Život za život – sve za dete / Life for life – everything for a child

Prvih 5 godina pokušavamo da ih skinemo sa sebe, onda sledećih pet godina pokušavamo ponovo da ih prikačimo za sebe, pa narednih pet godina oni pokušavaju da nas otkače od sebe, pa se onda mi trudimo da se ponovo prikačimo za njih i tako u nedogled… Odnos roditelja i dece i odnos dece i roditelja, ostaje večita misterija života.😊

Gledala sam danas animirani film o Herkulu, čuvenom heroju iz Grčke mitologije. U jednom trenutku otac, vrhovni Bog Zevs, kaže svom sinu da mora postati heroj kako bi ponovo postao Bog, a za to je potrebno da učini istinski herojsko delo. I tako se Herkul odlučio da vežba i trenira svakodnevno, kako bi postao pravi heroj. Međutim, iako je postao heroj i stekao slavu u narodu, to nije bilo dovoljno. I na kraju, ključni herojski čin koji ga je vratio među Bogove je bilo davanje svog života u zamenu za život žene koju voli.

To me je navelo na razmišljanje o simbolici te ideje, koja se javlja u mnogim pričama, život za život, žrtvovanje iz ljubavi… Podsetilo me je na roditeljstvo. Na neki način mi dajemo naš život kakav poznajemo do trenutka dok ne postanemo roditelji, za novi život. Neki roditelji i bukvalno žrtvuju sebe ne bi li njihova deca živela bolje, lepše, više od njih… Ne shvatamo svi žrtvu na isti način, ali odricanje od mnogo stvari je sastavni deo roditeljstva.

Ne mislim da deca treba da dobiju sve što požele i ne postoji univerzalni pristup vaspitanju koji možete da reprodukujete na dete i samo ubirete plodove. Pa sa koliko se izazova svako od nas susreo u svom životu, svi smo različiti i živimo svoj život najbolje što umemo, često posustajemo, pa se ponovo podižemo i idemo dalje. Učimo, menjamo se, nekada se godinama vrtimo u krug ili tapkamo u mestu, a onda pored svega toga dobijemo odgovornost za još jedan, dva, tri… života. Kako neko ko nije sam naučio da bude srećan, da voli, da živo ispunjenim životom, da sa lakoćom prevazilazi izazove koji su svakodnevni, a nekada i vrlo kompleksni, kako neko ko nema samopouzdanja može da nauči dete da bude srećno i živi svoj život punog potencijala sa lakoćom i radošću?

Ipak, kao što smo mi svi unikatni na svoj način, tako je i svako dete svoje. Neku decu treba vaspitavati, a neku samo negovati. Ne moramo biti savršeni, ali moramo biti svoji i iskreni. Deca znaju mnogo više nego što mislimo, jer su njihove misli čiste i osećanja duboka. Nekada pomislim da ne treba da ih učimo da se prilagođavaju ovom svetu, već da grade svoj.

/

You become a parent and realize that you have permanently exchanged one life for another, and that, whether you like it or not, you have a huge responsibility and influence on a life that is not yours, and that it is up to you to teach someone about life, no matter how much you have mastered it yourself.

For the first 5 years we try to take them off ourselves, then for the next five years we try to attach them to ourselves again, then for the next five years they try to detach us from themselves, and then we try to attach to them again and so on indefinitely… The relationship between parents and children and the relationship between children and parents remains an eternal mystery of life.

Today I watched an animated film about Hercules, a famous hero from Greek mythology. At one point, the father, the supreme God Zeus, tells his son that he must become a real hero in order to become God again, and for that he needs to do a truly heroic deed. And so Hercules decided to practice and train every day, in order to become a real hero. However, although he became a hero and gained fame among the people, that was not enough. And finally, the key heroic act that brought him back among the Gods was giving his life in exchange for the life of the woman he loves.

That made me think about the symbolism of that idea, which appears in many stories, life for life, sacrifice out of love … It reminded me of parenthood. In a way we give our life as we know it until the moment we become parents, for a new life. Some parents literally sacrifice themselves in order for their children to live better, more beautiful, more than them … We do not all understand sacrifice in the same way, but giving up many things is an integral part of parenthood.

I don’t think that children should get everything they want and there is no universal approach to upbringing that you can reproduce to a child and just reap the rewards. Well, how many challenges did each of us face in our lives, we are all different and we live our lives the best we can, we often fall, so we get up again and move on. We learn, we change, sometimes for years go around in a circle or tap in one place, and then, in addition to all that, we get responsibility for another one, two, three… lives. How someone who has not learned to be happy, to love, to live a full life, to easily overcome challenges that occur daily, and are sometimes very complex, how someone who does not have self-confidence can teach a child to be happy and live his life in a full potential with ease and joy?

However, just as we are all unique in our own way, so is every child. Some children need to be brought up, and some just need to be nurtured. We don’t have to be perfect, but we do have to be our own and honest. Children know much more than we think, because their thoughts are pure and their feelings are deep. Sometimes I think that we should not teach them to adapt to this world, but to build their own.

Tijana Stupljanin

Koliko vredim? / What is my worth?

Onoliko koliko volite sebe – tolika je vaša cena – i život poštuje tu cenu.

–  Miguel Ruiz, Moć Ljubavi

How much you love yourself – such is your price – and life respects that price.

– Miguel Ruiz, The Mastery of Love: A Practical Guide to the Art of Relationship –Toltec Wisdom Book

Da li znate priču o žabici koja je pobedila u trci i jedina stigla do cilja? (The Frogs’ Race by Dulce Rodrigues) Priča ide otprilike ovako: u šumi je bila organizovana trka, žabica koja uspe da se prva popne na visoki toranj je pobednik. Trka je počela, međutim publika je, umesto da bodri takmičare, poput nekog starog mrzovoljnog žapca, počela da dovikuje – žabe ne mogu da se penju, nikada nećete uspeti, spore ste, to je nemoguće, šta zamišljate ko ste i slična omalovažavanja. Polako su jedna po jedna žabica odustajale i napuštale trku. Na kraju je ostala samo jedna žabica koja se uopšte nije osvrtala već je hrabro išla napred. Kada se popela na vrh i stigla na cilj okrenula se i shvatila da je pobedila, bila je presrećna i zadovoljna, mada malo tužna što ni jedna druga žabica nije stigla na cilj. Svi su se pitali po čemu je posebna baš ta žabica, da bi shvatili da je ona gluva i da nije čula negativne povike i obeshrabrivanje iz publike, već je slušala samo svoj unutrašnji glas koji ju je konstantno bodrio!

Čovek je društveno biće, od kada se rodimo usmereni smo na druge ljude. Dete svet otkriva kroz svoj odnos sa majkom pre svega, pa onda i sa ocem, najbližom porodicom, zatim sa vršnjacima, učiteljima, nastavnicima, komšijama i svim ljudima koje u životu, makar i na kratko, sreće. Svi znamo iz sopstvenog iskustva koliko nam znači pohvala, razumevanje, neko da nas sasluša, neko da nas samo zagrli, neko ko nam je u bilo kojoj sferi autoritet da nam da potvrdu da smo nešto dobro uradili… A šta kada sve to izostane?

Da li nas je iko učio kako da budemo uvek svesni svoje vrednosti i kako da sebi budemo najveća podrška? Često se dogodi u životu da roditelji, koliko god dobri i dobronamerni bili, našem vaspitavanju prilaze iz sopstvenih ograničenja, negativnih iskustava, strahova, pa i iz neznanja. Sigurno ima i onih koji se rode sa neverovatnim samopouzdanjem i verom u sebe i sopstvenu veličinu, kao i onih koje roditelji, ili neki drugi autoritet, uspeju da zadoje ovim vrednostima, ali verujem da je za većinu nas bilo potrebno mnogo saplitanja, učenja, padanja i ustajanja dok nismo spoznali svoju istinsku vrednost i podesili svoj život prema njoj.

Slušala sam nedavno govor Arnolda Švarcenegera u kome je govorio o uspehu. Fasciniralo me je to što su njemu u uspehu u stvari pomogle baš one osobine koje su svi isticali kao njegove mane. I šta bi sa njim bilo da je umesto sebe poslušao sve te druge koji su mu govorili da neće uspeti zbog jakog austrijskog naglaska, zbog prevelikih mišića, neobičnog imena, itd., a on je od bolešljivog, mršavog dečaka iz siromašnog sela u Austriji postao jedan od najplaćenijih glumaca na svetu i guverner Los Anđelesa! On je imao veliku viziju svog života i naporno je radio da je ostvari, ali čini mi se od svega, da mu je najviše pomoglo to što nije slušao ljude koji su mu govorili da neće uspeti i davali mu, pri tom, vrlo realne razloge zašto neće uspeti! Jedino je bilo važno da on sebe vidi kao Mister Univerzuma, glavnog glumca, guvernera…

Toliko je uspešnih priča svuda oko nas i to najviše tamo gde ih najmanje očekujemo. Ljudi koji dožive povredu i doktori im kažu da više nikada neće hodati samostalno, a oni postanu trkači, gimnastičarka sa veštačkom nogom, milioneri koji su odrastali u bedi, ljudi koji dožive najveću tragediju, a onda tu svoju tragediju pretvore u nešto veće od života, ljude koji prežive nemoguće situacije i one koji urade neviđene stvari… Međutim, isto tako imate ljude kojima su doktori greškom rekli da će umreti za mesec dana i oni zaista umru, iako su u stvari bili zdravi, ili veoma talentovane ljude koji padnu u depresiju ili se okrenu porocima i nikada ne dostignu svoj puni potencijal.

Kada smo deca uče nas da slušamo druge. Ja sam prva koja deci skoro svakodnevno govori koliko je važno da slušaju svoje roditelje, ali ih takođe učim da su oni najbolje od nas dvoje i da imaju potencijal kada porastu da budu bolji i pametniji od nas. Isto tako ih učim da čuju svakoga, ali da uvek procene da li to što čuju od drugih korespondira sa njihovim unutrašnjim glasom. Problem nastaje kada mi zaboravimo svoju vrednost sa kojom dolazimo na ovaj svet i počnemo da se oslanjamo na ono što drugi ljude misle ili govore o nama. Možda će nas drugi i preceniti, ipak je veća verovatnoća da će nas podceniti, ali ni jedna od ove dve varijante neće nas usrećiti. Kao što istinsku sreću možemo jedino pronaći u sebi, duboki mir spoznati iznutra, tako i sopstvenu vrednost moramo osetiti u sebi i onda je podeliti sa svetom, a to ćemo uspeti ako se podsetimo svakodnevno ko smo, povezujući se sa sobom, vraćajući se suštini i osluškujući svoju dušu. Tehnika za to ima danas baš koliko hoćeš! Meni su najdraže: ples slobodnim stilom uz muziku koja me podiže, razgovor sa svojim odrazom u ogledalu, pevanje, crtanje ili slikanje, pisanje, yoga, šetnja, gledanje u prirodu…

Henri Ford je jedan od najuspešnijih ljudi ikada i znao je svoju vrednost, evo šta je on rekao o tome: “Mene ne brine šta drugi misle o meni, zato što znam svoju pravu vrednost. A milijarder sam postao zato što znam s novcem i umem da razlikujem prave vrednosti od lažnih.”

Na kraju, vredimo onoliko koliko smo zadovoljni sobom i koliko uživamo u životu. Ako se nekada dogodi da pokleknete pred životom i niste u stanju da volite sebe, pogledajte u oči onih koje volite i koji vole vas, oslušnite šta će vam reći, oni vide u nama svu našu lepotu i dobrotu i kada nismo u svom najboljem izdanju. Ljubav će nas podsetiti na najlepši mogući način na to ko smo i koliko smo dragoceni.

Ljubav Moja Mila / My Dear* Love

Čulo se jasno i snažno. Sa svakim otkucajem tvoga srca, moje je kucalo još jače. Da li sam te oduvek volela? Jedno znam sigurno, zaljubila sam se u tebe dok si još bila želja.

Tvoj prvi stisak ruke, prvi pogled koji govori milion reči i u kome se ogleda čitav Univerzum i sve zvezde nebeske sijaju punim sjajem kao da kažu – ja sam nešto posebno, jedinstveno, moja ljubav će promeniti sve. O da, promenila je, ni ne slutiš koliko! Mene najviše…

Ljubav sve menja. Ljubav je naš put do večnosti.

Obećavam ti, neću te nikada posedovati. Naša će ljubav biti slobodna, osvajati vrhove, ali znaj da ćeš u mome srcu uvek imati dom.

Molim te samo, sačuvaj u sebi komadić moje večnosti i taj osmeh beskrajni.

/

You could hear it clearly and strong. With every beat of your heart, mine was beating even harder. Did I love you since forever? I know one thing for sure, I fell in love with you when you were only a wish.

The first grip of your hand, the first look that speaks a million words and in which the entire Universe mirrors itself, and all the stars in the sky shine in their full splendor saying – I am something special, unique, my love will change everything. Oh yeah, it did change, you can’t even imagine how much! Mostly me…

Love changes everything. Love is our road to eternity.

I promise you I will never own you. Our love will be free, conquer the peaks, but know that within my heart you will always have a home.

Please, I beg you though, keep the bit of my eternity inside you and that infinite smile.

*Word Dear translated in Serbian Mila is used both as an adjective and as a girl name

Čiji smo/Who do we belong to

Držim na rukama to milo telašce, taj život što zavisi od mene, ali mi ne pripada. Prisećam se sve češće svog odnosa sa roditeljima i koliko sam im se malo poveravala, kako sam, čini mi se, u mnogim stvarima bila sama i boli me sama pomisao da neću deliti život mojih ćerki u svakom njihovom udahu i koraku… I znam da su moje samo u ljubavi koju delimo, a njihovi životi su samo njihovi, pozajmljeni od večnosti.

/

I hold in my arms that sweet little body, that life that depends on me, but does not belong to me. I recollect more often the relationship I had with my parents and how little did I confide to them, it seams to me that I was alone in so many instances and just the thought that I will not share the life of my daughters in every breath they take and every step of their way hurts me… And I know that they are mine only in love that we share, and their lives are just theirs, derived from eternity.

I kada nije potrebna, majka je uvek poželjna…/ Even when not needed, a mother is always welcomed…

Kada prvi put zakoračiš u novi život, probijajući se prvim bojažljivim udahom u naručje majke, objavljujući na sva zvona, snažnim plačem – ja sam tu, pokaži mi, nauči me, vodi me, voli me!

To je trenutak u kome se rodi nešto što je teško opisati, teško je i shvatiti, ali je lako prihvatiti. Vanvremenska, neraskidiva veza dve duše, dva života; rađa se čovek, nastaje majka i ceo svet se menja.

Majka sam sada već dve devojčice. Prvi put kada sam tu misao konstatovala, nasmejala sam se u sebi poput neke šiparice, hihihi, ja majka, majka dvoje dece, to zvuči tako ozbiljno! Pogledam se u ogledalo i vidim sebe, ali to više nisam samo ja, sada sam i žena i majka i rastem ispunjena tom mišlju kao što rastu i ove grudi majčinske, svakim danom sve više.

Kada sam prvi put postala majka plakale smo i beba i ja, ja često i više nego ona, a sada, kao iskusna majka, plačem više u sebi, pa se brzo trgnem i prisetim da nemam kad da plačem, da je to samo trenutak nerazumevanja koje će proći.

I tako mnoge stvari ostaju za kasnije, ostavljajući više mesta za ljubav, nežnost, razumevanje i igru.

Hvala ti Bože na majkama (hvala i tebi mama što si baš moja mama), a hvala ti i na deci (ne znam šta bih bez njih, ustvari znam, ali sa njima život dobija još jednu dimenziju sa kojom ništa ne može da se poredi).

/

When you make that very first step into a new life, breaking through into the mother’s embrace with your first trembling breath, proclaiming to the world with that powerful cry of yours – here I am, show me, teach me, lead me, love me!

In that moment, something hard to explain, hard even to conceive, yet easy to accept, is born. A timeless, unbreakable bond of two souls, two lives; a human being is born, one becomes mother and the whole world changes.

Now I am already a mother of two little girls. The first time I had acknowledged that thought, I laughed to myself like a silly girl, me a mother, hihihi, a mother of two sounds so serious! I look at the mirror and I see me, only that’s not just me now, now I am a women as well as a mother and I rise filled with that thought like these motherly breasts of mine, more and more with each day.

When I had my firs baby, we both cried, me often more than her, and now as an experienced mother I cry on the inside, then quickly pull myself together and remember that I have no time to cry, that it is just a moment of misunderstanding that shall pass.

And so there it is, a lot of stuff is left for later, leaving more space for love, tenderness, understanding and fun.

Thank you God for mothers (thank you mom for being my mom), and thank you for the kids too (I don’t know what I would do without them, well, actually I do know, but with them a life gets a new dimension that’s beyond compare with everything else).

 

Tata

Koliko se snage i ljubavi krije iza reči tata?

Obično je majčinska ljubav ta o kojoj se govori kao simbolu univerzalne, bezuslovne ljubavi, ali za jednu devojčicu ljubav oca je sve, ceo njen svet se gradi na toj ljubavi.

Ja sam tatina ćerka; imam njegove oči, njegov stas, njegov hod… Povlačim se u sebe i ćutim kad me nešto tišti, baš kao i on. Volim iskreno i duboko i verujem u dobro u ljudima, i o poštenju i o doslednosti naučila sam od njega. On je bio heroj mog detinjstva, koji zna sve i može sve.

Naučio me je da pitam, da tražim odgovore. Sećam se svih naših šetnji kroz prirodu… Koji je ovo cvet, koje je ono drvo, gde žive životinje, koji su datumi i mesta značajni za istoriju, za naš narod… Probudio je u meni večitu žeđ za znanjem, ljubav prema životinjama i prirodi, potrebu za samostalnošću…

Pamtim sve njegove lekcije, a bilo je i onih malo grubljih, sirovijih, koje su ipak našle mesto u mom odrastanju.

Nema snažnije stvari od očevog zagrljaja i nema veće stvari od ljubavi jedne devojčice prema svom tati.

Jedan trenutak u životu

Realize deeply that the present moment is all you ever have. Eckhart Tolle

U trenutku kada sam postala zaista svesna da ću za par meseci postati majka, prva misao me je odvela u moje detinjstvo, u naručje majke. To je bio trenutak kada se sva snaga, sva veličina, sva ljubav svih majki pre mene pretočila u jedan savršeni momenat u kome sam prvi put razumela značenje te tako često i olako izgovarane reči, koje se ne može objasniti, mora se doživeti.

Miriše mamina kuhinja, kao nikada do sada. Miriše nostalgija. Najbolji je sadašnji trenutak, znam to i osećam, ipak zaplovim ponekad po nekim prošlim vremenima… Odrastemo ostajući deca celoga života, strepimo od pogrda i prekih pogleda, žudimo za rečima odobravanja, razumevanja, za ljubavlju besprekornom, punom prihvatanja. Mirišu dunje mog detinjstva. Tople ruke što su me kroz život vodile. Napijem se vode sa tog izvora sećanja i krenem putem slobode… Dolazi vreme promena, vreme da stope mojih koraka ispune meke, bose, dečije nožice…