Život teče sam od sebe

Gledam svog malog andjela kako slatko spava, napućila je ustašca, ručice podigla visoko iznad glave, nešto sanja…

Razmišljam danima o svim strahovima, nadama, željama i opet strahovima, o sebi, o prošlosti i budućnosti, o životu. I kao i uvek u takvim trenucima, nemirnog sam uma, misli igraju svoju igru sumnje i zabluda, srce se plaši. Sve procenjujem, sve vagam. Više u telu nego u duši živim taj raspolućeni život i čekam da oluja prođe, da se misli stišaju, razbistre, da mogu neku pouku da izvučem, neku novu lekciju otpišem…

Sve počinje iznutra, iz jezgra, iz suštine i kad sazri pronadje svoj put napolje, izbije na površinu…

To mi daje i snagu i nadu da istrajem, da zaronim u sebe i počupam sav korov koji me pritiska i vuče ka dnu, jer znam da ću okupana svetlošću svoje duše izroniti jača, čistija i bolja.

A život teče, po nekom svom naumu i redu, i istrpi, na kraju, sve prepreke, sva skretanja koja mu nudim, iz straha da ne zalutam, iz buke uma koju ne mogu uvek da ugušim, tek po nekoj slutnji utišanog srca, čujem njegov šum koji me doziva da mu se prepustim. Vraćam mu se, na sreću, uvek, jer život je veći od nas samih i dešava se bili mi spremni ili ne.

Ranije sam mislila da je život težak, tako sam slušala valjda od starijih, i mislila sam da mu se treba suprotstavljati, boriti se za ono što želim po svaku cenu… Neke cene su ipak bile preskupe, a želje pogrešno protumačene. Istina je u staroj poslovici “sila Boga ne moli”, jer suprotstavljajući se tom toku, sputavamo i svoje želje i udaljavamo se od Boga i njegove zamisli. Dugo mi je trebalo da shvatim i prihvatim, istinu koju sam oduvek slutila iskonskom pameću, da je Bog ustvari dobar i da nam je namenio mnogo više i bolje nego što možemo da zamislimo ograničenim umom, zastrašenim srcem, ovim vremenom i prostorom.

A naša duša, naš suštinski život, beskonačan je i neuhvatljiv. O njemu su svi naši snovi, sve nade. On je od čiste mašte sazdan. Potrebno je samo voleti i verovati…

Zato večeras grlim svoju dušu, ljubim svoj život i zahvaljujem Bogu na svemu… i molim se da me ne napusti, ni sad, ni ikad, jer jedina stalna borba koju vredi voditi u ovom životu jeste borba za stišavanje uma i jačanje vere u sam život.

Celivam te poljupcima svoga srca!

Šarena krila

Nekim ljudima leptir simbolizuje život, rađanje, preobražaj, dok drugima simbolizuje smrt i propadanje. Da li si gledao nekad kako od gusenice nastaje leptir? Kada sam bila mala mislila sam da je gusenica koja je prekrivena nekom belom paučinom ustvari mrtva i da ju je neki veliki pauk “sahranio” u svojoj mreži. Sa druge strane leptiri su mi uvek bili lepi, toliko živahni i razdragani, toliko različiti, sa bojama svih kontrasta i šara! I sada ih doživljavam kao oličenje živosti i prolećnog buđenja. Bila sam veoma zamišljena kada sam prvi put čula da leptiri ustvari nastaju iz učaurene gusenice i žive samo jedan dan… Jedan dan da prožive i ostvare svoju sudbinu, jedan dan da otkriju svet! Zamisli to, a mi provedemo godine mozgajući, padajući i podižući se. Mada mi i dalje nije jasno gde odlaze i kako umiru, mislim da su leptiri izvanredna mala stvorenja. Jutros sam razmisljala o tome koliko je naš život sličan životu leptira… Rodimo se puzeći bespomoćno kroz ruke koje brinu i neguju, onda se učaurimo u telima koja smo dobili i pipamo u mraku, učimo, trudimo se da nađemo smisao, da postignemo nešto što će se pamtiti ili bar prepričavati. Samo ako bismo bili uspešni u tom sazrevanju, kad umremo naša bi se duša oslobodila u spektru jedinstvenog oblika i šara, uzdigla poput najfinijeg leptira do vrha nebeskog… Šta bi se posle dešavalo, niko ne zna ili, možda, ćuti o tom…

Upoznaj samoga sebe / Get to know yourself

Koliko je mala jedna kap vode iz okeana, a opet sadrži u sebi ceo okean. Šta je kap mog postojanja u odnosu na okean života? Kako to lepo kaže Cesarić:

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Ja verujem u sebe. Verujem u prirodu i u Boga, kao bezgraničnu, savršenu, vanvremensku energiju, koja ima svoj cilj i svoje principe. Ona na jednom višem nivou uređuje ovaj svet i pravi ravnotežu. Verujem u kosmičku pravdu i njene zakone koji su isti za sve. Posmatrano iz te perspektive svi smo mi samo broj na mapi bezbrojnih života, ali verujući u sebe i gradeći svoj život svom svojom energijom i voljom, činimo da se i naš broj računa.

Ko sam ja? Koliko puta sam sebi postavila ovo pitanje. Da li sam ja ono što mislim da jesam? Nisam sigurna, jer u svojim mislima sam mnogo više, i hrabra i pametna i pravedna i velikodušna i samouverena i sposobna i spretna i još mnogo toga što su me učili da treba da budem i o čemu sam čitala da su vrline koje uvek vrede, koje su na ceni  i za koje se nekada plaćalo čak i životom. Istina je da su to sve ideali kojima težim i za koje sam sigurna da su izraz duhovnosti i čovečnosti koje su vredne življenja, ali je isto tako istina da tek pred velikim izazovom, u izvanrednim situacijama koje u deliću sekunde mogu zauvek promeniti naš život, naš svet, zaista spoznajemo svoju suštinu i za šta smo sve sposobni. Ako u takvim trenucima uspemo da prepoznamo delić večnosti i iskonske Božanske ljubavi u nama, na dobrom smo putu spoznaje i možda jednoga dana naši ideali postanu deo nas.

Kada izgubiš srce u bezgraničnoj ljubavi, dobijaš beskonačnu radost svog bića. Kada izgubiš iluziju onoga sto misliš da ti treba, dobiješ baš ono što želiš. Kada izgubiš ideju o tome ko misliš da jesi i šta treba da budeš, dobijaš sebe na dar.

Ja sam jedan nesavršeni deo celine, a celina je moj savršeni deo…

/

How small is one drop of water from the ocean, and yet it contains the whole ocean. What is the drop of my existence in relation to the ocean of life? As Cesarić[i] nicely says:

That dream in the waterfall to be able to shine,

My little drop too helps weave it.

I believe in myself. I believe in nature and in God, as a boundless, perfect, timeless energy, which has its goal and its principles. It regulates this world on a higher level and creates balance. I believe in cosmic justice and its laws that are the same for everyone. Viewed from that perspective, we are all just a number on the map of countless lives, but by believing in ourselves and building our lives with all our energy and will, we seem to count our number as well.

Who I am? How many times have I asked myself this question. Am I what I think I am? I’m not sure, because in my mind I’m much more, brave and smart and just and generous and confident and capable and skilful and much more of what they taught me that I should be and what I read are the virtues that always have worth, for which the price was once paid even with life itself. It is true that these are all ideals that I strive for and that I am sure are an expression of spirituality and humanity that are worth living for, but it is also true that only before a great challenge, in extraordinary situations that can change our lives, our world, forever, we really realize our essence and what we are capable of. If in such moments we manage to recognize a part of eternity and primordial Divine love in us, we are on a good path of knowing and maybe one day our ideals will become a part of us.

When you lose your heart in boundless love, you gain the infinite joy of your being. When you lose the illusion of what you think you need, you get exactly what you want. When you lose the idea of who you think you are and what you should be, you get yourself as a gift.

I am an imperfect part of the whole, and the whole is my perfect part …


[i] Dobriša Cesarić (10 January 1902 – 18 December 1980) was a Croatian poet and translator born in Požega.

Na vetrometini života

Gledao je smrti u oči. Pod njim je podrhtavala ledena, vlažna zemlja, kud god se osvrtao njegov pogled prostirala se pustoš, kao da je izvirala direktno iz samog njegovog bića. Ona mučna, iskonska nemoć da ovlada svojim umom sada je postala najveća opasnost za njega. Šta je to što ga drži u ovom svetu? Pitao se Eol. -Da li je ovaj život moj ili njime upravlja neka nevidljiva sila? Postojim li samo kao sena ovog trulog, fizičkog tela, ili je u svakome od nas skriveni plamen čiste svesti koja nas konstantno priziva da se približimo sjaju beskrajnog plavetnila u kome postoji samo radost i čista vanvremenska ljubav od koje smo nastali?

Veliki mali Svet

Kada se nađemo na raskrsnici životnih puteva, kada shvatimo da smo uprkos svim nastojanjima da ostanemo bezbrižni i slobodoumni stigli do trenutka kada je vreme da ponudimo sami sebi ruku za oslonac i učinimo taj veliki korak ka samostalnosti, možda će prva emocija biti strah, mozda ćemo upasti u zamku sumnje, a mozda ćemo ipak uspeti da u mraku očaja i bunilu neizvesnosti napipamo otkucaje srca koji znaju tajnu: ako verujemo, ako slušamo svoje srce, pravi put ce se ukazati kao jedini – “Samo srcem stvarno vidimo, suština je očima skrivena”[1]. Možda jednoga dana bacimo pogled preko ramena i shvatimo da je to bio trenutak koji je definisao ceo naš život. Sami sebi smo možda jedina sigurna podrška, ali sama spoznaja da se život koji priželjkujemo, kome se u magnovenju nadamo i kome stremimo oduvek nalazio u nama samima ume da zastraši. Hoćemo sve što svet ima da ponudi, ali se istovremeno naivno nadamo da će nas odgovornost mimoići, dok je istina sasvim izvesna – sami sebi smo i gospodar i sluga. Jednom rukom uzimaš drugom daješ, odgovorni smo za hranu kojom punimo izvor života iz koga ćemo piti plodove svoga truda, ako samo uzimamo, ostaćemo praznih ruku i, što je mnogo strašnije, praznih srca.

Um, duh i telo, poput svetog trojstva, idu uvek zajedno i samo u harmoničnoj simbiozi mogu da proizvedu čuda. Hraneći um duhovnim ponudama vekovima stvaranog bogatstva ljudske kreativnosti stvaramo pozitivne emocije koje stvaraju nove podsticaje za um i bacaju iskre svetlosti kao putokaze novim dostignućima i stvaralaštvu. Ako je telo hram naše duše, onda je i ogledalo naših misli i osećanja. Ima tu refleksije, ali i dosta timskog rada, postavljeni pravilno, misli, osećanja, nagoni čine sklad koji osećamo kao unutrašnji mir. “Samo je mirna voda bistra”[2], samo kada umirimo zbrku koja dolazi spolja, utišamo, bar na kratko, unutrašnje strahove i nemire, samo onda možemo da razbistrimo misli i sagledamo jednostavnost života, lepotu prirode i snagu ljubavi u svoj punoći kojom nam se nude u jednom svetlom trenutku, bar jedanput svakoga dana. Zamišljam ponekad te tračke svetlosti kako trepere i igraju svoju uzbudljivu igru sreće i zavođenja čekajući da ih prepoznam i zgrabim. Nije sve baš uvek tako jednostavno, da znakovi su tu, svuda oko nas, ali kako ih prepoznati? Kako znati pratimo li onaj pravi? Srce bi trebalo da nam signalizira – vruće, hladno, blizu, jos malo i stigao si… Ipak buka svakodnevice nekada nadjača taj glas i dok shvatiš da gubiš ritam, nađeš se pred raskršćem i šta dalje?

Toliko pitanja, zuje kao ljute pčele… ali taj put svi moramo proći. Odrastanje, sazrevanje, osamostaljivanje, zovite to kako god želite, to je ono mučno razdoblje koje započinje kada vam se hormoni probude i milion pitanja, misli, osećanja navru, preteći da sruše ceo do tada ušuškani i bezbrižni svet. Počnemo da preispitujemo društvo koje nas okružuje, stavove koje su nam roditelji preneli svesno ili nesvesno, naučene principe, dogme, nametnuta pravila, sopstveni sistem vrednosti koji se uzdrma prvi put kada nas život postavi pred neku veliku odluku, kada po prvi put stvarno vidimo patnju, naslutimo dubinu života; kada smrt pomoli svoje sumorno lice i prvi put osetimo stvarni bol. Bol koji je do tada u našoj šarenoj mašti, pobuđivan slikama o neuzvraćenim ljubavima i melanholičnoj mladosti buntovnika koje upijamo u knjigama velikana i pričama sa filmskih traka, izgledao kao apsolutni vrhunac življenja, tako romantičan i neizostavan pratilac ljubavi i života jednog umetnika (koga svi krijemo negde u sebi), koji se zarad lične slobode (čitaj: provoda i neodgovornosti) odmeće od društva u kome je neshvaćen i sputan i uvek nekako tragično završava nemogavši da se odupre uzavreloj krvi i strašću za življenjem ili razočaran neostvarenim očekivanjima koja su se savila pred neminovnošću realnog života… Ništa poetičnog nema u toj slici istrošene mladosti koja je toliko obećavala. Najvažnije je bilo biti cool, pobuditi divljenje mladića, zadobiti poštovanje devojaka, biti pozvan na žurku (ne razumem zašto se roditelji toliko tripuju, pa ja se samo dobro zabavljam). Najveći strah je bio biti ismejan u školskom dvorištu ili potpuno neprimećen od strane onog preslatkog dečka u izlizanim leviskama i šiskama u plavim sanjivim očima od čijeg pogleda zaboravim kako se zovem, zaboravim sve… Ne smem ni da vam kažem gde su završili ti slatkiši, ali tada… Tada je sve izgledalo lako, imali smo Svet pod nogama i sve vreme ovoga sveta.

Nadam se da me neki snovi i ideali nikada neće napustiti i da će duh malog buntovnika ostati trajno naseljen u nekom uglu moje svesti, ovoga puta sa razlogom; postoji samo određena količina realnosti koju sanjalačka duša može da podnese. Iako mislim da su najlepše pesme potekle iz otvorene rane na srcu pesnika koji pokušava da svari svet oko sebe, svesno sam odlučila da ne otvaram tu ranu, počela sam da pišem i kada sam srećna, ugasila sam cigaretu, isprala gorčinu vinom i prosula ostatak čaše, podigla sam izmaglicu sete i zauvek spustila pogled napola; jedna polovina gleda napolje i vidi sivilo, kišu i ugašene duše, ali druga polovina gleda srcem i vidi sunce iza oblaka, i igra uz damare kiše, i voli ljubavlju majke lavice i ne boji se da sanja i usuđuje se da pusti boje u svoj život. Neću dozvoliti sebi naknadnu pamet – trebalo je da se smejem umesto što sam se nervirala, trebalo je da uživam umesto što sam brinula, trebalo je da delam umesto da planiram. Ne znam da li ćete me shvatiti, u tom vrtlogu odrastanja izgubila sam kompas, besmislena stanja su me držala budnom, preispitivanje i borba sa sopstvenim nedostacima razjedali, osećanje manje vrednosti i krivice proganjali, ko sam, šta radim ovde, kuda sam se uputila, ima li sve ovo smisla, da li verujem, zašto živimo, zašto umiremo, ko smo, odakle smo? Pitanja, pitanja, pitanja, a odgovori? Nema odgovora, ali zato dođu strahovi, svuda unaokolo preteće slike opasnosti, kao brodolom u glavi, plutaju misli na ostacima jedrenjaka bez kopna na vidiku, okolo su samo nemani i duboki, mračni okean. Onda shvatim koliko sam bespomoćna pred životom, koliko putena – od praha smo nastali u prah se vraćamo… Jednostavno je bilo dok smo samo maštali o sjajnoj budućnosti, ali niko nam nije rekao kako da se pripremimo kada ta budućnost postane stvarnost koja, nekim čudom, nije baš onakva kakvom smo je zamišljali. Niko nije mogao da nas pripremi, jer mi pripadamo jednoj novoj generaciji koja bije neke svoje bitke i živi po nekim svojim pravilima.

Pitam se čiji život ja živim? Kako sam donela neke odluke do sada i gde su me one dovele, kako ću da se odvažim na one koje tek predstoje? Problem je u tome što za sve promašaje koje smo imali do sada možemo da okrivimo roditelje; dali su nam loš primer, nisu nas dovoljno slušali, hteli su da isprave svoje greške iz mladosti, nisu poštovali našu individualnost, ali kada načinite prvi korak ka svetu odraslih, shvatite da ste prevazišli svoje roditelje, uvidite da su i oni prošli svoj put odrastanja i poneli greške svojih roditelja i u krajnjoj liniji radili su onako kako su najbolje znali i mogli, odjednom niste više suvozač na životnom putu koji vam je neko drugi odredio. Hteli mi to ili ne, razumeli ili ne, volan je u našim rukama i jedino sami možemo da opredelimo pravac i preuzmemo odgovornost za put koji smo izabrali. Ne možeš da kontrolišeš sve uslove, to je prvo što naučiš, bitno je da znaš kuda si se uputio, mada nikada ne znaš pouzdano gde će te život odvesti i nekada samo odredište pred neizvesnošću izgubi na značaju, jer možda je sam put sve što stvarno imamo, što je istinski naše i vreme je da počnemo da primećujemo drveće i kuće, ptice, cveće i ljude pored kojih prolazimo. Čini mi se da je jedino smrt izvesna i ona nas sve čeka na kraju puta, pa čemu onda žurba?! U nekom metafizičkom smislu gospodarimo samo sobom i sadašnjim trenutkom. Treba smognuti snage i odbaciti okove prošlosti, koju više ne možemo menjati, kao i okove budućnosti koju želimo da kreiramo po sopstvenim merilima, ali je ne smemo odlagati, jer život se odvija sada, a poenta je uživati u procesu. Živeti svoj život znači verovati sebi i prihvatati sebe, ma koliko bili pod uticajem mišljenja ljudi do kojih nam je stalo, ma koliko želeli da pripadamo nekom kolektivu, ma koliko bili svesni da nijedan uspeh nije dovoljno veliki ako ga nemamo sa kim podeliti, ne određuje nas ni odobravanje drugih ni imidž koji nosimo u javnosti ni to koliko je nekome stalo do nas, već jedinstveno osećanje samodovoljnosti i sreće koja nije uslovljena spoljnim elementima.

Ipak, osećanja su u mladosti mnogo čistija i intuicija manje sputana, ponekad pomislim da su nam već u ranoj mladosti otkriveni svi putevi koje treba slediti i sva blaga na domak ruku, da ih osetimo otvorenog uma koji upija, mada ne shvata uvek, ali sa srcem neuprljanim, nezagađenim, još uvek sposobnim da prihvati bez osude, da voli bez razloga, ustvari uprkos svakom razlogu, da živi slobodno…

Nije nam namenjeno da otkrijemo sve, jer kada sve slike budu oslikane i poslednje platno slagalice iskicirano… to će značiti da je kraj.

[1] Iz knjige “Mali princ” Antoan de Sent-Egzeperi.

[2] Norman Vinsent Pil, “Moć pozitivnog mišljenja”.

Tik-Tak / Tick-Tack

Gledala sam u minute koje je brojao mali crni brk… kako vreme sporo prolazi kada ga posmatraš sa pažnjom! Da li je to tako i u životu? Čekajući da mi se nešto dogodi hodala sam hodnicima prošlosti, u bunilu, u snu… Razbijeno ogledalo čežnje, ljubavi koja dolazi-odlazi-počinje-prolazi, ali uvek isto boli, gledalo me je bez milosti. Nisam mogla više da slušam kako minuti prolaze, kako dani odmiču bez mene, a toliko toga sam htela da završim i započnem. Zgrabila sam jaknu i pojurila niz ulicu. Slušala sam ritam svojih koraka, udisala duboko svež vazduh, pogledala na nebo uramljeno oblacima i kupolama starih zgrada iz nekog dalekog vremena… Uviđam koliko je vreme relativno, ove ulice i trgovi su tu već decenijama, a sada, sada smo svi tu, u ovome trenutku prelamaju se vekovi.

/

I watched the minutes counted by the little black mustache… how time passes slowly when you look at it carefully! Is that so in life? Waiting for something to happen to me, I walked the corridors of the past, in a trance, in a dream… A broken mirror of longing, of love that comes-goes-starts-passes, but it always hurts the same, looked at me without mercy. I could no longer listen to the minutes go by, how the days go by without me, while I wanted to finish and start so much. I grabbed my jacket and hurried down the street. I listened to the rhythm of my footsteps, took a deep breath of fresh air, looked at the sky framed by clouds and domes of old buildings from some distant time… I can sense how relative time is, these streets and squares have been here for ages, and now, now we are all here, in this moment where centuries intersect.

Tijana Stupljanin

Our deepest fear is not that we are inadequate.

Our deepest fear is that we are powerful beyond measure.

It is our light not our darkness that most frightens us.

We ask ourselves, who am I to be brilliant, gorgeous,
talented and fabulous?

Actually, who are you not to be?

You are a child of God.

Your playing small does not serve the world.

There’s nothing enlightened about shrinking so that other

people won’t feel insecure around you.

We were born to make manifest the glory of
God that is within us.

It’s not just in some of us; it’s in everyone.

And as we let our own light shine,
we unconsciously give other people
permission to do the same.

As we are liberated from our own fear,
Our presence automatically liberates others.

—Marianne Williamson

Teorija o životu uopšte / A theory of life in general

Šta je život? Rođenje, radost, tuga, odrastanje, bol, ljubav, sreća, patnja, radost, padanje i ustajanje, smrt i šta posle? Večita pitanja: da li život ima smisla, i ako ima koji je to smisao?

Život to sam ja. Bez mene život i ne postoji. Moj život je moj smisao. Ja postojim u ovom životu, na ovoj planeti sa svrhom da živim svoj život najbolje što mogu, na način koji izaberem, a ja sam odabrala ljubav. Uh, pa svi biraju ljubav, reći ćete. Da, svi žele ljubav, ali neki ljudi samo čekaju da im ljubav dođe i nakupe puno negativnih osećanja u tom čekanju, a kada im čekanje dosadi, pristaju na sve. Dok neki, poput mene, krenu na daaalek put u potrazi za ljubavlju. Napatila sam se ja na tom putu, nije da nisam, i plakala i jadikovala i stalno osećala nedostatak te iste ljubavi koju sam tako očajnički tražila, da ne kažem jurila. I malo je falilo da odustanem, da se “pomirim sa sudbinom”, da pristanem na nešto što samo liči na ljubav, ali se brzo istroši. Znate šta je bilo na kraju tog puta? Naišao je princ na belom konju, poljubio me i razbio zle čini… I wish! Ne, ne, ali i to je došlo posle. Posle čega? Posle saznanja da ljubav nije tamo negde i da ljubav ne može niko da mi da; da ljubav nije patnja, da ljubav ne boli, da ljubav nikako ne znači samouništenje zbog nekoga ili nečega. Da se život ne živi zbog drugih i za druge, da je ljubav preduslov života i život sam, da je ljubav u meni, da je ta ljubav veća i od mene i od mog života. Na kraju tog puta sam prihvatila sebe i prigrlila ljubav i rešila da volim, a ne da budem voljena i onda je zaista naišao moj princ, ne baš na belom konju, mada jeste bila zima i padao je sneg kada smo se prvi put poljubili.

I tako, život teče… Uvek me je privlačila ona misao – Život je reka, utopi se ili plivaj! Ono što mi je zadavalo muke, doduše, bilo je što sam veći deo života plivala uzvodno, jer je neko tamo nekada (najverovatnije neki Srbin), rekao da je život težak! Od malena nas mažu ratničkim bojama, a onda odjednom čuješ: uspori, opusti se, uživaj, pomiriši cvet, pogledaj u nebo, poslušaj cvrkut ptica… A ja kažem, filtriraj sve što čuješ, napiši sam svoj scenario, usmeri tu reku  na svoju vodenicu i igraj, igraj, igraj.

/

What is life? Birth, joy, sorrow, growing up, pain, love, happiness, suffering, joyfulness, stumbling and rising, death and what next? Eternal questions: does life have meaning, and if so, what is the meaning of life?

Life, it is me. Without me, life does not exist. My life is my meaning. I exist in this life, on this planet with the purpose of living my life the best I can, in the way I choose, and I have chosen love. Uh, well everyone chooses love, you’ll say. Yes, everyone wants love, but some people just wait for love to come to them and accumulate a lot of negative feelings in that wait, and when they get tired of waiting, they agree to everything. While some, like me, set out on a long journey in search of love. I suffered on that journey, it’s not that I didn’t, and I cried and lamented and constantly felt the lack of that same love that I was so desperately looking for, I might as well say chased it. And I almost gave up, I almost “came to terms with my destiny”, almost agreed to something that only looks like love, but quickly wears out. You know what happened at the end of that trip? The prince came on a white horse, kissed me and broke my evil spells… I wish! No, no, but that did come later. After what? After learning that love is not out there somewhere and that no one can give me love; that love is not suffering, that love does not hurt, that love by no means stand for self-destruction for someone or something. That life is not lived for the sake of others and for others, that love is a precondition of life and life itself, that love is in me, that this love is greater than me and my life. At the end of that journey, I accepted myself and embraced love and decided to love, not to be loved, and then my prince really came along, not exactly on a white horse, although it was winter and it was snowing when we first kissed.

And so, life flows… I was always attracted by that thought – Life is a river, drown or swim! What bothered me, however, was that I swam upstream for most of my life, because someone there once (most likely a Serb) said that life is hard! We have been painted with warrior colors since we were little, and then suddenly you hear: slow down, relax, enjoy, smell the flower, look at the sky, listen to the birds chirping… And I say, filter everything you hear, write your own script, direct that river to your mill and play, play, play.

Tijana Stupljanin