Category: Odrastanje, mladost, prošlost/Growing up, youth, past

Gde je tu Duša? / Where is the Soul in all that?

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Ni u okruženju ni u nasleđu ne mogu pronaći pravi instrument koji me je oblikovao, onaj bezimeni valjak koji je na moj život utisnuo izvesni zamršeni vodeni žig, čija neponovljiva šara postaje vidljiva tek kada kroz arak života propustimo svetlo umetnosti.

Vladimir Nabokov – Govor, sećanja (iz knjige “Kod duše”, Džejms Hilman)

Ne znam da li sam usamljena u tome, ali kada sam bila mala devojčica imala sam osećaj kao da živim u nekom paralelnom svetu. U nekim trenucima dok sam sama i zaokupljena nečim, osetila bih skoro pa prisustvo nečega što nije opipljivo. Ja sam to doživljavala kao magiju, kao ples sa nečim prelepim što mi pripada, a nije materijalno. To su momenti u kojima vreme ne prolazi, tiho je i skoro sveto. Vuklo me je nešto da razgledam, a kasnije i čitam knjige ne baš svojstvene deci: rečnike, enciklopedije, priručnike, biografije, istorijske knjige. Sve o čoveku me je zanimalo. O njegovom postanku, o životu na Zemlji, o smislu i svrsi postojanja.

Znala sam oduvek da postoji nešto više od golog života, i što sam se više udaljavala od tog mističnog jezgra, život mi je imao sve manje smisla. Kao da me je u nekom trenutku neko otrgao iz tog čarobnog sveta. Počela sam da se vezujem za materiju i osetila sav užas i besmisao takvog života i to me je mučilo, kao da sam i sama proživljavale sav taj pad čovečnosti i duhovnosti kroz koji su prolazili ljudi kroz vekova, pa sve do sadašnjeg trenutka.

Ne govorim o razlogu življenja, smislu života uopšte ili o filozofiji nekog religijskog vjeruju. Knjiga ne pretenduje da pruži odgovore na takva pitanja. Ona se obraća osećanju svakog od nas da postoji opravdanje za to što moja jedinstvena, neponovljiva ličnost postoji u ovom svetu, te da ima stvari koje nadilaze svakodnevicu i za koje se moram pobrinuti kako bi ta svakodnevica dobila razlog postojanja; osećanju da svet na neki način želi da ja budem tu, da sam odgovoran za jednu urođenu predstavu čije obrise popunjavam u sopstvenoj biografiji.

Džejms Hilman, Kod duše

Tek sada se ponovo osećam kao izraz božanskog koji je tu sa razlogom. Ponovo se povezujem sa svojom dušom koja zna sve puteve i nepogrešivo me vodi do smisla. Lepo je na tom putu imati saveznike i male podsetnike koji me korak po korak približavaju sebi.

/

Neither in the environment nor in the heritage can I find the right instrument that shaped me, that nameless roller that has pressed upon my life a certain intricate watermark, whose unique design becomes visible only when we let the light of art shine through life’s foolscap.

Vladimir Nabokov – Speak, Memory (from the book “The Soul’s Code”, James Hillman)

I’m not sure that I am lonely in this, but when I was a little girl I felt like I was living in a parallel world. In some moments while I am alone and preoccupied with something, I would almost feel the presence of something that is not tangible. I experienced it as magic, as a dance with something beautiful that belongs to me, and it is not material. These are moments when time does not pass, it is quiet and almost sacred. I was drawn to observe and later to read the books that are not very typical for children: dictionaries, encyclopedias, manuals, biographies, history books. Everything about humans interested me. I was eager to learn about human’s origin, about life on Earth, about the meaning and purpose of existence.

I always knew that there was something more than a bare life, and the further I moved away from that mystical core, the less meaning my life had. It was as if at some point someone had pooled me out of that magical world. I began to attach myself to matter and felt all the horror and meaninglessness of such a life, and it tormented me, as if I myself had experienced all that decline of humanity and spirituality that people have gone through throughout the centuries, until the present moment.

I’m not talking about the reason for living, the meaning of life in general or the philosophy of a religious believing. The book does not pretend to provide answers to such questions. It addresses the feeling of each of us that there is a justification for my unique, unrepeatable personality to exist in this world, and that there are things that transcend everyday life and that I must take care of them that everyday life gets a reason to exist; the feeling that the world in some way wants me here, that I am responsible for an innate expression whose outlines I fill in my own biography.

James Hillman, The Soul’s Code

Only now do I feel again as an expression of the divine who is there for a reason. I reconnect with my soul that knows all the ways and unmistakably leads me to purpose. It is nice to have allies and small reminders on that path that leads me step by step closer to self.

Tijana Stupljanin

    Volim te / I Love You

    Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

      Da bi nešto dobili, treba da znamo i da damo, a ne možeš dati nešto što nemaš.

      Tijana Stupljanin

      Ove dve najjednostavnije reči su me doslovno spasile! Volim te, volim te, volim te, ponavljala sam do besvesti, ali je upalilo, jer ljubav nas održava u životu.

      Često su me kada sam bila mala spopadali osećaji da nisam voljena, naizgled bez ikakvog povoda, ali u mojoj glavi ja sam bila nevoljeno dete. Svaka kritika, svako ne slaganje, svaka strogost, naredba, grdnja, koje su dolazile od mojih roditelja, ja sam doživljavala kao ne ljubav. U takvim trenucima sam imala destruktivne misli, želela sam da povredim sebe kako bih dobila pažnju i “ljubav”. Nisam fizički povređivala sebe, ali jesam sebi nanela dosta emotivne boli, a sa druge strane često sam radila nešto uprkos zabranama i bila sam jako naporno dete.

      Kasnije sam imala potrebu da konstantno budem zaljubljena. Stalno sam nalazila razloge za zaljubljivanje, u stvari sam izmišljala i zamišljala stvari ne gledajući kakve su stvarno. Uistinu mi je ta zaljubljenost izdaleka, davala osećaj sigurnosti. U glavi sam bila zaljubljena, ali srce je ostajalo hladno.

      Kada sam već postala mlada devojka, bežala sam kao od đavola od svih momaka koji su me gledali kao da sam neko nestvarno biće, a onima koje sam procenila kao bezazlene sam dopuštala da mi se približe. S druge strane iscrpljivalo me je držanje garda i podizanje ograda od onih koji su me gledali kao plen, kao objekat.

      Ljubav je za mene bila ogledanje u drugim ljudima, očekivanje da me neko drugi voli bezuslovno, i kada sam super i kada sam loše volje, da neko bude uvek tu za mene, da me prati u stopu, da ispunjava sve moje potrebe. Ako mi neko kaže nešto grubo, ružno, nevažno ko, čak i potpuni stranac na ulici, meni potonu sve lađe.

      Mislila sam da je to što sam lepa i dobra i nežna dovoljno da dobijem sve što sam izmaštala da se u ljubavi dobija. Naravno da sam se razočaravala više puta, naravno da sam bila ljubomorna i posesivna, jer nisam dobijala ljubav. Zašto nisam dobijala ljubav, a toliko sam je želela? Zašto me je ljubav bolela? Trebalo mi je vremena da shvatim, ali na kraju sam naučila da nas drugi ljudi vole i cene onoliko koliko mi volimo i cenimo sebe. Shvatila sam da su me drugi voleli onako kako su znali i onoliko koliko su mogli. Postalo mi je jasno da moram poći od sebe.

      Svi želimo bezuslovnu ljubav, a da li mi volimo bezuslovno? Sve kreće od nas. Kako je unutra tako je i spolja. Spoljašnji svet je projekcija nas samih, bili mi toga svesni ili ne. Volim li sebe bezuslovno? Da li volim sve svoje mane, kao i vrline, da li volim sebe kada me spopadnu bubice, kada sam ljuta? Da li sam nežna prema sebi kada grešim, da li imam strpljenja sa sobom kada mi nešto ne ide od ruke? Da li ispunjavam sebi želje, da li ugađam sebi? Da li dozvoljavam sebi da budem sve ono što jesam? Da li izražavam sebe u svoj svojoj punoći? Da li prepoznajem svoja osećanja i dozvoljavam im da postoje? Da li razumem sebe, da li opraštam sebi?

      Svaki odnos se gradi, iskrenošću, razumevanjem, nežnošću, strpljenjem, odgovornošću, podržavanjem, prihvatanjem, praštanjem, a sve počinje od odnosa sa sobom. Žao mi je za sve nerazumevanje i bol koji sam ti nanela, sada razumem da sam bila gruba i da nisam imala strpljenja za tebe, volim te baš takvu kakva jesi i prihvatam te sa svim vrlinama i sa svim manama, oprosti mi molim te i hvala ti. Ja sam odgovorna za sebe i svoj život i za količinu ljubavi koja postoji u mom životu! Dajem sebi dozvolu da volim i budem voljena bez vezivanja, bez uslova.

      Ovaj put bezuslovne ljubavi nije pravolinijski, pun je krivina i uspona i padova, zato i kažem da se odnos sa sobom, kao i odnos sa drugim ljudima u našem životu gradi, to je proces u kome iznova upoznajemo sebe, prihvatamo sebe i rastemo, a sve stane u dve reči – volim te!

      /

      If you want to get something, first you have to learn how to give, but you can’t give something that you don’t have.

      Tijana Stupljanin

      These two simplest words literally saved me! I love you, I love you, I love you, I repeated to the point of unconsciousness, but it worked, because love keeps us alive.

      Often when I was little, I had feelings that I was not loved, seemingly for no reason, but in my head I was an unloved child. Every criticism, every disagreement, every strictness, order, scold, which came from my parents, I experienced as not love. In such moments, I had destructive thoughts, I wanted to hurt myself in order to get attention and “love”. I didn’t physically hurt myself, but I did inflict a lot of emotional pain on myself, and on the other hand, I often did something despite the prohibitions and I was a very difficult child.

      Later I had a need to be constantly in love. I was constantly finding reasons to fall in love, in fact I was inventing and imagining things without looking at what they really were. Truly, that infatuation from afar gave me a sense of security. I was in love in my head, but my heart remained cool.

      When I became a young girl, I ran away like from the devil from all the guys who looked at me as if I were some unreal being, and I allowed those I judged to be harmless to approach me. On the other hand, I was exhausted by holding guard and raising fences from those who looked at me as a prey, as an object.

      For me, love was a reflection of me in other people, the expectation that someone else will love me unconditionally, both when I am great and when I am in a bad mood, that someone is always there for me, to follow in my footsteps, to fulfill all my needs. If someone tells me something rude, ugly, no matter who, even a complete stranger on the street, all my boats sink. I thought that being beautiful and good and gentle was enough to get everything I imagined you are supposed to get from love. Of course I was disappointed many times, of course I was jealous and possessive because I didn’t get love. Why didn’t I get love that I wanted so much? Why did love hurt me? It took me a while to understand, but in the end I learned that other people love and appreciate us as much as we love and appreciate ourselves. I realized that others loved me the way they knew how and as much as they could. It became clear to me that I had to start from myself.

      We all want unconditional love, but do we love unconditionally? Everything starts from us. As it is inside, so it is outside. The outside world is a projection of ourselves, whether we are aware of it or not. Do I love myself unconditionally? Do I love all my flaws, as well as my virtues, do I love myself when moody, when I am angry? Am I gentle with myself when I make mistakes, do I have patience with myself when I am not good at something? Do I fulfill my desires, do I please myself? Do I allow myself to be all that I am? Do I express myself in all my fullness? Do I recognize my feelings and allow them to exist? Do I understand myself, do I forgive myself?

      Every relationship is built with honesty, understanding, tenderness, patience, responsibility, support, acceptance, forgiveness, and it all starts with a relationship with yourself. I am sorry for all the misunderstanding and pain I caused you, now I understand that I was rude and I did not have patience for you, I love you just the way you are and I accept you with all the virtues and all the flaws, forgive me please and thank you. I am responsible for myself and my life and for the amount of love that exists in my life! I give myself permission to love and be loved without attachment, without conditions.

      This path of unconditional love is not straightforward, it is full of curves and ups and downs, which is why I say that the relationship with ourselves, as well as the relationship with other people in our life is built, it is a process in which we get to know ourselves again and grow and it all fits into these two words – I love you!

      Tijana Stupljanin

        Miris kiše u proleće / Smell of the rain in the Spring

        Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

          April već privodi svoje dane kraju, sve se više oseća dah proleća. Jutros me je probudila kiša, vodila sam dete u vrtić i u povratku udahnula svež kišoviti dan. Taj miris kiše u proleće… Kako to opisati? To je doživljaj svih čula, miriše trava, miriše drveće nekom posebnom svežinom koja, za razliku od jesenjih kiša, greje.

          Ako ste imali tu sreću da provodite proleća negde u prirodi, kao što sam ja sve prolećne i većinu letnjih raspusta provodila u Aranđelovcu kod babe i dede, u krošnjama Bukovičkog parka i senkama prohladnih povečerja sa Bukulje, možda i vas miris kiše u proleće vrati u mladost.

          Nisam nešto posebno nostalgična, ali taj miris mokre šume, pokisle nedavno pokošene trave, taj osećaj da vreme ne teče u tom savršenom trenutku bezbrižnosti i mladalačkog sanjarenja, kao da je ostao zapisan zauvek u mojim nozdrvama.

          Srećna sam i zahvalna što sam danas, na tren, ponovo bila devojčica zagledana u oblake i zaljubljena u život koji tek dolazi.

          /

          April is already counting its last days, the spring spirit can be scented in the air. This morning the rain woke me up, I was walking my kid to the kindergarten and on my way back home I was breathing in fresh rainy day. That smell of the rain in the springtime… How to describe it? It is a full all senses experience, the grass smells, the trees smell of some exceptional freshness that, unlike rains in fall, warms you.

          If you were lucky enough to spend your springs somewhere in the nature, like I was spending all my spring breakes and most of the summer vacations in Arandjelovac with my grandparents, in the treetops of the Bukovik Park and the shadows of chilly taps from the mountain Bukulja, maybe the smell of rain in the spring brings you back to the youth too.

          I am not especially nostalgic, but that smell of the wet forest, of wet recently cut grass, that feeling that time does not flow in that perfect moment of carelessness and youthful daydreaming, as if it remained written forever in my nostrils.

          I am happy and grateful that today, for a moment, I was again a girl staring at the clouds and in love with the life that is yet to come.

          Tijana Stupljanin

          Čiji smo/Who do we belong to

          Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

          Držim na rukama to milo telašce, taj život što zavisi od mene, ali mi ne pripada. Prisećam se sve češće svog odnosa sa roditeljima i koliko sam im se malo poveravala, kako sam, čini mi se, u mnogim stvarima bila sama i boli me sama pomisao da neću deliti život mojih ćerki u svakom njihovom udahu i koraku… I znam da su moje samo u ljubavi koju delimo, a njihovi životi su samo njihovi, pozajmljeni od večnosti.

          /

          I hold in my arms that sweet little body, that life that depends on me, but does not belong to me. I recollect more often the relationship I had with my parents and how little did I confide to them, it seams to me that I was alone in so many instances and just the thought that I will not share the life of my daughters in every breath they take and every step of their way hurts me… And I know that they are mine only in love that we share, and their lives are just theirs, derived from eternity.

          Dugme

          Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

          Svih oblika i dimenzija. Može biti i malo i veliko, najčešće je okruglo, ali moze biti i kockasto, srcasto, leptirasto, cvetno, u obliku kuce ili mace, bubamare i šišarke, ma može biti kakvo poželiš.

          U  plehanoj kutiji od nekog davno pojedenog keksa, puno raznih, šarenih dugmića! Obožavala sam da ih prebiram i uparujem, smišljam priče kao da su stvarni, spajam i čitave porodice dugmića i nikad dosta igre. Baba i deda su mi pričali kako su oni u svoje vreme dobijali batine ako ih neko vidi da se igraju sa dugmićima. Kao i mnoge stvari u to posleratno vreme i dugmići su bili deficitarni, smatrani su za neku dragocenost. Mozda smo ih zato mi imali toliko da ih ne možemo potrošiti ni za dva života, osim ako neko u porodici ne počne da šije ili kreira razne stvari i predmete pa iskoristi to šarenilo za svoje maštarije.

          A danas, danas su deficitarni samo dobri ljudi, svega ostalog ima i previše.

          Jedan trenutak u životu / One moment in life

          Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

          Duboko spoznajte da je sadašnji trenutak sve što ikada imate. – Ekart Tol

          Realize deeply that the present moment is all you ever have.  – Eckhart Tolle

          U trenutku kada sam postala zaista svesna da ću za par meseci postati majka, prva misao me je odvela u moje detinjstvo, u naručje majke. To je bio trenutak kada se sva snaga, sva veličina, sva ljubav svih majki pre mene pretočila u jedan savršeni momenat u kome sam prvi put razumela značenje te tako često i olako izgovarane reči, koje se ne može objasniti, mora se doživeti.

          Miriše mamina kuhinja, kao nikada do sada. Miriše nostalgija. Najbolji je sadašnji trenutak, znam to i osećam, ipak zaplovim ponekad po nekim prošlim vremenima… Odrastemo ostajući deca celoga života, strepimo od pogrda i prekih pogleda, žudimo za rečima odobravanja, razumevanja, za ljubavlju besprekornom, punom prihvatanja. Mirišu dunje mog detinjstva. Tople ruke što su me kroz život vodile. Napijem se vode sa tog izvora sećanja i krenem putem slobode… Dolazi vreme promena, vreme da stope mojih koraka ispune meke, bose, dečije nožice…

          /

          At the moment when I got to be really aware that I would become a mother in a couple of months, the first thought I had has taken me to my childhood, to my mother’s arms. It was a moment when all the strength, all the greatness, all the love of all the mothers before me was transformed into one perfect moment in which I for the first time understood the meaning of that so often and lightly spoken word, that cannot be explained, it must be experienced.

          Like never before it smells like mom’s kitchen. It smells like nostalgia. The present moment is the best, I know and feel it, yet I sail sometimes through some past times… We grow up remaining children all our lives, we dread ragging and harsh looks, we long for words of approval, understanding, for impeccable love, full of acceptance. It smells like the quinces of my childhood. The warm hands that guided me through life. I drank water from that source of memory and I set out on the path of freedom… The time of change is coming, the time for the footsteps of my steps to be filled with soft, bare, children’s feet…

          Tijana Stupljanin

          Veliki mali Svet

          Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

          Kada se nađemo na raskrsnici životnih puteva, kada shvatimo da smo uprkos svim nastojanjima da ostanemo bezbrižni i slobodoumni stigli do trenutka kada je vreme da ponudimo sami sebi ruku za oslonac i učinimo taj veliki korak ka samostalnosti, možda će prva emocija biti strah, mozda ćemo upasti u zamku sumnje, a mozda ćemo ipak uspeti da u mraku očaja i bunilu neizvesnosti napipamo otkucaje srca koji znaju tajnu: ako verujemo, ako slušamo svoje srce, pravi put ce se ukazati kao jedini – “Samo srcem stvarno vidimo, suština je očima skrivena”[1]. Možda jednoga dana bacimo pogled preko ramena i shvatimo da je to bio trenutak koji je definisao ceo naš život. Sami sebi smo možda jedina sigurna podrška, ali sama spoznaja da se život koji priželjkujemo, kome se u magnovenju nadamo i kome stremimo oduvek nalazio u nama samima ume da zastraši. Hoćemo sve što svet ima da ponudi, ali se istovremeno naivno nadamo da će nas odgovornost mimoići, dok je istina sasvim izvesna – sami sebi smo i gospodar i sluga. Jednom rukom uzimaš drugom daješ, odgovorni smo za hranu kojom punimo izvor života iz koga ćemo piti plodove svoga truda, ako samo uzimamo, ostaćemo praznih ruku i, što je mnogo strašnije, praznih srca.

          Um, duh i telo, poput svetog trojstva, idu uvek zajedno i samo u harmoničnoj simbiozi mogu da proizvedu čuda. Hraneći um duhovnim ponudama vekovima stvaranog bogatstva ljudske kreativnosti stvaramo pozitivne emocije koje stvaraju nove podsticaje za um i bacaju iskre svetlosti kao putokaze novim dostignućima i stvaralaštvu. Ako je telo hram naše duše, onda je i ogledalo naših misli i osećanja. Ima tu refleksije, ali i dosta timskog rada, postavljeni pravilno, misli, osećanja, nagoni čine sklad koji osećamo kao unutrašnji mir. “Samo je mirna voda bistra”[2], samo kada umirimo zbrku koja dolazi spolja, utišamo, bar na kratko, unutrašnje strahove i nemire, samo onda možemo da razbistrimo misli i sagledamo jednostavnost života, lepotu prirode i snagu ljubavi u svoj punoći kojom nam se nude u jednom svetlom trenutku, bar jedanput svakoga dana. Zamišljam ponekad te tračke svetlosti kako trepere i igraju svoju uzbudljivu igru sreće i zavođenja čekajući da ih prepoznam i zgrabim. Nije sve baš uvek tako jednostavno, da znakovi su tu, svuda oko nas, ali kako ih prepoznati? Kako znati pratimo li onaj pravi? Srce bi trebalo da nam signalizira – vruće, hladno, blizu, jos malo i stigao si… Ipak buka svakodnevice nekada nadjača taj glas i dok shvatiš da gubiš ritam, nađeš se pred raskršćem i šta dalje?

          Toliko pitanja, zuje kao ljute pčele… ali taj put svi moramo proći. Odrastanje, sazrevanje, osamostaljivanje, zovite to kako god želite, to je ono mučno razdoblje koje započinje kada vam se hormoni probude i milion pitanja, misli, osećanja navru, preteći da sruše ceo do tada ušuškani i bezbrižni svet. Počnemo da preispitujemo društvo koje nas okružuje, stavove koje su nam roditelji preneli svesno ili nesvesno, naučene principe, dogme, nametnuta pravila, sopstveni sistem vrednosti koji se uzdrma prvi put kada nas život postavi pred neku veliku odluku, kada po prvi put stvarno vidimo patnju, naslutimo dubinu života; kada smrt pomoli svoje sumorno lice i prvi put osetimo stvarni bol. Bol koji je do tada u našoj šarenoj mašti, pobuđivan slikama o neuzvraćenim ljubavima i melanholičnoj mladosti buntovnika koje upijamo u knjigama velikana i pričama sa filmskih traka, izgledao kao apsolutni vrhunac življenja, tako romantičan i neizostavan pratilac ljubavi i života jednog umetnika (koga svi krijemo negde u sebi), koji se zarad lične slobode (čitaj: provoda i neodgovornosti) odmeće od društva u kome je neshvaćen i sputan i uvek nekako tragično završava nemogavši da se odupre uzavreloj krvi i strašću za življenjem ili razočaran neostvarenim očekivanjima koja su se savila pred neminovnošću realnog života… Ništa poetičnog nema u toj slici istrošene mladosti koja je toliko obećavala. Najvažnije je bilo biti cool, pobuditi divljenje mladića, zadobiti poštovanje devojaka, biti pozvan na žurku (ne razumem zašto se roditelji toliko tripuju, pa ja se samo dobro zabavljam). Najveći strah je bio biti ismejan u školskom dvorištu ili potpuno neprimećen od strane onog preslatkog dečka u izlizanim leviskama i šiskama u plavim sanjivim očima od čijeg pogleda zaboravim kako se zovem, zaboravim sve… Ne smem ni da vam kažem gde su završili ti slatkiši, ali tada… Tada je sve izgledalo lako, imali smo Svet pod nogama i sve vreme ovoga sveta.

          Nadam se da me neki snovi i ideali nikada neće napustiti i da će duh malog buntovnika ostati trajno naseljen u nekom uglu moje svesti, ovoga puta sa razlogom; postoji samo određena količina realnosti koju sanjalačka duša može da podnese. Iako mislim da su najlepše pesme potekle iz otvorene rane na srcu pesnika koji pokušava da svari svet oko sebe, svesno sam odlučila da ne otvaram tu ranu, počela sam da pišem i kada sam srećna, ugasila sam cigaretu, isprala gorčinu vinom i prosula ostatak čaše, podigla sam izmaglicu sete i zauvek spustila pogled napola; jedna polovina gleda napolje i vidi sivilo, kišu i ugašene duše, ali druga polovina gleda srcem i vidi sunce iza oblaka, i igra uz damare kiše, i voli ljubavlju majke lavice i ne boji se da sanja i usuđuje se da pusti boje u svoj život. Neću dozvoliti sebi naknadnu pamet – trebalo je da se smejem umesto što sam se nervirala, trebalo je da uživam umesto što sam brinula, trebalo je da delam umesto da planiram. Ne znam da li ćete me shvatiti, u tom vrtlogu odrastanja izgubila sam kompas, besmislena stanja su me držala budnom, preispitivanje i borba sa sopstvenim nedostacima razjedali, osećanje manje vrednosti i krivice proganjali, ko sam, šta radim ovde, kuda sam se uputila, ima li sve ovo smisla, da li verujem, zašto živimo, zašto umiremo, ko smo, odakle smo? Pitanja, pitanja, pitanja, a odgovori? Nema odgovora, ali zato dođu strahovi, svuda unaokolo preteće slike opasnosti, kao brodolom u glavi, plutaju misli na ostacima jedrenjaka bez kopna na vidiku, okolo su samo nemani i duboki, mračni okean. Onda shvatim koliko sam bespomoćna pred životom, koliko putena – od praha smo nastali u prah se vraćamo… Jednostavno je bilo dok smo samo maštali o sjajnoj budućnosti, ali niko nam nije rekao kako da se pripremimo kada ta budućnost postane stvarnost koja, nekim čudom, nije baš onakva kakvom smo je zamišljali. Niko nije mogao da nas pripremi, jer mi pripadamo jednoj novoj generaciji koja bije neke svoje bitke i živi po nekim svojim pravilima.

          Pitam se čiji život ja živim? Kako sam donela neke odluke do sada i gde su me one dovele, kako ću da se odvažim na one koje tek predstoje? Problem je u tome što za sve promašaje koje smo imali do sada možemo da okrivimo roditelje; dali su nam loš primer, nisu nas dovoljno slušali, hteli su da isprave svoje greške iz mladosti, nisu poštovali našu individualnost, ali kada načinite prvi korak ka svetu odraslih, shvatite da ste prevazišli svoje roditelje, uvidite da su i oni prošli svoj put odrastanja i poneli greške svojih roditelja i u krajnjoj liniji radili su onako kako su najbolje znali i mogli, odjednom niste više suvozač na životnom putu koji vam je neko drugi odredio. Hteli mi to ili ne, razumeli ili ne, volan je u našim rukama i jedino sami možemo da opredelimo pravac i preuzmemo odgovornost za put koji smo izabrali. Ne možeš da kontrolišeš sve uslove, to je prvo što naučiš, bitno je da znaš kuda si se uputio, mada nikada ne znaš pouzdano gde će te život odvesti i nekada samo odredište pred neizvesnošću izgubi na značaju, jer možda je sam put sve što stvarno imamo, što je istinski naše i vreme je da počnemo da primećujemo drveće i kuće, ptice, cveće i ljude pored kojih prolazimo. Čini mi se da je jedino smrt izvesna i ona nas sve čeka na kraju puta, pa čemu onda žurba?! U nekom metafizičkom smislu gospodarimo samo sobom i sadašnjim trenutkom. Treba smognuti snage i odbaciti okove prošlosti, koju više ne možemo menjati, kao i okove budućnosti koju želimo da kreiramo po sopstvenim merilima, ali je ne smemo odlagati, jer život se odvija sada, a poenta je uživati u procesu. Živeti svoj život znači verovati sebi i prihvatati sebe, ma koliko bili pod uticajem mišljenja ljudi do kojih nam je stalo, ma koliko želeli da pripadamo nekom kolektivu, ma koliko bili svesni da nijedan uspeh nije dovoljno veliki ako ga nemamo sa kim podeliti, ne određuje nas ni odobravanje drugih ni imidž koji nosimo u javnosti ni to koliko je nekome stalo do nas, već jedinstveno osećanje samodovoljnosti i sreće koja nije uslovljena spoljnim elementima.

          Ipak, osećanja su u mladosti mnogo čistija i intuicija manje sputana, ponekad pomislim da su nam već u ranoj mladosti otkriveni svi putevi koje treba slediti i sva blaga na domak ruku, da ih osetimo otvorenog uma koji upija, mada ne shvata uvek, ali sa srcem neuprljanim, nezagađenim, još uvek sposobnim da prihvati bez osude, da voli bez razloga, ustvari uprkos svakom razlogu, da živi slobodno…

          Nije nam namenjeno da otkrijemo sve, jer kada sve slike budu oslikane i poslednje platno slagalice iskicirano… to će značiti da je kraj.

          [1] Iz knjige “Mali princ” Antoan de Sent-Egzeperi.

          [2] Norman Vinsent Pil, “Moć pozitivnog mišljenja”.