu? Pitao se Eol. -Da li je ovaj život moj ili njime upravlja neka nevidljiva sila? Postojim li samo kao sena ovog trulog, fizičkog tela, ili je u svakome od nas skriveni plamen čiste svesti koja nas konstantno priziva da se približimo sjaju beskrajnog plavetnila u kome postoji samo radost i čista vanvremenska ljubav od koje smo nastali?

        Tik-Tak / Tick-Tack

        Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

        Gledala sam u minute koje je brojao mali crni brk… kako vreme sporo prolazi kada ga posmatraš sa pažnjom! Da li je to tako i u životu? Čekajući da mi se nešto dogodi hodala sam hodnicima prošlosti, u bunilu, u snu… Razbijeno ogledalo čežnje, ljubavi koja dolazi-odlazi-počinje-prolazi, ali uvek isto boli, gledalo me je bez milosti. Nisam mogla više da slušam kako minuti prolaze, kako dani odmiču bez mene, a toliko toga sam htela da završim i započnem. Zgrabila sam jaknu i pojurila niz ulicu. Slušala sam ritam svojih koraka, udisala duboko svež vazduh, pogledala na nebo uramljeno oblacima i kupolama starih zgrada iz nekog dalekog vremena… Uviđam koliko je vreme relativno, ove ulice i trgovi su tu već decenijama, a sada, sada smo svi tu, u ovome trenutku prelamaju se vekovi.

        /

        I watched the minutes counted by the little black mustache… how time passes slowly when you look at it carefully! Is that so in life? Waiting for something to happen to me, I walked the corridors of the past, in a trance, in a dream… A broken mirror of longing, of love that comes-goes-starts-passes, but it always hurts the same, looked at me without mercy. I could no longer listen to the minutes go by, how the days go by without me, while I wanted to finish and start so much. I grabbed my jacket and hurried down the street. I listened to the rhythm of my footsteps, took a deep breath of fresh air, looked at the sky framed by clouds and domes of old buildings from some distant time… I can sense how relative time is, these streets and squares have been here for ages, and now, now we are all here, in this moment where centuries intersect.

        Tijana Stupljanin