Tag: proza

Šarena krila

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Nekim ljudima leptir simbolizuje život, rađanje, preobražaj, dok drugima simbolizuje smrt i propadanje. Da li si gledao nekad kako od gusenice nastaje leptir? Kada sam bila mala mislila sam da je gusenica koja je prekrivena nekom belom paučinom ustvari mrtva i da ju je neki veliki pauk “sahranio” u svojoj mreži. Sa druge strane leptiri su mi uvek bili lepi, toliko živahni i razdragani, toliko različiti, sa bojama svih kontrasta i šara! I sada ih doživljavam kao oličenje živosti i prolećnog buđenja. Bila sam veoma zamišljena kada sam prvi put čula da leptiri ustvari nastaju iz učaurene gusenice i žive samo jedan dan… Jedan dan da prožive i ostvare svoju sudbinu, jedan dan da otkriju svet! Zamisli to, a mi provedemo godine mozgajući, padajući i podižući se. Mada mi i dalje nije jasno gde odlaze i kako umiru, mislim da su leptiri izvanredna mala stvorenja. Jutros sam razmisljala o tome koliko je naš život sličan životu leptira… Rodimo se puzeći bespomoćno kroz ruke koje brinu i neguju, onda se učaurimo u telima koja smo dobili i pipamo u mraku, učimo, trudimo se da nađemo smisao, da postignemo nešto što će se pamtiti ili bar prepričavati. Samo ako bismo bili uspešni u tom sazrevanju, kad umremo naša bi se duša oslobodila u spektru jedinstvenog oblika i šara, uzdigla poput najfinijeg leptira do vrha nebeskog… Šta bi se posle dešavalo, niko ne zna ili, možda, ćuti o tom…

Na vetrometini života

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Gledao je smrti u oči. Pod njim je podrhtavala ledena, vlažna zemlja, kud god se osvrtao njegov pogled prostirala se pustoš, kao da je izvirala direktno iz samog njegovog bića. Ona mučna, iskonska nemoć da ovlada svojim umom sada je postala najveća opasnost za njega. Šta je to što ga drži u ovom svetu? Pitao se Eol. -Da li je ovaj život moj ili njime upravlja neka nevidljiva sila? Postojim li samo kao sena ovog trulog, fizičkog tela, ili je u svakome od nas skriveni plamen čiste svesti koja nas konstantno priziva da se približimo sjaju beskrajnog plavetnila u kome postoji samo radost i čista vanvremenska ljubav od koje smo nastali?

Tik-Tak / Tick-Tack

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Gledala sam u minute koje je brojao mali crni brk… kako vreme sporo prolazi kada ga posmatraš sa pažnjom! Da li je to tako i u životu? Čekajući da mi se nešto dogodi hodala sam hodnicima prošlosti, u bunilu, u snu… Razbijeno ogledalo čežnje, ljubavi koja dolazi-odlazi-počinje-prolazi, ali uvek isto boli, gledalo me je bez milosti. Nisam mogla više da slušam kako minuti prolaze, kako dani odmiču bez mene, a toliko toga sam htela da završim i započnem. Zgrabila sam jaknu i pojurila niz ulicu. Slušala sam ritam svojih koraka, udisala duboko svež vazduh, pogledala na nebo uramljeno oblacima i kupolama starih zgrada iz nekog dalekog vremena… Uviđam koliko je vreme relativno, ove ulice i trgovi su tu već decenijama, a sada, sada smo svi tu, u ovome trenutku prelamaju se vekovi.

/

I watched the minutes counted by the little black mustache… how time passes slowly when you look at it carefully! Is that so in life? Waiting for something to happen to me, I walked the corridors of the past, in a trance, in a dream… A broken mirror of longing, of love that comes-goes-starts-passes, but it always hurts the same, looked at me without mercy. I could no longer listen to the minutes go by, how the days go by without me, while I wanted to finish and start so much. I grabbed my jacket and hurried down the street. I listened to the rhythm of my footsteps, took a deep breath of fresh air, looked at the sky framed by clouds and domes of old buildings from some distant time… I can sense how relative time is, these streets and squares have been here for ages, and now, now we are all here, in this moment where centuries intersect.

Tijana Stupljanin