Život za život – sve za dete / Life for life – everything for a child

Prvih 5 godina pokušavamo da ih skinemo sa sebe, onda sledećih pet godina pokušavamo ponovo da ih prikačimo za sebe, pa narednih pet godina oni pokušavaju da nas otkače od sebe, pa se onda mi trudimo da se ponovo prikačimo za njih i tako u nedogled… Odnos roditelja i dece i odnos dece i roditelja, ostaje večita misterija života.😊

Gledala sam danas animirani film o Herkulu, čuvenom heroju iz Grčke mitologije. U jednom trenutku otac, vrhovni Bog Zevs, kaže svom sinu da mora postati heroj kako bi ponovo postao Bog, a za to je potrebno da učini istinski herojsko delo. I tako se Herkul odlučio da vežba i trenira svakodnevno, kako bi postao pravi heroj. Međutim, iako je postao heroj i stekao slavu u narodu, to nije bilo dovoljno. I na kraju, ključni herojski čin koji ga je vratio među Bogove je bilo davanje svog života u zamenu za život žene koju voli.

To me je navelo na razmišljanje o simbolici te ideje, koja se javlja u mnogim pričama, život za život, žrtvovanje iz ljubavi… Podsetilo me je na roditeljstvo. Na neki način mi dajemo naš život kakav poznajemo do trenutka dok ne postanemo roditelji, za novi život. Neki roditelji i bukvalno žrtvuju sebe ne bi li njihova deca živela bolje, lepše, više od njih… Ne shvatamo svi žrtvu na isti način, ali odricanje od mnogo stvari je sastavni deo roditeljstva.

Ne mislim da deca treba da dobiju sve što požele i ne postoji univerzalni pristup vaspitanju koji možete da reprodukujete na dete i samo ubirete plodove. Pa sa koliko se izazova svako od nas susreo u svom životu, svi smo različiti i živimo svoj život najbolje što umemo, često posustajemo, pa se ponovo podižemo i idemo dalje. Učimo, menjamo se, nekada se godinama vrtimo u krug ili tapkamo u mestu, a onda pored svega toga dobijemo odgovornost za još jedan, dva, tri… života. Kako neko ko nije sam naučio da bude srećan, da voli, da živo ispunjenim životom, da sa lakoćom prevazilazi izazove koji su svakodnevni, a nekada i vrlo kompleksni, kako neko ko nema samopouzdanja može da nauči dete da bude srećno i živi svoj život punog potencijala sa lakoćom i radošću?

Ipak, kao što smo mi svi unikatni na svoj način, tako je i svako dete svoje. Neku decu treba vaspitavati, a neku samo negovati. Ne moramo biti savršeni, ali moramo biti svoji i iskreni. Deca znaju mnogo više nego što mislimo, jer su njihove misli čiste i osećanja duboka. Nekada pomislim da ne treba da ih učimo da se prilagođavaju ovom svetu, već da grade svoj.

/

You become a parent and realize that you have permanently exchanged one life for another, and that, whether you like it or not, you have a huge responsibility and influence on a life that is not yours, and that it is up to you to teach someone about life, no matter how much you have mastered it yourself.

For the first 5 years we try to take them off ourselves, then for the next five years we try to attach them to ourselves again, then for the next five years they try to detach us from themselves, and then we try to attach to them again and so on indefinitely… The relationship between parents and children and the relationship between children and parents remains an eternal mystery of life.

Today I watched an animated film about Hercules, a famous hero from Greek mythology. At one point, the father, the supreme God Zeus, tells his son that he must become a real hero in order to become God again, and for that he needs to do a truly heroic deed. And so Hercules decided to practice and train every day, in order to become a real hero. However, although he became a hero and gained fame among the people, that was not enough. And finally, the key heroic act that brought him back among the Gods was giving his life in exchange for the life of the woman he loves.

That made me think about the symbolism of that idea, which appears in many stories, life for life, sacrifice out of love … It reminded me of parenthood. In a way we give our life as we know it until the moment we become parents, for a new life. Some parents literally sacrifice themselves in order for their children to live better, more beautiful, more than them … We do not all understand sacrifice in the same way, but giving up many things is an integral part of parenthood.

I don’t think that children should get everything they want and there is no universal approach to upbringing that you can reproduce to a child and just reap the rewards. Well, how many challenges did each of us face in our lives, we are all different and we live our lives the best we can, we often fall, so we get up again and move on. We learn, we change, sometimes for years go around in a circle or tap in one place, and then, in addition to all that, we get responsibility for another one, two, three… lives. How someone who has not learned to be happy, to love, to live a full life, to easily overcome challenges that occur daily, and are sometimes very complex, how someone who does not have self-confidence can teach a child to be happy and live his life in a full potential with ease and joy?

However, just as we are all unique in our own way, so is every child. Some children need to be brought up, and some just need to be nurtured. We don’t have to be perfect, but we do have to be our own and honest. Children know much more than we think, because their thoughts are pure and their feelings are deep. Sometimes I think that we should not teach them to adapt to this world, but to build their own.

Tijana Stupljanin

Koliko vredim? / What is my worth?

Onoliko koliko volite sebe – tolika je vaša cena – i život poštuje tu cenu.

–  Miguel Ruiz, Moć Ljubavi

How much you love yourself – such is your price – and life respects that price.

– Miguel Ruiz, The Mastery of Love: A Practical Guide to the Art of Relationship –Toltec Wisdom Book

Da li znate priču o žabici koja je pobedila u trci i jedina stigla do cilja? (The Frogs’ Race by Dulce Rodrigues) Priča ide otprilike ovako: u šumi je bila organizovana trka, žabica koja uspe da se prva popne na visoki toranj je pobednik. Trka je počela, međutim publika je, umesto da bodri takmičare, poput nekog starog mrzovoljnog žapca, počela da dovikuje – žabe ne mogu da se penju, nikada nećete uspeti, spore ste, to je nemoguće, šta zamišljate ko ste i slična omalovažavanja. Polako su jedna po jedna žabica odustajale i napuštale trku. Na kraju je ostala samo jedna žabica koja se uopšte nije osvrtala već je hrabro išla napred. Kada se popela na vrh i stigla na cilj okrenula se i shvatila da je pobedila, bila je presrećna i zadovoljna, mada malo tužna što ni jedna druga žabica nije stigla na cilj. Svi su se pitali po čemu je posebna baš ta žabica, da bi shvatili da je ona gluva i da nije čula negativne povike i obeshrabrivanje iz publike, već je slušala samo svoj unutrašnji glas koji ju je konstantno bodrio!

Čovek je društveno biće, od kada se rodimo usmereni smo na druge ljude. Dete svet otkriva kroz svoj odnos sa majkom pre svega, pa onda i sa ocem, najbližom porodicom, zatim sa vršnjacima, učiteljima, nastavnicima, komšijama i svim ljudima koje u životu, makar i na kratko, sreće. Svi znamo iz sopstvenog iskustva koliko nam znači pohvala, razumevanje, neko da nas sasluša, neko da nas samo zagrli, neko ko nam je u bilo kojoj sferi autoritet da nam da potvrdu da smo nešto dobro uradili… A šta kada sve to izostane?

Da li nas je iko učio kako da budemo uvek svesni svoje vrednosti i kako da sebi budemo najveća podrška? Često se dogodi u životu da roditelji, koliko god dobri i dobronamerni bili, našem vaspitavanju prilaze iz sopstvenih ograničenja, negativnih iskustava, strahova, pa i iz neznanja. Sigurno ima i onih koji se rode sa neverovatnim samopouzdanjem i verom u sebe i sopstvenu veličinu, kao i onih koje roditelji, ili neki drugi autoritet, uspeju da zadoje ovim vrednostima, ali verujem da je za većinu nas bilo potrebno mnogo saplitanja, učenja, padanja i ustajanja dok nismo spoznali svoju istinsku vrednost i podesili svoj život prema njoj.

Slušala sam nedavno govor Arnolda Švarcenegera u kome je govorio o uspehu. Fasciniralo me je to što su njemu u uspehu u stvari pomogle baš one osobine koje su svi isticali kao njegove mane. I šta bi sa njim bilo da je umesto sebe poslušao sve te druge koji su mu govorili da neće uspeti zbog jakog austrijskog naglaska, zbog prevelikih mišića, neobičnog imena, itd., a on je od bolešljivog, mršavog dečaka iz siromašnog sela u Austriji postao jedan od najplaćenijih glumaca na svetu i guverner Los Anđelesa! On je imao veliku viziju svog života i naporno je radio da je ostvari, ali čini mi se od svega, da mu je najviše pomoglo to što nije slušao ljude koji su mu govorili da neće uspeti i davali mu, pri tom, vrlo realne razloge zašto neće uspeti! Jedino je bilo važno da on sebe vidi kao Mister Univerzuma, glavnog glumca, guvernera…

Toliko je uspešnih priča svuda oko nas i to najviše tamo gde ih najmanje očekujemo. Ljudi koji dožive povredu i doktori im kažu da više nikada neće hodati samostalno, a oni postanu trkači, gimnastičarka sa veštačkom nogom, milioneri koji su odrastali u bedi, ljudi koji dožive najveću tragediju, a onda tu svoju tragediju pretvore u nešto veće od života, ljude koji prežive nemoguće situacije i one koji urade neviđene stvari… Međutim, isto tako imate ljude kojima su doktori greškom rekli da će umreti za mesec dana i oni zaista umru, iako su u stvari bili zdravi, ili veoma talentovane ljude koji padnu u depresiju ili se okrenu porocima i nikada ne dostignu svoj puni potencijal.

Kada smo deca uče nas da slušamo druge. Ja sam prva koja deci skoro svakodnevno govori koliko je važno da slušaju svoje roditelje, ali ih takođe učim da su oni najbolje od nas dvoje i da imaju potencijal kada porastu da budu bolji i pametniji od nas. Isto tako ih učim da čuju svakoga, ali da uvek procene da li to što čuju od drugih korespondira sa njihovim unutrašnjim glasom. Problem nastaje kada mi zaboravimo svoju vrednost sa kojom dolazimo na ovaj svet i počnemo da se oslanjamo na ono što drugi ljude misle ili govore o nama. Možda će nas drugi i preceniti, ipak je veća verovatnoća da će nas podceniti, ali ni jedna od ove dve varijante neće nas usrećiti. Kao što istinsku sreću možemo jedino pronaći u sebi, duboki mir spoznati iznutra, tako i sopstvenu vrednost moramo osetiti u sebi i onda je podeliti sa svetom, a to ćemo uspeti ako se podsetimo svakodnevno ko smo, povezujući se sa sobom, vraćajući se suštini i osluškujući svoju dušu. Tehnika za to ima danas baš koliko hoćeš! Meni su najdraže: ples slobodnim stilom uz muziku koja me podiže, razgovor sa svojim odrazom u ogledalu, pevanje, crtanje ili slikanje, pisanje, yoga, šetnja, gledanje u prirodu…

Henri Ford je jedan od najuspešnijih ljudi ikada i znao je svoju vrednost, evo šta je on rekao o tome: “Mene ne brine šta drugi misle o meni, zato što znam svoju pravu vrednost. A milijarder sam postao zato što znam s novcem i umem da razlikujem prave vrednosti od lažnih.”

Na kraju, vredimo onoliko koliko smo zadovoljni sobom i koliko uživamo u životu. Ako se nekada dogodi da pokleknete pred životom i niste u stanju da volite sebe, pogledajte u oči onih koje volite i koji vole vas, oslušnite šta će vam reći, oni vide u nama svu našu lepotu i dobrotu i kada nismo u svom najboljem izdanju. Ljubav će nas podsetiti na najlepši mogući način na to ko smo i koliko smo dragoceni.

Ko ume da voli, ne bi trebalo ništa drugo da radi.

-Dušan Radović

One who knows how to love, should not be doing anything else.

– Dusan Radovic


No matter where we come from, there is one language we can all speak and understand from birth, the language of the heart, love.

― Imania Margria, Secrets of My Heart

Bez obzira odakle potičemo, postoji jedan jezik koji svi govorimo i razumemo od rođenja, to je jezik srca, ljubav.

– Imania Margria, Tajne moga srca


I love you without knowing how, or when, or from where. I love you simply, without problems or pride: I love you in this way because I do not know any other way of loving but this, in which there is no I or you, so intimate that your hand upon my chest is my hand, so intimate that when I fall asleep your eyes close.

― Pablo Neruda, 100 Love Sonnets

Volim te mada ne znam kako, ili kada, ili odakle. Volim te jednostavno, bez problema ili ponosa: volim te na ovaj način jer ne poznajem ni jedan drugi način na koji bih mogao voleti, u njemu nema mene ili tebe, toliko je intiman da je tvoja ruka na mojim grudima moja ruka, toliko intiman da kada ja zaspim, tvoje se oči zatvore.

– Pablo Neruda, 100 Ljubavnih soneta


Love is that condition in which the happiness of another person is essential to your own.

― Robert A. Heinlein, Stranger in a Strange Land

Ljubav je takvo stanje u kome je sreća druge osobe presudna za tvoju sopstvenu sreću.

– Robert A. Heinlein, Stranac u stranoj zemlji


When we love, we always strive to become better than we are. When we strive to become better than we are, everything around us becomes better too.

― Paulo Coelho, The Alchemist

Kada volimo, mi uvek težimo da postanemo bolji nego što jesmo. Kada se trudimo da postanemo bolji nego što jesmo, i sve oko nas postane bolje.

– Paulo Koeljo, Alhemičar


Valja se dobro osloniti o svoju hrabrost i ljubav, i plave slojeve nade. To vam je najprostiji način da pronađete sebe i domognete se mnogih nesvakidašnjih čuda.

— Miroslav Mika Antić

You should lean hard on your courage and love, and blue layers of hope. It is the simplest way for you to find yourself and reach the plenty of extraordinary wonders.

– Miroslav Mika Antic

Ljubav Moja Mila / My Dear* Love

Čulo se jasno i snažno. Sa svakim otkucajem tvoga srca, moje je kucalo još jače. Da li sam te oduvek volela? Jedno znam sigurno, zaljubila sam se u tebe dok si još bila želja.

Tvoj prvi stisak ruke, prvi pogled koji govori milion reči i u kome se ogleda čitav Univerzum i sve zvezde nebeske sijaju punim sjajem kao da kažu – ja sam nešto posebno, jedinstveno, moja ljubav će promeniti sve. O da, promenila je, ni ne slutiš koliko! Mene najviše…

Ljubav sve menja. Ljubav je naš put do večnosti.

Obećavam ti, neću te nikada posedovati. Naša će ljubav biti slobodna, osvajati vrhove, ali znaj da ćeš u mome srcu uvek imati dom.

Molim te samo, sačuvaj u sebi komadić moje večnosti i taj osmeh beskrajni.

/

You could hear it clearly and strong. With every beat of your heart, mine was beating even harder. Did I love you since forever? I know one thing for sure, I fell in love with you when you were only a wish.

The first grip of your hand, the first look that speaks a million words and in which the entire Universe mirrors itself, and all the stars in the sky shine in their full splendor saying – I am something special, unique, my love will change everything. Oh yeah, it did change, you can’t even imagine how much! Mostly me…

Love changes everything. Love is our road to eternity.

I promise you I will never own you. Our love will be free, conquer the peaks, but know that within my heart you will always have a home.

Please, I beg you though, keep the bit of my eternity inside you and that infinite smile.

*Word Dear translated in Serbian Mila is used both as an adjective and as a girl name

Ljubav/Love

Ima dana kada se probudim uzemljena, puna snage, svesna života u meni i oko mene. Tada vidim stvari izoštrenije, kao da se materija razliva i dopušta suštini da se izrazi. Postanem svesnija malih stvari koje čine život, koje znače mnogo više nego što smo spremni da prihvatimo, zbog kojih sam sva u zahvalnosti ovoga jutra, u miru i veri, skoro kao da sam i sama oslobođena svega što je suvišno, bestelesna, lagana duša koja peva u ritmu sunčevih zraka.

Možda je ova kiša isprala u meni brigu, ljutnju, strah… ostavivši me čudu života svežu i obnovljenu, da mu se divim, da ga slavim, da ga istražujem, kao novorođenče koje prvi put otkriva svet, koje prvi put ponovo otkriva ljubav.

/

There are days when I wake up grounded, full of strength, totally aware of all the life inside of me and around me. In those times I see things clearer, as if the matter has disperse before me allowing for the essence to reveal the self. I become mindful of the little things that make the living, that mean much more than we are ready to acknowledge, for which I am full of gratitude this morning, in peace and faith, almost as if I am released from all that is redundant, just this incorporeal, airy soul that’s singing in the rhythm of the sunbeams.

Could be this rain has washed away all worry, anger, fear in me… leaving me to the miracle of life fresh and renewed, to admire it, to celebrate it, to explore it, like a newborn revealing the world for the first time, for the first time revealing the love again.

Čiji smo/Who do we belong to

Držim na rukama to milo telašce, taj život što zavisi od mene, ali mi ne pripada. Prisećam se sve češće svog odnosa sa roditeljima i koliko sam im se malo poveravala, kako sam, čini mi se, u mnogim stvarima bila sama i boli me sama pomisao da neću deliti život mojih ćerki u svakom njihovom udahu i koraku… I znam da su moje samo u ljubavi koju delimo, a njihovi životi su samo njihovi, pozajmljeni od večnosti.

/

I hold in my arms that sweet little body, that life that depends on me, but does not belong to me. I recollect more often the relationship I had with my parents and how little did I confide to them, it seams to me that I was alone in so many instances and just the thought that I will not share the life of my daughters in every breath they take and every step of their way hurts me… And I know that they are mine only in love that we share, and their lives are just theirs, derived from eternity.

Budi posmatrač / Be the observer

Zatvori oči i kreni. Opipavaj u svom ritmu svoje unutrašnje biće, dok ne stigneš do onog udobnog, savršenog mesta gde je sve dobro, lepo, toplo i beskrajno. Nekome pomaže da se zamisli na svom omiljenom mestu, neko se priseća svog najlepšeg momenta sa nekim koga voli, neko poslednjeg trenutka sreće, šta god pomaže u redu je. Kada smo na tom našem mestu, dišemo fino, lagano, počinjemo da primećujemo kako nam srce kuca i tu počinje posmatranje…

Posmatramo sve što se dešava, u nama, na nama, oko nas. Sve je kao na filmskom platnu, a mi smo u udobnoj stolici, opušteni, ali budni, gledamo film.

Postoje različite tehnike, razni učitelji, ali to je ukratko suština meditacije, sedeti u miru i tišini sa sobom i svojim okruženjem i samo posmatrati sve doživljaje kao da nisu naši. Primećuješ, naravno, naleteo je povetarac, mačka je zamjaukala, deca su izašla na odmor, komšija se tušira, utrnula ti je noga, postaje vruće i sl… Suština je da nas ti doživljaji ili događaji ne pogađaju, da ne izazivaju osećanja i misli.

Naravno da nije lako biti samo posmatrač sebe i svog života. Potrebna je vežba, kao za bilo koju veštinu, i upornost. Možda je neko uspeo iz prve? Ja nisam, razmišljala sam uvek puno i o svemu, a kada i uspem da utišam misli iskočila bi neka pesma koje nisam mogla da se otarasim. Srećom, imala sam dobrog učitelja i vežbala sam u kontinuitetu. Iako ne meditiram često, puno mi znači što brzo mogu da stignem na to svoje sveto mesto gde je sve savršeno mirno i ispunjeno ljubavlju, a iz takve pozicije i tihog uma, svaka situacija izgleda bolje i rešenja dolaze brže.

Često u životu ne vidimo šumu od drveća, a često je potrebno iskoračiti iz događaja koji nas okupira i što je više emocija u tom događaju i što su emocije jače, to nam je taj iskorak potrebniji da bismo sagledali širu sliku, umirili osećanja i svoje misli i doneli odluku iz srca, tj. centra svog bića. Takva odluka će možda podići nekoliko leptirića u stomaku, ali nas neće uzburkati, prosto će nam leći i otvoriće se nova vrata i prozori sa svežim izborima i beskrajnim mogućnostima.

/

Close your eyes and let’s go. In your own rhythm feel your inner being, until you reach that cozy, perfect place where everything is good, beautiful, warm and endless. For some people it helps to imagine their special place, for someone it is a memory of a wonderful moments spent with someone they love, others think about the last time they were happy, whatever helps it is fine. When we are at that place of ours, we breathe nicely, slowly, we start to notice our heart beats and that’s where the observation begins…

We observe everything that happens inside of us, on our body, around us. Everything is as on a movie screen and we are in a comfy chair, relaxed but awake, watching a movie.

There are different techniques and various teachers, however this is in short the essence of meditation, sitting in peace and quiet with oneself and the surroundings and merely observe experiences as if they do not belong to us. You will notice, of course, the breeze just went by, the cat meowed, the kids just went out on a school break, the neighbor is taking a shower, your leg just went numb, it is getting pretty warm and so on… The key is not to give those experiences and occurrences a significance, don’t allow them to trigger any emotions or thoughts.

Being just an observer of yourself and your life is not an easy task for sure. It takes practice and endurance, as any skill. Maybe someone has succeeded right away? I did’t, I was always thinking about everything and anything, and even when I managed to calm my brain down, a song would pop up out of nowhere and just refused to go away. Luckily, I had a great teacher and I was practicing continuously. Although I do not meditate often, it means a world to me that I can swiftly reach that holy place of mine, where everything is perfectly calm and filled with love, and from such a perspective and a quiet mind, every situation looks better and the solutions come faster.

More often in our lives we fail to see the forest for the trees and many times it is necessary to step out from the event that occupies us. The more emotional the event is and the stronger the emotions are, there is a greater necessity to make that step and perceive the bigger picture, calm down our emotions and thoughts and make a decision from within our heart i.e. from the center of our being. That kind of decision will, perhaps, rise a few butterflies in our stomach, but it will never upset us, it will simply fall into place and open up a new doors and windows of fresh choices and infinite possibilities.

Ringišpil života / Life’s carousel

Život je jedan šareni ringišpil. Čas si na vrhu i rukama možeš da opipaš nebo, a već sledećeg trenutka udišeš prašinu. Često ti je muka od svega i samo želiš da sve stane, da siđeš, ali ipak ponovo se penješ i vrtiš, vrtiš, vrtiš u krug i gore i dole i kad ti se najviše vrti u glavi vrištiš od sreće i zadovoljstva i osećaš se kao na krilima neke ptice sa kojom letiš i nemisleći kuda, samo osećaš da si zadovoljan tu gde jesi.

Bez obzira koliko bilo i mučno i teško, makar i zarad samo jednog takvog trenutka spokojstva, radosti i slobode, vredi se uvek iznova vraćati tom ringišpilu boja i života.

/

Life is one colorful carousel. In a second you are on the top of it and you can touch the sky with your hands, and yet at the next moment you can breathe the dust. You are often sick of everything and you just want everything to stop, you are ready to go down, but still you climb and spin again, you spin and spin in a circle and up and down and when everything in your head is spinning the most you scream with happiness and pleasure, and you feel like you are on the wings of a bird you fly with and not thinking where, you just feel satisfied where you are.

No matter how painful and difficult it may be, even if only for the sake of just such a moment of serenity, joy and freedom, it is always worth returning to that carousel of colors and life.

Tijana Stupljanin

Ljubav je važna

Ceo svet može da vas voli, ali vas ta ljubav neće usrećiti. Ono što će vas usrećiti jeste da podelite svu ljubav koja se krije u vama. To je ljubav koja je važna.

Don Migel Ruiz

Znaš onaj momenat kada voljena osoba uđe u prostoriju i ona sva zablista, jednostavno sve se ozari, a najviše ti sam. To je trenutak kada vreme uspori svoje disanje, kada sve što radiš, radiš bez napora, bez umora, bez bola, sve je u savršenoj harmoniji. On ti prilazi, spušta dah na tvoje usne, kao da se budiš iz stogodišnjeg sna i više nikada ne moraš da zažmuriš, jer tvoj san je java.

U ljubavi želim bajku! Želim da dotaknem sve svetle trenutke života, da se ogrejem o čestice prefinjene, tanane sreće, koje vidimo samo ja i moja zaljubljena duša. Želim da se ogledam u očima lepšim od svake lepote, sjajnijim od bisera i većim od svake dobrote. Hrabriju, pametniju, bolju osobu od sebe tražim, da je volim i da svetlim u trenucima čiste sreće u njegovoj duši od ljubavi što plamti, što stvara život i tka san o nas dvoje i večnoj sreći, jer smo jedno drugom sve, i dan i noć i zvezde i sunce i pun mesec u tamnoj noći…

Ljubav je sve.

Tata

Koliko se snage i ljubavi krije iza reči tata?

Obično je majčinska ljubav ta o kojoj se govori kao simbolu univerzalne, bezuslovne ljubavi, ali za jednu devojčicu ljubav oca je sve, ceo njen svet se gradi na toj ljubavi.

Ja sam tatina ćerka; imam njegove oči, njegov stas, njegov hod… Povlačim se u sebe i ćutim kad me nešto tišti, baš kao i on. Volim iskreno i duboko i verujem u dobro u ljudima, i o poštenju i o doslednosti naučila sam od njega. On je bio heroj mog detinjstva, koji zna sve i može sve.

Naučio me je da pitam, da tražim odgovore. Sećam se svih naših šetnji kroz prirodu… Koji je ovo cvet, koje je ono drvo, gde žive životinje, koji su datumi i mesta značajni za istoriju, za naš narod… Probudio je u meni večitu žeđ za znanjem, ljubav prema životinjama i prirodi, potrebu za samostalnošću…

Pamtim sve njegove lekcije, a bilo je i onih malo grubljih, sirovijih, koje su ipak našle mesto u mom odrastanju.

Nema snažnije stvari od očevog zagrljaja i nema veće stvari od ljubavi jedne devojčice prema svom tati.