Staze kojima idemo sami / Paths on which we walk alone

Želim da podelim sa vama jednu priču. Napisala ju je žena kojoj se divim i koja mi je postala uzor. Osim njenih tekstova i onoga što piše o njoj kao autoru više knjiga, ne znam mnogo o toj ženi i njenom životu, ali ono što znam je da piše dušom i otvorenim srcem, a to je već dovoljno za prepoznavanje. Još su mudri latini rekli: “Slično se sličnom raduje”. (lat. Similis Simili Gaudet.)

“Gledala sam u sunce večeras. U blizini je stajao mladić. Potom smo zajedno krenuli svako svojoj kući. U tih nekoliko minuta dok se nismo oprostili, vrlo smireno, učtivo i pametno mi je govorio o svojim iskustvima sa Suncem. Rekao je i da se skriva od rođaka kad posmatra Sunce, jer mu je tetka rekla da je sektaš! Smejali smo se toj proceni, mada nije smešno. Ljudi koji se bave sobom drugima izgledaju čudno i sumnjivo. Dugo već gledamo tuđ tanjir, postelju i dvorište, pa smo zaboravili da gledajući u Sunce osvetlimo preostale tamne ćoškove naših duša…”[1]

Tako uglavnom biva, ljudi osuđuju ili zaziru od onoga što ne razumeju. Moja porodica je prihvatila da je moj put malo drugačiji od uobičajenog, ali tek kada su videli dobrobiti svega toga “čudnog” u mom životu. Ipak, još uvek čujem, čak i od najbližih – šta će ti to?

Teško je kada naiđete na nerazumevanje ljudi do kojih vam je stalo i koji su sastavni deo vašeg života. Ono što sam shvatila je da svako od nas ima svoj put, mi možemo svojim primerom da osvetlimo ponešto u životu svojih bližnjih i da ih podstaknemo na promenu, ali je izbor njihov. Ne možemo, a ja bih rekla da i ne smemo, živeti tuđe živote, a još manje na silu pomagati bilo kome, pa i najrođenijem. Ono što možemo da uradimo, mi koji radimo na sebi, jeste da razumemo, prihvatimo i oprostimo.

Baš kao što nas zove naše srce da tragamo, da učimo, da iskusimo nešto više od utvrđenog puta većine i mi ne možemo da napustimo taj put, jer bi to značilo izdaju sopstvene duše i propadanje našeg tela, tako ni svi ljudi ne mogu osećati, razmišljati i funkcionisati kroz život na isti način kao mi.

Mene je razmišljanje na ovu temu dovelo do zaključka da, sa jedne strane, postoje ljudi koji imaju urođene sisteme za rešavanje problema i samoodbranu i opstanak, koji im pomažu da se brzo i lako izbore sa životnim izazovima i pred nekim teškim situacijama i padovima, brzo povrate svoj mir, zdravlje, sreću… Njima zaista joga, reiki, theta healing, meditacije, esencijalna ulja, BARS, EFT, NLP, energetska psihologija, kvantna medicina i razne druge tehnike i metode deluju čudno i sumnjivo, jer oni postižu rezultate potpuno instinktivno, podsvesno, spontano i ne znajući da ustvari primenjuju mudrosti, znanja i principe koji su utkani u svaku od ovih tehnika. I normalno je da oni pitaju nekoga ko meditira: “Šta će ti to?”.

Sa druge strane, mnogi ljudi nisu voljni da se menjaju, a rad na sebi to zahteva. Mnogi prebacuju odgovornost za svoj život na druge i omalovažavaju sve što nije opšteprihvaćeno. Od lekara traže zdravlje, od sveštenika duhovni mir, od okoline saosećanje i zarobljeni su u začaranom krugu žrtve-dželata i spasioca koji je izvan njih samih, a osuđuju svakoga ko preuzme odgovornost za svoj život i traži način da pomogne sebi služeći se tzv. alternativnim metodama. Ima i onih ljudi koji će otići na jogu, kod travara, na sto i jednu edukaciju, isprobati sve tehnike tražeći rešenje za svoju boljku, ali neće prstom mrdnuti da promene suštinski sve što je neophodno promeniti u svom životu da bi iscelili tu svoju boljku, i onda će reći: “ Sve sam probala, bila sam i kod ovoga i kod onoga i ništa od toga mi nije pomoglo, to je sve šarena laža!”.

Nije suština u metodama i tehnikama, suština je u nama. Kada se uskladimo sa sobom i svojom dušom, svaka metoda će raditi za nas. Stvar je u tome da prestanemo da osuđujemo i počnemo da razumemo. Svi smo jedinstveni i svako ima svoj put, ako u svojoj najbližoj sredini ne nađete saputnike na tom putovanju, potražite ih negde drugde, ne morate koračati sami, ali možete ako je to vaš izbor.


[1] Priča „Svetlo“ iz knjige – Ne bih ovo mogla bez tebe, Brankica Damjanović, Beograd 2016, Skalarbooks.

Umetnost naša nasušna /Art Our Essential

Straight-away the ideas flow in upon me, directly from God, and not only do I see distinct themes in my mind’s eye, but they are clothed in the right forms, harmonies, and orchestration.
—Johannes Brahms

/

Ideje se neposredno ulivaju u mene, direktno od Boga, i ne samo da u očima svog uma vidim jasne teme, već su one obučene u prave forme, harmonije i orkestracije.

– Johanes Brams

Umetnost je razgovor duše i Boga. Ona nam prenosi važnu poruku o stvaranju i večnosti. Govori nam, ko ume da čuje, da svi nosimo isti izvor u sebi. Božanska priroda koja stvara, koja ne poznaje granice i nema rok trajanja. To sveto mesto koje nas ispuni kada stvaramo, prenosi se direktno sa duše na dušu. Zato mnogima promakne ta lepota, taj neprocenjivi trenutak čiste emocije koja nas povezuje sa celom Vasionom, sa svim umetnicima pre nas i sa svima onima koji će doći. Kroz umetnost možemo da doživimo, da osetimo beskonačnost.

Umetnost je potreba duše. Ljudi su stvarali umetnost i kada toga nisu bili ni svesni. Izražavanje kroz oblike i boje je dolazilo prirodno, spontano. Taj božanski deo nas je oduvek tražio da se izrazi.

Kao zrela žena počela sam da osećam nešto kao čežnju za kreativnim izrazom. Odjednom me je sve vuklo ka tome da želim da stvaram, tako je i nastao ovaj blog, odjednom me ponovo zanima umetnost u svim formama i oblicima.

Jednoga dana vidim objavu na fejsbuku da jedna slikarka drži časove slikanja, pozovem je i dogovorim sa njom čas za mene i moju ćerku, koja obožava kreativne stvari. Nisam ni znala da umem da nacrtam ceo portret. Od srednje škole se nisam igrala sa crtanjem i slikanjem, a crtala sam nekada puno. Potpuno sam zapustila taj deo sebe, a osećaj kada se “izgubiš” u nekom prostoru u sebi i samo prepustiš stvaranju, je jedna posebna vrsta meditacije i moja duša je presrećna što sam joj dopustila da se igra. A kada je duša srećna, ona onda i slika i igra i peva i ne prestaje da stvara.

/

Art is the need of the soul. People were making art when they were not even aware of it. Expression through shapes and colors came naturally, spontaneously. That divine part of our being was always looking to express itself.

As a mature woman, I began to feel something like craving for creative expression. Suddenly everything was pulling me into wanting to create, that’s how this blog came about, all of a sudden I’m rediscovering my interest for art in all forms and shapes.

One day I see a post on Facebook that an artist holds painting classes, I call her and arrange with her an hour class for me and my daughter, who loves creative things. I didn’t even knew that I know how to draw the whole portrait. I have not played with drawing and painting since high school, and I used to draw a lot. I completely abandoned that part of myself, but the feeling of “losing” yourself in some space within and just letting go of creation is one particular kind of meditation and my soul is overjoyed that I let it out to play. And when the soul is happy, then it also paints and plays and sings and does not stop creating.

Budi posmatrač / Be the observer

Zatvori oči i kreni. Opipavaj u svom ritmu svoje unutrašnje biće, dok ne stigneš do onog udobnog, savršenog mesta gde je sve dobro, lepo, toplo i beskrajno. Nekome pomaže da se zamisli na svom omiljenom mestu, neko se priseća svog najlepšeg momenta sa nekim koga voli, neko poslednjeg trenutka sreće, šta god pomaže u redu je. Kada smo na tom našem mestu, dišemo fino, lagano, počinjemo da primećujemo kako nam srce kuca i tu počinje posmatranje…

Posmatramo sve što se dešava, u nama, na nama, oko nas. Sve je kao na filmskom platnu, a mi smo u udobnoj stolici, opušteni, ali budni, gledamo film.

Postoje različite tehnike, razni učitelji, ali to je ukratko suština meditacije, sedeti u miru i tišini sa sobom i svojim okruženjem i samo posmatrati sve doživljaje kao da nisu naši. Primećuješ, naravno, naleteo je povetarac, mačka je zamjaukala, deca su izašla na odmor, komšija se tušira, utrnula ti je noga, postaje vruće i sl… Suština je da nas ti doživljaji ili događaji ne pogađaju, da ne izazivaju osećanja i misli.

Naravno da nije lako biti samo posmatrač sebe i svog života. Potrebna je vežba, kao za bilo koju veštinu, i upornost. Možda je neko uspeo iz prve? Ja nisam, razmišljala sam uvek puno i o svemu, a kada i uspem da utišam misli iskočila bi neka pesma koje nisam mogla da se otarasim. Srećom, imala sam dobrog učitelja i vežbala sam u kontinuitetu. Iako ne meditiram često, puno mi znači što brzo mogu da stignem na to svoje sveto mesto gde je sve savršeno mirno i ispunjeno ljubavlju, a iz takve pozicije i tihog uma, svaka situacija izgleda bolje i rešenja dolaze brže.

Često u životu ne vidimo šumu od drveća, a često je potrebno iskoračiti iz događaja koji nas okupira i što je više emocija u tom događaju i što su emocije jače, to nam je taj iskorak potrebniji da bismo sagledali širu sliku, umirili osećanja i svoje misli i doneli odluku iz srca, tj. centra svog bića. Takva odluka će možda podići nekoliko leptirića u stomaku, ali nas neće uzburkati, prosto će nam leći i otvoriće se nova vrata i prozori sa svežim izborima i beskrajnim mogućnostima.

/

Close your eyes and let’s go. In your own rhythm feel your inner being, until you reach that cozy, perfect place where everything is good, beautiful, warm and endless. For some people it helps to imagine their special place, for someone it is a memory of a wonderful moments spent with someone they love, others think about the last time they were happy, whatever helps it is fine. When we are at that place of ours, we breathe nicely, slowly, we start to notice our heart beats and that’s where the observation begins…

We observe everything that happens inside of us, on our body, around us. Everything is as on a movie screen and we are in a comfy chair, relaxed but awake, watching a movie.

There are different techniques and various teachers, however this is in short the essence of meditation, sitting in peace and quiet with oneself and the surroundings and merely observe experiences as if they do not belong to us. You will notice, of course, the breeze just went by, the cat meowed, the kids just went out on a school break, the neighbor is taking a shower, your leg just went numb, it is getting pretty warm and so on… The key is not to give those experiences and occurrences a significance, don’t allow them to trigger any emotions or thoughts.

Being just an observer of yourself and your life is not an easy task for sure. It takes practice and endurance, as any skill. Maybe someone has succeeded right away? I did’t, I was always thinking about everything and anything, and even when I managed to calm my brain down, a song would pop up out of nowhere and just refused to go away. Luckily, I had a great teacher and I was practicing continuously. Although I do not meditate often, it means a world to me that I can swiftly reach that holy place of mine, where everything is perfectly calm and filled with love, and from such a perspective and a quiet mind, every situation looks better and the solutions come faster.

More often in our lives we fail to see the forest for the trees and many times it is necessary to step out from the event that occupies us. The more emotional the event is and the stronger the emotions are, there is a greater necessity to make that step and perceive the bigger picture, calm down our emotions and thoughts and make a decision from within our heart i.e. from the center of our being. That kind of decision will, perhaps, rise a few butterflies in our stomach, but it will never upset us, it will simply fall into place and open up a new doors and windows of fresh choices and infinite possibilities.

Buđenje / Awakening

Život je konstantna promena. Sve oko nas je u cikličnom kretanju, pa i svi procesi u našem telu takođe, i mi kao deo prirode imamo potencijal da se krećemo u tom ritmu. Ako uporedimo ljudsko telo i drvo, vidimo da su u kori drveta upisani godovi, kažu da kora drveta pamti, a isto se kaže i za ljudsku kožu, ipak jedno drvo u samo jednoj godini umre i ponovo se rodi, podari novo seme iz koga može da iznikne sasvim novo drvo, čak i iz posečenog drveta, ako ostane panj, može da nikne nova mladica. Svakoga dana u prirodi možemo videti milion “malih čuda”, zašto mislimo da se ta čuda ne mogu desiti i nama, zar nismo i mi deo te čarobne prirode? Činjenica je da će stresna situacija, povreda, teža bolest… ostaviti ožiljke u nama i po nama, ali je isto tako činjenica da mi sve to možemo prevazići i krenuti iz početka. Mislim da je ključ da se savkoga dana ispraznimo od svih negativnosti koje su nas dotakle toga dana, da se napunimo pozitivnom energijom, bilo kroz druženje sa prirodom ili druženje sa dobrom knjigom, filmom, muzikom, a najlepše je u zagrljaju voljene osobe, i onda zakoračiti u novi dan sveži i okupani dobrim snom, “kao ponovo rođeni” krenuti u novi dan otvorenog uma, otvorenog srca, ispunjeni ljubavlju! Sunce se ponovo rađa, sunce se svakog dana ponovo rađa!

Budi sunce, budi zvezdano nebo, budi reka koja preobražava sve u dobro…

/

Life is a constant change. Everything around us is moving in cycles, all the processes in our body as well, and as a part of the nature, we too have the potential to move in that rhythm. Should we make a comparison between human body and a tree, we notice the rings imprinted in the bark of a tree, they say the bark of a tree has a memory and the same thing is said for the human skin. A tree dies and reborn all in a year, it gives a seed from which a new tree can sprout, even if the tree is cut down, if the stump remains, a new offspring will arise. Every day we can witness to a million “little wonders” in the nature, why do we think these wonders don’t happen to us too, aren’t we a part of that miraculous nature? The fact is that a stressful situation, an injury, a bad sickness… will leave scars within us and on us, but it is also a fact that we can overcome it all and start all over again. I think that the key is to clear from all the negativity we have encountered during a day, then to fill up with a good energy, whether from being in the nature or spending time in a company of a nice book, a movie, listening to a music, and the most beautifully in someone’s loving hug, and then step into a new day fresh and renewed with the good night sleep, “like a reborn” welcome a new day with an open mind, open heart, filled with love! The sun comes out again, the sun comes out again every day!

Be the sun, be the sky full of stars, be a river that transforms everything into good…

Upoznaj samoga sebe / Get to know yourself

Koliko je mala jedna kap vode iz okeana, a opet sadrži u sebi ceo okean. Šta je kap mog postojanja u odnosu na okean života? Kako to lepo kaže Cesarić:

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Ja verujem u sebe. Verujem u prirodu i u Boga, kao bezgraničnu, savršenu, vanvremensku energiju, koja ima svoj cilj i svoje principe. Ona na jednom višem nivou uređuje ovaj svet i pravi ravnotežu. Verujem u kosmičku pravdu i njene zakone koji su isti za sve. Posmatrano iz te perspektive svi smo mi samo broj na mapi bezbrojnih života, ali verujući u sebe i gradeći svoj život svom svojom energijom i voljom, činimo da se i naš broj računa.

Ko sam ja? Koliko puta sam sebi postavila ovo pitanje. Da li sam ja ono što mislim da jesam? Nisam sigurna, jer u svojim mislima sam mnogo više, i hrabra i pametna i pravedna i velikodušna i samouverena i sposobna i spretna i još mnogo toga što su me učili da treba da budem i o čemu sam čitala da su vrline koje uvek vrede, koje su na ceni  i za koje se nekada plaćalo čak i životom. Istina je da su to sve ideali kojima težim i za koje sam sigurna da su izraz duhovnosti i čovečnosti koje su vredne življenja, ali je isto tako istina da tek pred velikim izazovom, u izvanrednim situacijama koje u deliću sekunde mogu zauvek promeniti naš život, naš svet, zaista spoznajemo svoju suštinu i za šta smo sve sposobni. Ako u takvim trenucima uspemo da prepoznamo delić večnosti i iskonske Božanske ljubavi u nama, na dobrom smo putu spoznaje i možda jednoga dana naši ideali postanu deo nas.

Kada izgubiš srce u bezgraničnoj ljubavi, dobijaš beskonačnu radost svog bića. Kada izgubiš iluziju onoga sto misliš da ti treba, dobiješ baš ono što želiš. Kada izgubiš ideju o tome ko misliš da jesi i šta treba da budeš, dobijaš sebe na dar.

Ja sam jedan nesavršeni deo celine, a celina je moj savršeni deo…

/

How small is one drop of water from the ocean, and yet it contains the whole ocean. What is the drop of my existence in relation to the ocean of life? As Cesarić[i] nicely says:

That dream in the waterfall to be able to shine,

My little drop too helps weave it.

I believe in myself. I believe in nature and in God, as a boundless, perfect, timeless energy, which has its goal and its principles. It regulates this world on a higher level and creates balance. I believe in cosmic justice and its laws that are the same for everyone. Viewed from that perspective, we are all just a number on the map of countless lives, but by believing in ourselves and building our lives with all our energy and will, we seem to count our number as well.

Who I am? How many times have I asked myself this question. Am I what I think I am? I’m not sure, because in my mind I’m much more, brave and smart and just and generous and confident and capable and skilful and much more of what they taught me that I should be and what I read are the virtues that always have worth, for which the price was once paid even with life itself. It is true that these are all ideals that I strive for and that I am sure are an expression of spirituality and humanity that are worth living for, but it is also true that only before a great challenge, in extraordinary situations that can change our lives, our world, forever, we really realize our essence and what we are capable of. If in such moments we manage to recognize a part of eternity and primordial Divine love in us, we are on a good path of knowing and maybe one day our ideals will become a part of us.

When you lose your heart in boundless love, you gain the infinite joy of your being. When you lose the illusion of what you think you need, you get exactly what you want. When you lose the idea of who you think you are and what you should be, you get yourself as a gift.

I am an imperfect part of the whole, and the whole is my perfect part …


[i] Dobriša Cesarić (10 January 1902 – 18 December 1980) was a Croatian poet and translator born in Požega.