Photo by Benoit Vacherie on Pexels.com

Otisci na srcu

Tebi koju sam dugo nosila u srcu i pod srcem, toliko toga želim da prenesem.

Želim da znaš da ću uvek biti tu za tebe, jer brzo će doći vreme kada će ti se činiti da sve već znaš o životu, da si dovoljno odrasla i da ti ne trebam više da te držim za ruku.

Istina je, sve već znaš, rođena si u mudrosti svoje duše, ali znanje je jedno, a iskustvo nešto sasvim drugo.

Svesna sam da se iskustvo mora doživeti, da se najbolje lekcije nauče na sopstvenoj koži. Ali, valjda roditelji zato i postoje da ti kažu da neka iskustva previše bole. Ne moraš sve sama otkriti, drevne istine i postoje da bi se one najteže lekcije učile bez posledica. Zato, uvek uči iz tuđeg iskustva, slušaj glas predaka, neka njihova žrtva ne bude uzaludna.

Ipak, znaj da kada sazriš i dovoljno odrasteš, najviše treba da veruješ sebi. Svako ima svoj životni put koji treba da sledi, jedinstveni pečat tvoje duše neka ti bude kompas.

Nadam se da osećaš širinu i dubinu moje ljubavi, koja teži da te nauči, da te pripremi, da te zaštiti, a istovremeno i da ti da krila kojima ćeš doseći meni neslućene visine.

Volela bih da ti moje mape budu polazna tačka da otkriješ svoj beskraj, a moja ljubav putokaz da znaš kako da se vratiš kući ili bolje reći kako da se uvek osećaš kao kod kuće.

Maj 2019.

Tijana Stupljanin

Na obali Sene leži priča o gradu svetlosti

Svako mesto je samo prostor koji može biti i lep i živopisan, ali ono što čini neko mesto posebnim jeste priča. Doživljaj zbog koga je neko osetio nešto drugačije, jedan ukradeni pogled, možda šapat na uhu… Možda jednom i zaboravimo šta se dogodilo na tom mestu, ali osećaj koji smo imali baš tu, baš u tom trenutku, nikada.

Šetali smo obalom Sene i ja sam razmišljala kako je veličanstveno sve oko nas, iako mi nismo baš bili savršeni. Nešto u vezi tebe me je mučilo. Nedostajao mi je onaj par koji smo nekada bili, koji bi se sada čvrsto zagrlio i poljubio, setio neke pesme koja bi ovekovečila taj trenutak. Pariz, ti i ja, mislila sam da bi to bio vrhunac romantike!

Pariz je bio jedan san. Mesto koje živi u filmovima, knjigama, umetničkim delima, hiljadugodišnjoj kaldrmi… ali sam odavno prestala da ga sanjam. Nismo otišli tamo kao zaljubljeni par, opijen ludošću velike ljubavi koja zasenjuje sve ostalo. Već smo u nekim godinama kada se svode računi; preko 10 godina braka, dvoje dece, srednje doba…

Otisnuli smo se u tu avanturu sa decom i zbog dece, ali je mene bez najave obuzeo taj stari nedosanjani san! Kažu da žene baš u tim nekim srednjim godinama ponovo žude za romantikom. Ja sam ta žena, koja je došla u najromantičniji grad na svetu sa mužem, koga voli.

Nikada nisam volela klišee, ali Pariz, grad svetlosti i ljubavi je zaista to. Nema tu klišea, to je čista ljubav koja traje. Pariz čuva svoju lepotu, taj svoj dar za zavođenjem. Nećete ga naći baš u svakoj ulici ili poznatoj turističkoj atrakciji, ali ćete ga zasigurno naći ako ste bespomoćni romantik.

Taj sjaj 37 mostova na Seni, te građevine stare i više od 20 vekova, te gotske katedrale, stroge i veličanstvene, te uličice sa cvetnim trgovima, ti veseli kafei na ćoškovima, taj šarmantni momak sa šansonom na usnama, ti zlatni, barokni krovovi! Ne mogu ostati ravnodušna, ne mogu da mu ne uzvratim ljubavlju!

Kada ti se nenadano davna želja ostvari, a ti se osetiš kao da je više nisi vredan. Kao da je romantika samo za sveže zaljubljene? Nisam uspela da se popnem na 2. platformu Ajfelovog tornja, jednostavno moje telo više ne prihvata racionalizaciju, hormoni pobeđuju. Sedela sam u zastakljenom kafeu na tornju i uživala u pogledu na moderniji deo grada i neizbežnu Senu. Toliko inspirativan momenat, ceo grad je jedno veliko platno.

Možda je Pariz baš po tome poseban, natera te da se zaljubiš ponovo; u sebe, u život u dobropoznatog čoveka pored sebe, koji je samo malo zaboravio koliko je nekada bio zaljubljen onog snežnog decembra u Beogradu, zamisli, baš u Francuskoj ulici!

Pariz me nije izneverio, a plašila sam se da ništa neće biti onako kako sam zamišljala dok sam ga pohodila u mislima. San je bio verodostojan, naročito arhitektura, istorija koja se vidi na ulicama, zlatni sjaj svega i jedna tiha reka i svi njeni veličanstveni mostovi, toliko neispričanih priča…

Naš veliki život

È un mondo difficile
E vita intensa
Felicità a momenti
E futuro incerto
Il fuoco e l’acqua
Con certa calma
Serata di vento
E nostra piccola vita
E nostro grande cuore

Tonino Carotone – Me Cago En El Amor

Koliko je veliki naš život? Da li je stvarno život samo naša refleksija, odraz našeg nesvesnog i podsvesnog? Kao u Platonovoj Pećini, ako usmerimo svetlo na spoljašnja dešavanja, mi gledamo u iluzije koje nazivamo životom. Da bismo videli pravu sliku, svetlo treba usmeriti unutra.

Neki ljudi život vide kao čudo prepuno mogućnosti, čak i kada su okolnosti koje ih okružuju teške. Mogima je, ipak, život teret i teskoba, pa i kad ih zadesi neka lepa i srećna okolnost, oni se nesnađeni, brzo vraćaju u svoje uverenje da je život borba i nađu uvek neku brigu koja im potvrdi da je život težak.

Za mene je život uvek bio ljubav. Kada sam u svom najvišem stanju, život vidim kao jednu veliku reku ljubavi, koja teče, a ja joj se prepuštam. Ogoljujem deo po deo sebe da bih joj se što više približila, da bih je bolje osetila, da bih uživala više…

Život je dobar, mazi nas, neguje, daje sve što nam treba za sreću, prigrli to, dopusti da te vodi ljubav života. Bez obzira na razočaranost autora gore citiranih stihova u ljubav, on ipak prepoznaje da su naši “mali” životi ustvari veliki ako nam je srce veliko.

Tijana Stupljanin

Sjaj / The glow

Zagrlila sam ga, pridržavajući ga nežno. Gledali smo se u oči, njegove su se smešile nekim zvezdanim sjajem. Bile su to oči dečaka, koji zavisi od tuđe ljubavi, koji voli iskreno i ništa ne traži za uzvrat. Taj njegov pogled mi je davao snagu da se ne raspadnem, znajući da ga gubim dok ga je njegovo telo izdavalo. U tim rukama koje su me toliko puta nosile i dizale u nebo, nije više bilo snage, a „ moje brze noge što su nekad konja mogle stići, a sada su oslabile, jedva mogu na njih ići…“, kako je voleo da recituje. Znala sam da odlazi polako, na onaj neizbežni put, ali nisam to htela da priznam. Ipak je on bio tu za mene od mog prvog plača, 23 godine sam mu sedela u krilu, uz njega sam uvek bila dete, a sada sam morala da odrastem.

Naizgled to je bio jedan običan i, kako će se ispostaviti, poslednji susret jedne unuke i njenog voljenog dede. Samo, za mene je taj pogled kojim smo sve rekli, a da reč nismo izgovorili, bio poslednja podrška koju sam dobila od njega. Njegov sigurni zagrljaj sa “onoga sveta”. Spokoj, ljubav i prostodušnost tog pogleda su me umirivali i grejali moju dušu vraćajući sve lepe uspomene na detinjstvo i odrastanje uz njega. Taj naš susret bio je i ostao moje svetlo na kraju tunela tuge koja još ume da zaboli, skoro 20 godina kasnije, ali taj sjaj u oku… još uvek sija kao najsjajnija zvezda.

/

I hugged him, holding him gently. We were looking into each other’s eyes, his were smiling with a starry glow. These were the eyes of a boy, who depends on someone else’s love, who loves sincerely and does not ask for anything in return. That look of his gave me the strength not to fall apart, knowing I was losing him as his body betrayed him. In those hands that carried me so many times and lifted me into the sky, there was no more strength, and “my fast legs, which once could run with horses, but now are weak, I can barely use them for walking…”, as he liked to recite. I knew he was leaving slowly, on that inevitable path, but I didn’t want to admit it. However, he has been there for me since my first cry, I sat on his lap for 23 years, I was always a child with him, and now I had to grow up.
Seemingly, it was an ordinary and, as it turns out, the last meeting between a granddaughter and her beloved grandfather. Only, for me, that look with which we said everything, without saying a word, was the last support I received from him. His safe embrace from “the other world”. The serenity, love and simplicity of that look calmed me and warmed my soul, returning all the beautiful memories of my childhood and growing up with him by my side. That meeting of ours was and remains my light at the end of the tunnel of sorrow that can still hurt, almost 20 years later, but that glow in the eyes… still shines like the brightest star.
Tijana Stupljanin

Proleće je / It’s spring

I’ll tell you something I never would tell to anybody else

My eyes are loving you with the look that deletes the distances

My dawns are filled with your caresses

Your hands full of happiness lay in my lap

You bring me joy, the sun lights up when you smile

Tijana Stupljanin

Magija obične žene / Magic of the ordinary woman

Obična žena, ona koja tka nevidljivi omotač zaštite oko svojih voljenih. Ona koja bdi nad dečijim snom. Žena koja kao magijom drži porodicu na okupu, zlatnim nitima spaja sa ognjištem i one koji odu daleko. Nije ona ni kuvarica ni spremačica. Ona je čarobnica koja od hrane pravi gozbu, od ružnih snova bajku, iz briga iznedri nadu, iz straha hrabrost.

Znate svi bar jednu takvu, običnu ženu koja stvara neobičnu svakodnevicu. Jednom rukom kuva, drugom čuva, trećom mazi, četvrtom krpi, petom drži knjigu, šestom kupi veš, sedmom sprema kuću, osmom grli, devetom grdi, desetom se šminka, jedanaestom neguje, dvanaestom…

Ona je sve to: majka, žena, supruga, domaćica, kuvarica, drugarica, plesačica, vidarka, negovateljica, keva, vaspitačica, zabavljačica, ljubavnica, sekretarica, krojačica, učiteljica, vila i veštica.

Magija obične žene je ona nevidljiva snaga, ljubav i poverenje što drži porodicu na okupu, što od malih, običnih stvari svija gnezdo puno ljubavi.

/

An ordinary woman, one who weaves an invisible sheath of protection around her loved ones. The one who watches over a child’s dream. A woman who, as if by magic, keeps the family together, with the golden threads connects to the hearthstone those who go far. She is neither a cook nor a cleaner. She is a sorceress who makes a feast out of food, a fairy tale out of bad dreams, hope out of worry, courage out of fear.

You all know at least one such, ordinary woman who creates an unusual daily life. She cooks with one hand, guards with the other, caresses with the third, stitching clothes with the fourth, holds a book with the fifth, folds clothes with the sixth, cleans the house with the seventh, hugs with the eighth, scold with the ninth, puts on make-up with the tenth, nurtures with the eleventh…

She is all that: a mother, a wife, a woman, a housewife, a cook, a friend, a dancer, a healer, a caregiver, a mom, an educator, an entertainer, a lover, a secretary, a tailor, a teacher, a fairy and a witch.

The magic of an ordinary woman is that invisible strength, love and trust that keeps the family together, that bends a nest full of love from small, ordinary things.

Tijana Stupljanin

Magična jesen / Autumn of magic

Zlatna i bakarna na Miholjskom suncu, raskoš boja i diskretno najavljena blizina zime miluje romantika u meni. Nedavno je nebo omađijao predivni, prepuni Žetveni mesec. Oktobar je vreme žetve, vina, završavanja poslova pre nego što počne zima, hvatanje poslednjih snopova sunca koje prelazi sve kraći put dok ne počine u noć. Pun mesec me toliko inspiriše, blizina zime budi mačku u meni, sanjivu i željnu topline.

Kad Beograd postane siv i mokar, maglovit i hladan, moje celo biće žudi da se ušuška uz voljeno biće ili ćebe, toplu kafu ili kakao, dobru knjigu ili film. Nekada bih samo gledala kroz prozor i pohodila svoj unutrašnji svet i u tome je za mene magija jeseni. Kada se spoljašnji život umiruje i vreme provedeno napolju smanjuje na najmanju meru, budi se naše biće. Ja sam sklona introspekciji i volim da se osamim i uronim u svoje misli, da se prepustim maštarenju. Ove jeseni je kod mene sve to pojačano, valjda je takva godina, kažu svi, sada je vreme da se budimo, menjamo, rastemo iznutra…

Sutra će mesec biti mlad, a to je dobar trenutak da se postave namere, želje, ciljevi, da se iskreira nešto lepo o čemu sanjamo, što priželjkujemo, ali stvarno (ne jednoga dana, ne ako se desi samo od sebe), čemu se vraćamo kada se osećamo dobro, što nas doziva kada nam je svega drugog dosta. Samo jedan korak napravite sutra ka sebi.

I da, ja sam se zaljubila ove jeseni, umesto melanholije i čekanja da zima prođe pa da se ponovo aktiviram, ja sam se zaljubila u svoj život sada!

/

Golden and copper in the Indian summer sun, the splendor of colors and the discreetly announced closeness of winter caresses the romantic in me. Recently, the sky was enchanted by the beautiful, full Harvest Moon. October is the time of harvest, wine, finishing work before winter begins, catching the last beams of sun that cross the shorter and shorter path until it dies into the night. The full moon inspires me so much, the proximity of winter awakens the cat in me, dreamy and eager for warmth.

When Belgrade becomes gray and wet, foggy and cold, my whole being longs to snuggle up with a loved one or a blanket, hot coffee or cocoa, a good book or a movie. Sometimes I would just look out the window and visit my inner world and that is the magic of autumn for me. When the external life calms down and the time spent outside is reduced to a minimum, our being wakes up. I am prone to introspection and I like to be alone and immerse myself in my thoughts, to indulge in fantasies. This fall, everything has intensified for me, I guess it’s such a year, everyone says, now is the time to wake up, change, grow from within…

Tomorrow the moon will be young, and that is a good moment to set intentions, desires, goals, to create something beautiful that we dream about, that we wish for, but really (not one day, not if it happens by itself), to what we return to when we feel good, which calls us when we have had enough of everything else. Just take one step towards yourself tomorrow.

And yes, I fell in love this fall, instead of melancholy and waiting for winter to pass to become active again, I fell in love with my life now!

Tijana Stupljanin

Život za život – sve za dete / Life for life – everything for a child

Prvih 5 godina pokušavamo da ih skinemo sa sebe, onda sledećih pet godina pokušavamo ponovo da ih prikačimo za sebe, pa narednih pet godina oni pokušavaju da nas otkače od sebe, pa se onda mi trudimo da se ponovo prikačimo za njih i tako u nedogled… Odnos roditelja i dece i odnos dece i roditelja, ostaje večita misterija života.😊

Gledala sam danas animirani film o Herkulu, čuvenom heroju iz Grčke mitologije. U jednom trenutku otac, vrhovni Bog Zevs, kaže svom sinu da mora postati heroj kako bi ponovo postao Bog, a za to je potrebno da učini istinski herojsko delo. I tako se Herkul odlučio da vežba i trenira svakodnevno, kako bi postao pravi heroj. Međutim, iako je postao heroj i stekao slavu u narodu, to nije bilo dovoljno. I na kraju, ključni herojski čin koji ga je vratio među Bogove je bilo davanje svog života u zamenu za život žene koju voli.

To me je navelo na razmišljanje o simbolici te ideje, koja se javlja u mnogim pričama, život za život, žrtvovanje iz ljubavi… Podsetilo me je na roditeljstvo. Na neki način mi dajemo naš život kakav poznajemo do trenutka dok ne postanemo roditelji, za novi život. Neki roditelji i bukvalno žrtvuju sebe ne bi li njihova deca živela bolje, lepše, više od njih… Ne shvatamo svi žrtvu na isti način, ali odricanje od mnogo stvari je sastavni deo roditeljstva.

Ne mislim da deca treba da dobiju sve što požele i ne postoji univerzalni pristup vaspitanju koji možete da reprodukujete na dete i samo ubirate plodove. Pa sa koliko se izazova svako od nas susreo u svom životu, svi smo različiti i živimo svoj život najbolje što umemo, često posustajemo, pa se ponovo podižemo i idemo dalje. Učimo, menjamo se, nekada se godinama vrtimo u krug ili tapkamo u mestu, a onda pored svega toga dobijemo odgovornost za još jedan, dva, tri… života. Kako neko ko nije sam naučio da bude srećan, da voli, da živi ispunjenim životom, da sa lakoćom prevazilazi izazove koji su svakodnevni, a nekada i vrlo kompleksni, kako neko ko nema samopouzdanja može da nauči dete da bude srećno i živi svoj život punog potencijala sa lakoćom i radošću?

Ipak, kao što smo mi svi unikatni na svoj način, tako je i svako dete svoje. Neku decu treba vaspitavati, a neku samo negovati. Ne moramo biti savršeni, ali moramo biti svoji i iskreni. Deca znaju mnogo više nego što mislimo, jer su njihove misli čiste i osećanja duboka. Nekada pomislim da ne treba da ih učimo da se prilagođavaju ovom svetu, već da grade svoj.

/

You become a parent and realize that you have permanently exchanged one life for another, and that, whether you like it or not, you have a huge responsibility and influence on a life that is not yours, and that it is up to you to teach someone about life, no matter how much you have mastered it yourself.

For the first 5 years we try to take them off ourselves, then for the next five years we try to attach them to ourselves again, then for the next five years they try to detach us from themselves, and then we try to attach to them again and so on indefinitely… The relationship between parents and children and the relationship between children and parents remains an eternal mystery of life.

Today I watched an animated film about Hercules, a famous hero from Greek mythology. At one point, the father, the supreme God Zeus, tells his son that he must become a real hero in order to become God again, and for that he needs to do a truly heroic deed. And so Hercules decided to practice and train every day, in order to become a real hero. However, although he became a hero and gained fame among the people, that was not enough. And finally, the key heroic act that brought him back among the Gods was giving his life in exchange for the life of the woman he loves.

That made me think about the symbolism of that idea, which appears in many stories, life for life, sacrifice out of love … It reminded me of parenthood. In a way we give our life as we know it until the moment we become parents, for a new life. Some parents literally sacrifice themselves in order for their children to live better, more beautiful, more than them … We do not all understand sacrifice in the same way, but giving up many things is an integral part of parenthood.

I don’t think that children should get everything they want and there is no universal approach to upbringing that you can reproduce to a child and just reap the rewards. Well, how many challenges did each of us face in our lives, we are all different and we live our lives the best we can, we often fall, so we get up again and move on. We learn, we change, sometimes for years go around in a circle or tap in one place, and then, in addition to all that, we get responsibility for another one, two, three… lives. How someone who has not learned to be happy, to love, to live a full life, to easily overcome challenges that occur daily, and are sometimes very complex, how someone who does not have self-confidence can teach a child to be happy and live his life in a full potential with ease and joy?

However, just as we are all unique in our own way, so is every child. Some children need to be brought up, and some just need to be nurtured. We don’t have to be perfect, but we do have to be our own and honest. Children know much more than we think, because their thoughts are pure and their feelings are deep. Sometimes I think that we should not teach them to adapt to this world, but to build their own.

Tijana Stupljanin