Tag: soul

Photo by Elina Fairytale on Pexels.com

Šta ti je život!? Danas jesi, sutra te nema…

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment
Photo by Elina Fairytale on Pexels.com

“Samo jednom se živi! Ne, samo jednom umiremo, a živimo svaki dan…”

Ponekad me obuzme tama, neka moja davna čežnja. Neki crni oblak ciklonski zapreti da će sve dobro što sam ikada imala, sva lepota o kojoj sanjam nestati, samo se istopiti tu pred mojim očima i ja ću propasti u prazninu postojanja koje nije svesnost, a svi moji demoni doći će da se slade ostacima života koji je nekada bio moj. Ja sam Titanik, a moja hrid je moja slabost, slabost da verujem da sam bolja da sam veća od površnog sjaja nečega što drugi misle da je život! A moj život je pesma, moja jutra su geteovska, moje noći su arapske, moji snovi epski, moja ljubav… ljubav večita hrana, prastari lek, smisao u besmislu, čistota rođenja i besmrtnost čistote, ostaće uvek srce svega. I šapat koji me budi u svitanje, zove na molitvu i slavljenje Gospoda za još jedno buđenje, jedino jezik ljubavi razume…

Treba živeti svaki dan, treba slaviti svaki dan, jer svaka noć je mala smrt i ne znamo da li ćemo se probuditi. A onda, sneno buđenje, trag jutarnjeg sunca koji kao da govori: “Sve je dobro” imaš još jednu šansu.

Naše je da živimo svaki dan kao da je poslednji, jer nemamo kontrolu nad sutrašnjicom, a ne možemo više ništa uraditi ni u prošlosti. Ljudima današnjice je oduzeta ova mudrost, smrt je gurnuta pod tepih, sa svih strana šalju se poruke da čovek može da živi večno okamenjen u fitnesima, silikonima, dijetama, kašmiru i svili… Postoji faza u dečijem razvitku kada ona po prvi put razmatraju ideju smrti, sklapaju neke kockice u svojim glavicama. U toj fazi dolaze pitanja: da li ćete ti i tata umreti? Da li ću ja umreti? Šta se dešava kad neko umre? I mnoga druga, u zavisnosti šta dobiju kao odgovor na ova početna. Naše iskustvo sa decom je na kraju dovelo do smeha, jer je mlađa devojčica počela da ponavlja: “Svi ćemo umreti, svi ćemo umreti”, ali ona je to vikala čak sa nekom dozom radosti da smo svi prasnuli u smeh. A zar nije to najispravniji pristup ovom pitanju? Verujem da dete u nekoj svojoj iskrenoj nevinosti i još uvek dušom bliže Bogu nego zemlji, oseća da jedno biće sa jedinstvenom dušom, sa toliko jedinstvenih karakteristika i odlika ličnosti i karaktera, ne može tek tako nestati, istruliti.

Ta oštrica istine, koja je ljudima prošlih vekova stalno visila nad glavom, činila ih je budnim za život i spremnim i za smrt. Živelo se časno i grabio se dan, znalo se koji život je večan i da nikome nije obećan novi dan. Možemo mi da živimo kako hoćemo i da mislimo šta želimo, ali istina se neće zbog nas menjati…

U jednom danu života

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment
Photo by Paulo Mu00e1rcio Dos Santos on Pexels.com

Svi ćemo jednog dana umreti… Ali danas, danas smo živi! Udahni taj život, dozvoli da te ispuni “dah dana večitog”, ne boj se smrti, a još manje života.

Život je poklon koji treba ceniti i radovati mu se iz dana u dan, svaki put kada sunce izađe i obasja sneni obraz na tvom licu, praveći zlatastu šaru, odmotaj crvenu mašnu i raduj se tom životu koji ti je dat.

Čovek je zaokružena celina, rekla bih jedan savršeni univerzum, ali nisam sigurna da savršenstvo, osim u Gospodu, postoji. A Bog je u prirodi, Bog je u nama. Jedino priroda ima sposobnost da stvori novi život i da kreira, baš kao što i među živom svetom ta sposobnost stvaralaštva (i to takvog da stvaraš nešto što je veće od tebe samog, nešto smisleno i lepo) data jedino čoveku.

Čovek jedini ima moć da misli i moć samosvesti, a opet mozak i ljudska psiha su najnedokučivije. Ne mogu da ne mislim kako je sve u materijalnom svetu krhko, lomljivo i ima svoj vek, a sve što je duhovno – bezgranično je, jer mu još nismo pronašli ni oblik ni granice; i besmrtno, jer nemamo dokaz da ne postoji izvan materije.

Kada se ugasi mozak i telo prestane da funkcioniše, gde odlazi duša? Verujem da to neko duhovno biće u nama nikada ne umire. Verujem da nam je dato u dobroj veri da uživamo u svim blagodatima života i sveta koji nas okružuje. Raj je u nama – mi ga biramo, čistotom svojih duša i ljubavlju koju delimo sa drugima. Možda svaka teža mora da ima svoju protivtežu. Možda na nekom višem nivou balans znači prisustvo i dobra i zla, tuge i sreće, ljubavi i mržnje, bolesti i zdravlja, života i smrti?

Možda čovek, za sebe, znači ravnotežu između duše i tela, tako da jedno ograničava drugo (telo je granica duše u materiji), a duša upravlja telom (bez duše, prepušteni smo samo nagonima kao obične životinje). S obzirom da je telo samo materija (pepeo i prah), a duša ta koja ga ispunjava duhom i kontroliše ili usmerava prirodne nagone i intelekt – dobra duša čini dobrog čoveka kome su date sve blagodati života, ali uvek u sprezi sa telesnim.

Moj je stav da je svaka duša skrojena po liku svog stvoritelja i kao takva dobra, ali je teško održati tu iskru Božanskog. Čovek je slab, veže se lako za strasti, za zemaljsko blago i lako otpadne od Boga. Ipak, duhovnost se može učiti, razvijati, rasti, što je duhovnost jača to su manje šanse da se duša iskvari. Dovoljna je makar i jedna trunčica dobrote, jer dokle god ima i samo tračka svetlosti ima i nade.

“Jer kakva je korist čoveku ako zadobije sav svet, a duši svojoj naudi?”, pitao je Isus svoje učenike (Jevanđelje po Marku 8:36). Hranite svakog dana svoju dušu, barem podjednako kao i svoje telo, jer su nam dati na dar zajedno, ali telo će ostati zemlji, a šta će biti sa našom dušom?

Tijana Stupljanin

Photo by Duanu00e9 Viljoen on Pexels.com

Kada bi grobovi progovorili / If the graves would speak up

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Dosta je bilo besramne buke

Dosta je bilo svađa i bruke

Dosta, prekinite, zaustavite

Svoj ponos, zaustavite svoju gordost

Obuzdajte svoje strasti

Prekinite sa mržnjama, politikama, laži

Prekinite sa upiranjem prstima

Bar jednom dostojanstveno stanite

I deci pokažite

Šta znači odgovoran biti

Šta znači časno živeti

Mi smo sada istinski slobodni

A u kom kovčegu vaša sloboda leži?

/

Enough of the shameless noise

There were enough fights and disgrace

Enough, cut it out, stop it

Your pride, stop your ego

Curb your passions

Stop with hatred, politics, lies

Stop pointing fingers

Stand with dignity at least once

And show the children

What it means to be responsible

What it means to live honorably

We are now truly free

But in which coffin does your freedom lie?

Photo by Duanu00e9 Viljoen on Pexels.com

Gde je tu Duša? / Where is the Soul in all that?

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Ni u okruženju ni u nasleđu ne mogu pronaći pravi instrument koji me je oblikovao, onaj bezimeni valjak koji je na moj život utisnuo izvesni zamršeni vodeni žig, čija neponovljiva šara postaje vidljiva tek kada kroz arak života propustimo svetlo umetnosti.

Vladimir Nabokov – Govor, sećanja (iz knjige “Kod duše”, Džejms Hilman)

Ne znam da li sam usamljena u tome, ali kada sam bila mala devojčica imala sam osećaj kao da živim u nekom paralelnom svetu. U nekim trenucima dok sam sama i zaokupljena nečim, osetila bih skoro pa prisustvo nečega što nije opipljivo. Ja sam to doživljavala kao magiju, kao ples sa nečim prelepim što mi pripada, a nije materijalno. To su momenti u kojima vreme ne prolazi, tiho je i skoro sveto. Vuklo me je nešto da razgledam, a kasnije i čitam knjige ne baš svojstvene deci: rečnike, enciklopedije, priručnike, biografije, istorijske knjige. Sve o čoveku me je zanimalo. O njegovom postanku, o životu na Zemlji, o smislu i svrsi postojanja.

Znala sam oduvek da postoji nešto više od golog života, i što sam se više udaljavala od tog mističnog jezgra, život mi je imao sve manje smisla. Kao da me je u nekom trenutku neko otrgao iz tog čarobnog sveta. Počela sam da se vezujem za materiju i osetila sav užas i besmisao takvog života i to me je mučilo, kao da sam i sama proživljavale sav taj pad čovečnosti i duhovnosti kroz koji su prolazili ljudi kroz vekova, pa sve do sadašnjeg trenutka.

Ne govorim o razlogu življenja, smislu života uopšte ili o filozofiji nekog religijskog vjeruju. Knjiga ne pretenduje da pruži odgovore na takva pitanja. Ona se obraća osećanju svakog od nas da postoji opravdanje za to što moja jedinstvena, neponovljiva ličnost postoji u ovom svetu, te da ima stvari koje nadilaze svakodnevicu i za koje se moram pobrinuti kako bi ta svakodnevica dobila razlog postojanja; osećanju da svet na neki način želi da ja budem tu, da sam odgovoran za jednu urođenu predstavu čije obrise popunjavam u sopstvenoj biografiji.

Džejms Hilman, Kod duše

Tek sada se ponovo osećam kao izraz božanskog koji je tu sa razlogom. Ponovo se povezujem sa svojom dušom koja zna sve puteve i nepogrešivo me vodi do smisla. Lepo je na tom putu imati saveznike i male podsetnike koji me korak po korak približavaju sebi.

/

Neither in the environment nor in the heritage can I find the right instrument that shaped me, that nameless roller that has pressed upon my life a certain intricate watermark, whose unique design becomes visible only when we let the light of art shine through life’s foolscap.

Vladimir Nabokov – Speak, Memory (from the book “The Soul’s Code”, James Hillman)

I’m not sure that I am lonely in this, but when I was a little girl I felt like I was living in a parallel world. In some moments while I am alone and preoccupied with something, I would almost feel the presence of something that is not tangible. I experienced it as magic, as a dance with something beautiful that belongs to me, and it is not material. These are moments when time does not pass, it is quiet and almost sacred. I was drawn to observe and later to read the books that are not very typical for children: dictionaries, encyclopedias, manuals, biographies, history books. Everything about humans interested me. I was eager to learn about human’s origin, about life on Earth, about the meaning and purpose of existence.

I always knew that there was something more than a bare life, and the further I moved away from that mystical core, the less meaning my life had. It was as if at some point someone had pooled me out of that magical world. I began to attach myself to matter and felt all the horror and meaninglessness of such a life, and it tormented me, as if I myself had experienced all that decline of humanity and spirituality that people have gone through throughout the centuries, until the present moment.

I’m not talking about the reason for living, the meaning of life in general or the philosophy of a religious believing. The book does not pretend to provide answers to such questions. It addresses the feeling of each of us that there is a justification for my unique, unrepeatable personality to exist in this world, and that there are things that transcend everyday life and that I must take care of them that everyday life gets a reason to exist; the feeling that the world in some way wants me here, that I am responsible for an innate expression whose outlines I fill in my own biography.

James Hillman, The Soul’s Code

Only now do I feel again as an expression of the divine who is there for a reason. I reconnect with my soul that knows all the ways and unmistakably leads me to purpose. It is nice to have allies and small reminders on that path that leads me step by step closer to self.

Tijana Stupljanin

Magična jesen / Autumn of magic

Published on by okeanzivota/theoceanoflife1 Comment

Zlatna i bakarna na Miholjskom suncu, raskoš boja i diskretno najavljena blizina zime miluje romantika u meni. Nedavno je nebo omađijao predivni, prepuni Žetveni mesec. Oktobar je vreme žetve, vina, završavanja poslova pre nego što počne zima, hvatanje poslednjih snopova sunca koje prelazi sve kraći put dok ne počine u noć. Pun mesec me toliko inspiriše, blizina zime budi mačku u meni, sanjivu i željnu topline.

Kad Beograd postane siv i mokar, maglovit i hladan, moje celo biće žudi da se ušuška uz voljeno biće ili ćebe, toplu kafu ili kakao, dobru knjigu ili film. Nekada bih samo gledala kroz prozor i pohodila svoj unutrašnji svet i u tome je za mene magija jeseni. Kada se spoljašnji život umiruje i vreme provedeno napolju smanjuje na najmanju meru, budi se naše biće. Ja sam sklona introspekciji i volim da se osamim i uronim u svoje misli, da se prepustim maštarenju. Ove jeseni je kod mene sve to pojačano, valjda je takva godina, kažu svi, sada je vreme da se budimo, menjamo, rastemo iznutra…

Sutra će mesec biti mlad, a to je dobar trenutak da se postave namere, želje, ciljevi, da se iskreira nešto lepo o čemu sanjamo, što priželjkujemo, ali stvarno (ne jednoga dana, ne ako se desi samo od sebe), čemu se vraćamo kada se osećamo dobro, što nas doziva kada nam je svega drugog dosta. Samo jedan korak napravite sutra ka sebi.

I da, ja sam se zaljubila ove jeseni, umesto melanholije i čekanja da zima prođe pa da se ponovo aktiviram, ja sam se zaljubila u svoj život sada!

/

Golden and copper in the Indian summer sun, the splendor of colors and the discreetly announced closeness of winter caresses the romantic in me. Recently, the sky was enchanted by the beautiful, full Harvest Moon. October is the time of harvest, wine, finishing work before winter begins, catching the last beams of sun that cross the shorter and shorter path until it dies into the night. The full moon inspires me so much, the proximity of winter awakens the cat in me, dreamy and eager for warmth.

When Belgrade becomes gray and wet, foggy and cold, my whole being longs to snuggle up with a loved one or a blanket, hot coffee or cocoa, a good book or a movie. Sometimes I would just look out the window and visit my inner world and that is the magic of autumn for me. When the external life calms down and the time spent outside is reduced to a minimum, our being wakes up. I am prone to introspection and I like to be alone and immerse myself in my thoughts, to indulge in fantasies. This fall, everything has intensified for me, I guess it’s such a year, everyone says, now is the time to wake up, change, grow from within…

Tomorrow the moon will be young, and that is a good moment to set intentions, desires, goals, to create something beautiful that we dream about, that we wish for, but really (not one day, not if it happens by itself), to what we return to when we feel good, which calls us when we have had enough of everything else. Just take one step towards yourself tomorrow.

And yes, I fell in love this fall, instead of melancholy and waiting for winter to pass to become active again, I fell in love with my life now!

Tijana Stupljanin

Umetnost naša nasušna /Art Our Essential

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Straight-away the ideas flow in upon me, directly from God, and not only do I see distinct themes in my mind’s eye, but they are clothed in the right forms, harmonies, and orchestration.
—Johannes Brahms

/

Ideje se neposredno ulivaju u mene, direktno od Boga, i ne samo da u očima svog uma vidim jasne teme, već su one obučene u prave forme, harmonije i orkestracije.

– Johanes Brams

Umetnost je razgovor duše i Boga. Ona nam prenosi važnu poruku o stvaranju i večnosti. Govori nam, ko ume da čuje, da svi nosimo isti izvor u sebi. Božanska priroda koja stvara, koja ne poznaje granice i nema rok trajanja. To sveto mesto koje nas ispuni kada stvaramo, prenosi se direktno sa duše na dušu. Zato mnogima promakne ta lepota, taj neprocenjivi trenutak čiste emocije koja nas povezuje sa celom Vasionom, sa svim umetnicima pre nas i sa svima onima koji će doći. Kroz umetnost možemo da doživimo, da osetimo beskonačnost.

Umetnost je potreba duše. Ljudi su stvarali umetnost i kada toga nisu bili ni svesni. Izražavanje kroz oblike i boje je dolazilo prirodno, spontano. Taj božanski deo nas je oduvek tražio da se izrazi.

Kao zrela žena počela sam da osećam nešto kao čežnju za kreativnim izrazom. Odjednom me je sve vuklo ka tome da želim da stvaram, tako je i nastao ovaj blog, odjednom me ponovo zanima umetnost u svim formama i oblicima.

Jednoga dana vidim objavu na fejsbuku da jedna slikarka drži časove slikanja, pozovem je i dogovorim sa njom čas za mene i moju ćerku, koja obožava kreativne stvari. Nisam ni znala da umem da nacrtam ceo portret. Od srednje škole se nisam igrala sa crtanjem i slikanjem, a crtala sam nekada puno. Potpuno sam zapustila taj deo sebe, a osećaj kada se “izgubiš” u nekom prostoru u sebi i samo prepustiš stvaranju, je jedna posebna vrsta meditacije i moja duša je presrećna što sam joj dopustila da se igra. A kada je duša srećna, ona onda i slika i igra i peva i ne prestaje da stvara.

/

Art is the need of the soul. People were making art when they were not even aware of it. Expression through shapes and colors came naturally, spontaneously. That divine part of our being was always looking to express itself.

As a mature woman, I began to feel something like craving for creative expression. Suddenly everything was pulling me into wanting to create, that’s how this blog came about, all of a sudden I’m rediscovering my interest for art in all forms and shapes.

One day I see a post on Facebook that an artist holds painting classes, I call her and arrange with her an hour class for me and my daughter, who loves creative things. I didn’t even knew that I know how to draw the whole portrait. I have not played with drawing and painting since high school, and I used to draw a lot. I completely abandoned that part of myself, but the feeling of “losing” yourself in some space within and just letting go of creation is one particular kind of meditation and my soul is overjoyed that I let it out to play. And when the soul is happy, then it also paints and plays and sings and does not stop creating.

Budi posmatrač / Be the observer

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Zatvori oči i kreni. Opipavaj u svom ritmu svoje unutrašnje biće, dok ne stigneš do onog udobnog, savršenog mesta gde je sve dobro, lepo, toplo i beskrajno. Nekome pomaže da se zamisli na svom omiljenom mestu, neko se priseća svog najlepšeg momenta sa nekim koga voli, neko poslednjeg trenutka sreće, šta god pomaže u redu je. Kada smo na tom našem mestu, dišemo fino, lagano, počinjemo da primećujemo kako nam srce kuca i tu počinje posmatranje…

Posmatramo sve što se dešava, u nama, na nama, oko nas. Sve je kao na filmskom platnu, a mi smo u udobnoj stolici, opušteni, ali budni, gledamo film.

Postoje različite tehnike, razni učitelji, ali to je ukratko suština meditacije, sedeti u miru i tišini sa sobom i svojim okruženjem i samo posmatrati sve doživljaje kao da nisu naši. Primećuješ, naravno, naleteo je povetarac, mačka je zamjaukala, deca su izašla na odmor, komšija se tušira, utrnula ti je noga, postaje vruće i sl… Suština je da nas ti doživljaji ili događaji ne pogađaju, da ne izazivaju osećanja i misli.

Naravno da nije lako biti samo posmatrač sebe i svog života. Potrebna je vežba, kao za bilo koju veštinu, i upornost. Možda je neko uspeo iz prve? Ja nisam, razmišljala sam uvek puno i o svemu, a kada i uspem da utišam misli iskočila bi neka pesma koje nisam mogla da se otarasim. Srećom, imala sam dobrog učitelja i vežbala sam u kontinuitetu. Iako ne meditiram često, puno mi znači što brzo mogu da stignem na to svoje sveto mesto gde je sve savršeno mirno i ispunjeno ljubavlju, a iz takve pozicije i tihog uma, svaka situacija izgleda bolje i rešenja dolaze brže.

Često u životu ne vidimo šumu od drveća, a često je potrebno iskoračiti iz događaja koji nas okupira i što je više emocija u tom događaju i što su emocije jače, to nam je taj iskorak potrebniji da bismo sagledali širu sliku, umirili osećanja i svoje misli i doneli odluku iz srca, tj. centra svog bića. Takva odluka će možda podići nekoliko leptirića u stomaku, ali nas neće uzburkati, prosto će nam leći i otvoriće se nova vrata i prozori sa svežim izborima i beskrajnim mogućnostima.

/

Close your eyes and let’s go. In your own rhythm feel your inner being, until you reach that cozy, perfect place where everything is good, beautiful, warm and endless. For some people it helps to imagine their special place, for someone it is a memory of a wonderful moments spent with someone they love, others think about the last time they were happy, whatever helps it is fine. When we are at that place of ours, we breathe nicely, slowly, we start to notice our heart beats and that’s where the observation begins…

We observe everything that happens inside of us, on our body, around us. Everything is as on a movie screen and we are in a comfy chair, relaxed but awake, watching a movie.

There are different techniques and various teachers, however this is in short the essence of meditation, sitting in peace and quiet with oneself and the surroundings and merely observe experiences as if they do not belong to us. You will notice, of course, the breeze just went by, the cat meowed, the kids just went out on a school break, the neighbor is taking a shower, your leg just went numb, it is getting pretty warm and so on… The key is not to give those experiences and occurrences a significance, don’t allow them to trigger any emotions or thoughts.

Being just an observer of yourself and your life is not an easy task for sure. It takes practice and endurance, as any skill. Maybe someone has succeeded right away? I did’t, I was always thinking about everything and anything, and even when I managed to calm my brain down, a song would pop up out of nowhere and just refused to go away. Luckily, I had a great teacher and I was practicing continuously. Although I do not meditate often, it means a world to me that I can swiftly reach that holy place of mine, where everything is perfectly calm and filled with love, and from such a perspective and a quiet mind, every situation looks better and the solutions come faster.

More often in our lives we fail to see the forest for the trees and many times it is necessary to step out from the event that occupies us. The more emotional the event is and the stronger the emotions are, there is a greater necessity to make that step and perceive the bigger picture, calm down our emotions and thoughts and make a decision from within our heart i.e. from the center of our being. That kind of decision will, perhaps, rise a few butterflies in our stomach, but it will never upset us, it will simply fall into place and open up a new doors and windows of fresh choices and infinite possibilities.

Buđenje / Awakening

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Život je konstantna promena. Sve oko nas je u cikličnom kretanju, pa i svi procesi u našem telu takođe, i mi kao deo prirode imamo potencijal da se krećemo u tom ritmu. Ako uporedimo ljudsko telo i drvo, vidimo da su u kori drveta upisani godovi, kažu da kora drveta pamti, a isto se kaže i za ljudsku kožu, ipak jedno drvo u samo jednoj godini umre i ponovo se rodi, podari novo seme iz koga može da iznikne sasvim novo drvo, čak i iz posečenog drveta, ako ostane panj, može da nikne nova mladica. Svakoga dana u prirodi možemo videti milion “malih čuda”, zašto mislimo da se ta čuda ne mogu desiti i nama, zar nismo i mi deo te čarobne prirode? Činjenica je da će stresna situacija, povreda, teža bolest… ostaviti ožiljke u nama i po nama, ali je isto tako činjenica da mi sve to možemo prevazići i krenuti iz početka. Mislim da je ključ da se savkoga dana ispraznimo od svih negativnosti koje su nas dotakle toga dana, da se napunimo pozitivnom energijom, bilo kroz druženje sa prirodom ili druženje sa dobrom knjigom, filmom, muzikom, a najlepše je u zagrljaju voljene osobe, i onda zakoračiti u novi dan sveži i okupani dobrim snom, “kao ponovo rođeni” krenuti u novi dan otvorenog uma, otvorenog srca, ispunjeni ljubavlju! Sunce se ponovo rađa, sunce se svakog dana ponovo rađa!

Budi sunce, budi zvezdano nebo, budi reka koja preobražava sve u dobro…

/

Life is a constant change. Everything around us is moving in cycles, all the processes in our body as well, and as a part of the nature, we too have the potential to move in that rhythm. Should we make a comparison between human body and a tree, we notice the rings imprinted in the bark of a tree, they say the bark of a tree has a memory and the same thing is said for the human skin. A tree dies and reborn all in a year, it gives a seed from which a new tree can sprout, even if the tree is cut down, if the stump remains, a new offspring will arise. Every day we can witness to a million “little wonders” in the nature, why do we think these wonders don’t happen to us too, aren’t we a part of that miraculous nature? The fact is that a stressful situation, an injury, a bad sickness… will leave scars within us and on us, but it is also a fact that we can overcome it all and start all over again. I think that the key is to clear from all the negativity we have encountered during a day, then to fill up with a good energy, whether from being in the nature or spending time in a company of a nice book, a movie, listening to a music, and the most beautifully in someone’s loving hug, and then step into a new day fresh and renewed with the good night sleep, “like a reborn” welcome a new day with an open mind, open heart, filled with love! The sun comes out again, the sun comes out again every day!

Be the sun, be the sky full of stars, be a river that transforms everything into good…

Zvezda padalica / Shooting star

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Zamisli želju, ali moraš uzjahati svoju zvezdu padalicu… Tek kada moje srce svom snagom nešto zaželi, a moj razum to prihvati kao dobro i sve emocije su pozitivne, sa dozom straha koji mi poručuje da je to nešto vredno truda, nešto veliko što mi na momente deluje nedostižno, volja zadaje konačan udarac, a moj um se oslobađa i čini sve da ispuni tu želju i postigne cilj.

Čovek je slobodan kada probije sve granice koje je sam sebi nametnuo, kada se ne plaši, kada se ne brine, kada može sve što zamisli, jer ne razmišlja o preprekama, već o mogućnostima, o izborima. Kada izađe iz svoje ušuškanosti i navika i počne da istražuje i kreira.

Kreiraj svoj život od želja svoje duše i pusti mašti na volju. Rođeni smo sa zvezdama u očima, nogama što po zemlji hode, srcem koje doseže zvezde… Pronađi svoju zvezdu padalicu i otkrij svet beskonačnih mogućnosti. Nije potrebno mnogo želeti, dovoljna je i jedna iskrena želja kojoj se celo biće već raduje i sa radošću prima njeno ispunjenje.

/

Make a wish, but you have to ride your shooting star… Only when my heart desires something with all its strength, and my mind accepts it as good and all emotions are positive, with a dose of fear that tells me that it is something worth the effort, something great that at times seems unattainable, the will gives the final blow, and my mind frees itself and does everything to fulfill that desire and achieve the goal.

Man is free when he breaks all the boundaries he has imposed on himself, when he is not afraid, when he does not worry, when he can do everything he imagines, because he does not think about obstacles, but about possibilities, about choices. When he gets out of his clutter and habit and starts researching and creating.

Create your life from the desires of your soul and let your imagination run wild. We are born with the stars in our eyes, with feet that walk on the earth, and a heart that reaches the stars … Find your shooting star and discover the world of infinite possibilities. It is not necessary to wish much, one sincere wish is enough, which the whole being is already rejoicing to and joyfully receiving the fulfillment.

Tijana Stupljanin