Život ili smrt/Life or death

Iz perspektive smrti sve ostalo izgleda kao čista lakrdija.

/

From a perspective of a death, everything else is just a mockery.

– Horhe Luis Borhes

Bole me sva tvoja čekanja na prozoru

i gledanja na sat

I sva naša neviđanja, isto tako

Važno mi je samo da znaš,

volela sam te neizmerno i tada

kao i sad

I ni jedna razdaljina

ne može to da promeni,

pa ni ova smrt što je napravi

Čekam tebe sada ja

na prozorima moje duše

i nikada vrata ne zatvaram

Sećanja kad navrate,

vrate na kratko sve naše uspomene,

i tugom i srećom me nahrane,

znam da mi ih ti šalješ

na krilima vihora

iz daleka…

Iz daleka…

A ja ti pesmom pozdrave uzvraćam,

ime tvoje dozivam,

kao ti moje što si nekad


Ako ste ikada potpuno iskreno i beskrajno, detinje, voleli nekoga ko više nije među živima, znate da ljubav ne umire smrću tela. Ta ljubav ostaje sa nama i u nama, rekla bih sve do naše smrti, ali nekako slutim da ta ljubav ostaje utkana u našu dušu i živi sa njom doveka.

Srećan je ko ume da voli – kako je to lepo rekao Hese, samo nije to laka sreća! Kada zaista volite nekoga, kao da nemate izbora, volite i sve njegove mane isto koliko i vrline, i volite i kada vas boli neki njegov postupak, čak i kada se taj neko ružno ponese prema vama (ne mislim ovde na bilo koju vrstu zlostavljanja! Tu nema LJ od ljubavi i tačka!). Ljubav tada i zaboli, ali to nas boli naša ljubav koja nosi i veliku odgovornost, jer mi imamo priliku da kroz tu ljubav porastemo, prihvatajući nesavršenost onoga koga volimo, prihvatamo i svoje slabosti i podižemo se na jedan novi nivo u odnosima sa svim ljudima koji su u našim životima. Ako uspemo da prođemo kroz tu bol, a zadržimo ljubav, uradili smo veliku stvar, jer smo tada dali krila toj ljubavi i biću koje volimo, da poleti do visina svoje duše.

Nema boljeg leka od razumevanja i praštanja, a bez ljubavi nema ničega. Smrt ne boli, smrt samo opominje, podučava, podseća da smo sada u ovom trenutku još živi i da imamo mogućnost da biramo kako ćemo živeti. Kada pogledam šta ljudi na samrti kažu o životu, zaključujem, ono što moja duša već zna, da život bez ljubavi prema sebi i ljubavi prema ljudima oko sebe, nema mnogo smisla. Ne morate imati muža ili decu, da biste živeli smisleno, volite to što imate, budite dobri prema sebi, svojim roditeljima, sestrama, braći, prijateljima, ako nemate ni njih, volite svoje komšije, svoje ljubimce, ljude koje srećete na ulici, prodavačice, ako vam je i to teško, volite svoja dela, svoj posao, uložite svu svoju ljubav u nešto što će se utkati u nečiju dušu i nastaviti da živi i kad vas više ne bude.

Za mene je samo ljubav smisao života, a koliko ćemo ljubavi imati u životu zavisi samo od nas. Da, ja sam srećna jer umem da volim, ali da mi je uvek lako, nije, nekada zaboravim da dam sebi malo te podrške i ljubavi, nekada uradim nešto što me razočara i zaboli, nekada čekam da mi je neko drugi pruži, samo to ne funkcioniše tako. Ako ne volimo sebe onom beskrajnom, detinjom ljubavlju sa početka priče, nećemo prepoznati ili nećemo ceniti ni ljubav koju nam drugi daju. I još nešto, ako ne negujemo ljubav prema sebi, nećemo imati dovoljno ljubavi kojom ćemo razumeti, podržavati i praštati onima koji našoj ljubavi/životu daju smisao.

P.S. Volim te

/

All yours waiting at the window hurts me,
looking at the clock too
And all the time we didn’t spent together, as well
It is important to me for you to know just this,
I loved you indefinitely then
as I do now
And there is no distance
that can change this,
not even the one death had made
Now I wait for you
at the windows of my soul
and I never close the door
When memories burst in,
bringing back for a moment all our reminiscences,
filling me with sadness and with happiness,
I know you are sending them my way
on the whirlwind’s wings
from far away…
From far away…
And I salute you in return with this song,
and I shout out your name,
as you once shouted mine


If you had ever completely true and infinitely, childlike, loved someone who is no longer among living, you know that love does not die with the body. That love stays with us and within us until we die, I would say, but somehow I sense that this love stays woven into our soul and lives with it forever.

Happy is the one who can love – as beautifully said by Hesse, however, it is not easy luck! When you really love someone, as if you don’t have a choice, you love all his downsides as much as his virtues and you love him even if you are hurt by some of his actions, even when that someone has mistreated you (just to be clear, I do not talk here about any kind of abuse! Where there is abuse, there is no mention of love, period!). When that happens, love hurts, but what hurts is our own love that carries a big responsibility, because we have the opportunity to grow through this love, by accepting the imperfections of our loved one, we also accept our own weaknesses and we rise up to a new level of relationship with all the people in our lives. If we manage to pass through that pain and keep the love, we have done a great thing, because then we gave wings to that love and to that someone we love, so he can fly to the heights of his soul.

There is no better remedy than understanding and forgiving, and without love, there is nothing. Death does not hurt, death warns, teaches, reminds that we are now, at this moment still alive and that we have the possibility to choose how we are going to live. When I see what people at their deathbed are saying about life, I conclude – what my soul already knows, that life without love for the self and for the people around, has very little sense. You don’t have to have a husband or kids to have a meaningful life, you can love what you have, be good to yourself, your parents, sisters, brothers, friends, and if you don’t have any of those people, love your neighbors, your pets, people you meet on the street, a saleswoman, if that’s too hard for you, love your deeds, your work, invest all your love in something that will touch someone’s soul and continue to live even when you are gone.

To me, love is the only purpose of life, and how much love will we have in life depends solely on us. Yes, I am happy because I know how to love, however it does not come always easy, sometimes I forget to give to myself a bit of that support and love, sometimes I do something that disappoints and hurts me, at times I wait for someone to give me that love, only it doesn’t work that way. If we don’t love ourselves with that infinite, childlike love from the beginning of this story, we will never recognize or appreciate the love somebody else is giving to us. And one more thing, if we don’t cherish self-love, we will not have enough love to understand, support and forgive to those who give our love/life a purpose.

P.S. I love you

Samo budi to što jesi/Just be who you are

Budi svoja! Toliko si bitna, neponovljiva, neprocenjiva! Zašto nam je toliko teško da u to poverujemo? Osećam koliko darova sam primila, samim rođenjem, samim postankom. Iskra tvorca je u svima nama, a šta mi radimo sa njom? Upoređujemo se sa drugima, imitiramo, kopiramo, slušamo druge da bismo bili prihvaćeni, da bismo bili dobri roditeljima, komšijama, prijateljima, rodbini, učiteljici, mužu, koleginici, šefu… svima samo ne sebi!

Dugo već imam potrebu da napišem tekst na temu autentičnosti, ali nisam znala kako. Prepoznala sam koliko je važno da budemo svoji, da komuniciramo sa sobom, da čujemo sebe, iskažemo sebe i ispoštujemo sebe, jer je to jedini način da budemo istinski ispunjeni i srećni. Umela sam da prepoznam autentičnost kod drugih ljudi i divila sam se tome kad neko samo jeste ono što jeste i radi ono što voli, bez laži, usiljenosti i potrebe da bilo šta dokaže bilo kome. Jer kada živiš ono što jesi, tebe stvarno ne interesuje šta će neko da misli o tome šta imaš da kažeš ili da li se nekome sviđa ili ne sviđa to što radiš. Jer kada živimo i radimo podržavajući svoju autentičnost mi smo srećni i zadovoljni, ispunjavamo svoju svrhu samim tim što jesmo i to je naša nagrada. Korist od toga je višestruka jer se naša ispunjenost životom koji volimo i na kome smo zahvalni preliva i na druge ljude i daje im zeleno svetlo da se otvore za tu mogućnost da je istinska sreća tako jednostavna, toliko obična da je često zanemarujemo, odbacujemo kao suviše očiglednu.

Čiji život živimo? Šta je zaista važno u životu?

Bez obzira na to što sam svesna koliko je važno živeti autentično i u skladu sa svojim bićem, moram da priznam da nisam još uvek uspela u tome. Pitam se često ko sam uistinu ja i šta je to što ja zaista želim? Toliko dugo sam živela iz glave, iz uverenja svojih roditelja i okoline, da više nisam sigurna gde leži moja autentičnost. Koja je korist od toga da živimo život za koji će nam drugi reći – vidi kako si uspešna, vidi kako si srećna, vidi kako si dobra, blago tebi, a mi ne osećamo taj uspeh, tu sreću i tu dobrotu. Šta bi se dogodilo kada bismo živeli život od koga bi nam treperelo celo biće i osmeh ne bi silazio sa našeg lica, iako bi možda drugi govorili, ti si luda, to je nemoguće, u kom svetu ti živiš, to je glupo i slično?

Šta bi se dogodilo kada bismo dopustili sebi da budemo to što jesmo? Čudo prirode, radost života, svetlost koju ništa ne može pomračiti?

Da li bi svet i život kakve poznajemo danas uopšte postojali da nije bilo onih “ludih” autentičnih ljudi koji su živeli život po svojim aršinima, često usamljeni, često odbačeni, često nipodaštavani, proganjani, neshvaćeni? Koliko njih je, svesni večnosti, stavljalo svoj ovozemaljski život na vešala, giljotine, lomače, odbijajući da žive lažne živote, nemajući ništa drugo da ponude zajednici koja ih ne shvata i odbacuje do svoje autentičnosti!

A šta je to autentičnost? U jezičkom smislu, termin autentičan potekao je od grčke reči authentikos, što znači istinitost, pravovaljanost, verodostojnost. Ako znamo da na ovom svetu ne postoje dve apsolutno iste jedinke u biljnom i životinjskom svetu, pa i šire (npr. ne postoje dve identične pahulje snega!), kao i da je svaki čovek jedinstven po mnogim karakteristikama (dnk, otisak prsta, zenica oka…), zar je teško prihvatiti da su te “različitosti” važne?

Koja je moja istina koju sam došla da živim? Možda moje želje i moja vizija života samo meni ima smisla, možda još nisam otkrila kako da živim svoju autentičnost, možda će me neko proglasiti ludom što čeprkam po svom savršenom životu tragajući za nekom autentičnošću koja će me odvesti ko zna gde? A možda je sve to nebitno, možda je dovoljno da sam ja srećna i zadovoljna i odana autentičnoj sebi?

Ko ume da voli, ne bi trebalo ništa drugo da radi.

-Dušan Radović

One who knows how to love, should not be doing anything else.

– Dusan Radovic


No matter where we come from, there is one language we can all speak and understand from birth, the language of the heart, love.

― Imania Margria, Secrets of My Heart

Bez obzira odakle potičemo, postoji jedan jezik koji svi govorimo i razumemo od rođenja, to je jezik srca, ljubav.

– Imania Margria, Tajne moga srca


I love you without knowing how, or when, or from where. I love you simply, without problems or pride: I love you in this way because I do not know any other way of loving but this, in which there is no I or you, so intimate that your hand upon my chest is my hand, so intimate that when I fall asleep your eyes close.

― Pablo Neruda, 100 Love Sonnets

Volim te mada ne znam kako, ili kada, ili odakle. Volim te jednostavno, bez problema ili ponosa: volim te na ovaj način jer ne poznajem ni jedan drugi način na koji bih mogao voleti, u njemu nema mene ili tebe, toliko je intiman da je tvoja ruka na mojim grudima moja ruka, toliko intiman da kada ja zaspim, tvoje se oči zatvore.

– Pablo Neruda, 100 Ljubavnih soneta


Love is that condition in which the happiness of another person is essential to your own.

― Robert A. Heinlein, Stranger in a Strange Land

Ljubav je takvo stanje u kome je sreća druge osobe presudna za tvoju sopstvenu sreću.

– Robert A. Heinlein, Stranac u stranoj zemlji


When we love, we always strive to become better than we are. When we strive to become better than we are, everything around us becomes better too.

― Paulo Coelho, The Alchemist

Kada volimo, mi uvek težimo da postanemo bolji nego što jesmo. Kada se trudimo da postanemo bolji nego što jesmo, i sve oko nas postane bolje.

– Paulo Koeljo, Alhemičar


Valja se dobro osloniti o svoju hrabrost i ljubav, i plave slojeve nade. To vam je najprostiji način da pronađete sebe i domognete se mnogih nesvakidašnjih čuda.

— Miroslav Mika Antić

You should lean hard on your courage and love, and blue layers of hope. It is the simplest way for you to find yourself and reach the plenty of extraordinary wonders.

– Miroslav Mika Antic

Da li brojite svoje godine? / Do you count your years?

Prošlog meseca sam napunila 40 godina. Da li je 40 godina puno ili malo? Ko može na to tačno da odgovori? Ako pitate šestogodišnjaka, rećiće vam da je to previše godina, a ako pitate osamdesetogodišnjaka, on će samo odmahnuti rukom i reći da je to ništa. I stvarno, šta znači broj godina? Šta on određuje? U mnogim društvima kada čovek pređe četrdesetu, otvoreno ili prećutno, smatra se da je već star i da njegov život kreće nizvodnom putanjom. Mislim da je to zastareo i potpuno neopravdan stav, a da ne kažem koliko je štetan! Ja se ne osećam staro, ne izgledam staro, mnogi moji vršnjaci se tek žene i udaju, tek planiraju porodicu, neko tek započinje svoj biznis, iskreno i ja se osećam kao da moj život tek počinje. Sakupila sam svoje greške i uspehe i spremna sam da okrenem novi list.

Neka istraživanja o značenju broja 40 su fascinantna. Postavljaju se pitanja zašto se u pravoslavlju pomen duši daje posle 40 dana, zašto Božićni post traje tačno 40 dana, da li je slučajno Mojsije lutao pustinjom 40 dana, da li je slučajno veliki potop trajao baš 40 dana? Naša poznata književnica Mirjana Đapo, u knjizi „Elysion”[1] pišući o ovom fenomenu, između ostalog, kaže: Uzimajući 40 kao ispunjenje jedne životne faze, Talmud, a kasnije i katolička crkva, označili su ovaj broj kao ’kanonsko doba’ čoveka, što znači da je čovekov intelekt tada najrazvijeniji. Zaista, savremeni psiholozi često uočavaju određene promene u razvoju ličnosti kratko nakon nastanka 40-ih; pogled na biografije poznatih pruža dodatni dokaz za ovakva promišljanja.

Jedna mudrost kaže: neko se rodi star, a neko umre mlad u 101. godini. Za sve u životu postoji pravo vreme, ali se ono ne meri brojem godina. Da li su godine važne? Da, meni jesu, ali ne u onom uobičajenom smislu, sklonija sam da mislim, kao u gore citiranoj rečenici, da su četrdesete važna prekretnica u životu svakog čoveka kada je on spreman da u punoj snazi zasija. Možda je vreme da se neki mostovi spale, možda da se započne nešto potpuno novo, možda da se uvedu neke teške promene, donesu nove odluke, pokrenu neki davno sanjani snovi…

Mislim da je svaka dekada u životu bitna, da nam donosi neke nove izazove, nove uvide. Mi nismo isti sa 11, 25, 30 godina. Menjamo se, sazrevamo, učimo, odrastamo, menjaju se naše želje, naši prioriteti. Jedno je sigurno, čovek u četrdesetim sve teže može da živi po inerciji, ušuškan u laži koje ga žuljaju, žmureći na jedno oko da ne bi poremetio rutinu, ako ništa drugo, ovo je vreme kada i naše telo počne jače da se buni i „tera“ nas da se menjamo. Čini mi se od svega postaje najvažnije kako se zaista osećamo u svojoj koži, u svom životu, a ne kako sve to drugima izgleda.

Na kraju, nekako se vratimo ponovo na početak, prastara mudrost u jednoj rečenici Upoznaj samoga sebe, jer vezu koju gradimo sami sa sobom je temelj svake druge veze i odnosa! Ako uspemo da zaista osetimo svoje telo, poslušamo svoje misli, preispitamo svoje stavove, zavolimo sebe u celosti i prigrlimo glas svoje duše, ne postoji ništa što ne možemo da radimo i sa 55, 67 ili 89 godina. Šta vi mislite o tome? Da li samo brojite svoje godine ili ih živite?

[1] Mirjana Đapo: Elysion: roman. “Arte”, Beograd, 2010.

/

Last month I turned 40. Is 40 a lot or not? Who can give a correct answer to that? If you ask a six-year-old, they’ll tell you it is too many years, but if you ask an eighty-years-old, they’ll just shake off their hand and say it’s nothing. And really, what does the number of years mean? What does it determine? In many societies when someone turns 40 it is implied, explicitly or implicitly, that that person is old and that his life is now starting to decline. I think it is outdated and entirely unjustified attitude, not to mention how harmful it is! I do not feel old, I do not look old, many of my peers are just getting married, just starting planning a family, someone is just starting their business, and to be honest I too have a sense that my life is just beginning. I have gathered my mistakes and successes and I am now ready to turn the new page around.

Some researches about the meaning of the number 40 are fascinating. Questions like why in Orthodox Christianity the commemoration to the soul is given 40 days after the death, why the Christmas fasting last for exactly 40 days, is it accidentally that the Moses has wondered through desert for 40 days, did the great flood last for 40 days by chance? Our well-known writer Mirjana Djapo wrote about this phenomenon in her book “Elysion”[i], among other things, she said: Taking 40 as the fulfillment of one stage of life, the Talmud, later the Catholic Church, labeled this number as the ‘canonical age of man’, meaning that man’s intellect is then at its peak. Indeed, modern psychologists often view changes in personality development shortly after turning 40; a look at the biographies of celebrities provides further evidence for such reflections.

A wise man once said: Someone is born old, and someone dies young at 101. In life, there is a right time for everything, only that time is not measured with age. Does age matter? Yes, to me it does matter, but maybe not like in a common sense of it. Similar to the cited sentence above, I am prone to think that forties are an important milestone in every man’s life, when he is ready to shine in his full glory. Maybe now the time has come to burn some old bridges, maybe it’s time to start something entirely new, perhaps some hard changes need to be introduced, some new decisions reached, a long time dreamed dreams should be initiated…

I think that every decade in life is important and that it brings us new challenges, new insights. We are not the same with 11, 25, 30 years. We are changing, developing, maturing, learning, our desires change, our priorities as well. One thing is for sure, man in his 40 can’t no longer live by inertia, tucked into the lies that pock, closing one eye just so you don’t break a routine, if nothing else, this is a time when our bodies start to rebel more “pushing us” to change. Seems like it is becoming more about how I really feel in my own skin, in my life and not how it appears to others.

At the end, we somehow come to the beginning, an ancient wisdom in one sentence: Know thy self, because the relationship that we build with ourselves is the ground stone of every other relationship and commitment! If we can manage truly to feel our bodies, listen to our thoughts, to reconsider our views, love ourselves entirely and embrace the voice of our soul, there is nothing we can’t do even at 55, 67 or 89 years of age. What do you think about that? Do you just count your years or do you live them?

[i] Mirjana Djapo: Elysion: the novel. “Arte”, Belgrade, 2010.

 

“Imagination is more important than knowledge. For knowledge is limited to all we now know and understand, while imagination embraces the entire world, and all there ever will be to know and understand.” ―Albert Einstein

“Mašta je mnogo važnija od znanja. Jer je znanje ograničeno onime što trenutno znamo i razumemo, dok mašta obuhvata ceo svet i sve što će ikada moći da se sazna i razume.” – Albert Anštajn

“You have the power to design a new life for yourself. Forget limiting yourself. Forget being reasonable. Forget being realistic. It is time to use your imagination and pretend that you get to have a better life now, because you do.” ―Daeryl Holzer

“Imate moć da dizajnirate novi život za sebe. Zaboravite na ograničavanje sebe. Zaboravite na razum. Zaboravite na realističnost. Vreme je da koristiti svoju maštu i pretvarajte se da možete imati bolji život sada, zato što možete.” – Deril Holzer

“Imagination is the beginning of creation. You imagine what you desire, you will what you imagine, and at last, you create what you will.” ―George Bernard Shaw

“Mašta je početak kreacije. Zamisliš ono što želiš, zaželiš ono što si zamislio i na kraju stvoriš ono što si želeo.” – Džordž Bernard Šo

“If you fall in love with the imagination, you understand that it is a free spirit. It will go anywhere, and it can do anything.” ―Alice Walker

“Ako se zaljubiš u maštu, onda razumeš da je ona slobodnog duha. Otićiće bilo kuda i može da uradi bilo šta.” – Alisa Voker

“To bring anything into your life, imagine that it’s already there.” ―Richard Bach

“Da bi privukao bilo šta u svoj život, zamisli da ga već imaš.” – Ričard Bah

Umetnost naša nasušna /Art Our Essential

Straight-away the ideas flow in upon me, directly from God, and not only do I see distinct themes in my mind’s eye, but they are clothed in the right forms, harmonies, and orchestration.
—Johannes Brahms

/

Ideje se neposredno ulivaju u mene, direktno od Boga, i ne samo da u očima svog uma vidim jasne teme, već su one obučene u prave forme, harmonije i orkestracije.

– Johanes Brams

Umetnost je razgovor duše i Boga. Ona nam prenosi važnu poruku o stvaranju i večnosti. Govori nam, ko ume da čuje, da svi nosimo isti izvor u sebi. Božanska priroda koja stvara, koja ne poznaje granice i nema rok trajanja. To sveto mesto koje nas ispuni kada stvaramo, prenosi se direktno sa duše na dušu. Zato mnogima promakne ta lepota, taj neprocenjivi trenutak čiste emocije koja nas povezuje sa celom Vasionom, sa svim umetnicima pre nas i sa svima onima koji će doći. Kroz umetnost možemo da doživimo, da osetimo beskonačnost.

Umetnost je potreba duše. Ljudi su stvarali umetnost i kada toga nisu bili ni svesni. Izražavanje kroz oblike i boje je dolazilo prirodno, spontano. Taj božanski deo nas je oduvek tražio da se izrazi.

Kao zrela žena počela sam da osećam nešto kao čežnju za kreativnim izrazom. Odjednom me je sve vuklo ka tome da želim da stvaram, tako je i nastao ovaj blog, odjednom me ponovo zanima umetnost u svim formama i oblicima.

Jednoga dana vidim objavu na fejsbuku da jedna slikarka drži časove slikanja, pozovem je i dogovorim sa njom čas za mene i moju ćerku, koja obožava kreativne stvari. Nisam ni znala da umem da nacrtam ceo portret. Od srednje škole se nisam igrala sa crtanjem i slikanjem, a crtala sam nekada puno. Potpuno sam zapustila taj deo sebe, a osećaj kada se “izgubiš” u nekom prostoru u sebi i samo prepustiš stvaranju, je jedna posebna vrsta meditacije i moja duša je presrećna što sam joj dopustila da se igra. A kada je duša srećna, ona onda i slika i igra i peva i ne prestaje da stvara.

/

Art is the need of the soul. People were making art when they were not even aware of it. Expression through shapes and colors came naturally, spontaneously. That divine part of our being was always looking to express itself.

As a mature woman, I began to feel something like craving for creative expression. Suddenly everything was pulling me into wanting to create, that’s how this blog came about, all of a sudden I’m rediscovering my interest for art in all forms and shapes.

One day I see a post on Facebook that an artist holds painting classes, I call her and arrange with her an hour class for me and my daughter, who loves creative things. I didn’t even knew that I know how to draw the whole portrait. I have not played with drawing and painting since high school, and I used to draw a lot. I completely abandoned that part of myself, but the feeling of “losing” yourself in some space within and just letting go of creation is one particular kind of meditation and my soul is overjoyed that I let it out to play. And when the soul is happy, then it also paints and plays and sings and does not stop creating.

Ljubav Moja Mila/My Dear* Love

Čulo se jasno i snažno. Sa svakim otkucajem tvoga srca, moje je kucalo još jače. Da li sam te oduvek volela? Jedno znam sigurno, zaljubila sam se u tebe dok si još bila želja.

Tvoj prvi stisak ruke, prvi pogled koji govori milion reči i u kome se ogleda čitav Univerzum i sve zvezde nebeske sijaju punim sjajem kao da kažu – ja sam nešto posebno, jedinstveno, moja ljubav će promeniti sve. O da, promenila je, ni ne slutiš koliko! Mene najviše…

Ljubav sve menja. Ljubav je naš put do večnosti.

Obećavam ti, neću te nikada posedovati. Naša će ljubav biti slobodna, osvajati vrhove, ali znaj da ćeš u mome srcu uvek imati dom.

Molim te samo, sačuvaj u sebi komadić moje večnosti i taj osmeh beskrajni.

/

You could hear it clearly and strong. With every beat of your heart, mine was beating even harder. Did I love you since forever? I know one thing for sure, I fell in love with you when you were only a wish.

The first grip of your hand, the first look that speaks a million words and in which the entire Universe mirrors itself, and all the stars in the sky shine in their full splendor saying – I am something special, unique, my love will change everything. Oh yeah, it did change, you can’t even imagine how much! Mostly me…

Love changes everything. Love is our road to eternity.

I promise you I will never own you. Our love will be free, conquer the peaks, but know that within my heart you will always have a home.

Please, I beg you though, keep the bit of my eternity inside you and that infinite smile.

*Word Dear translated in Serbian Mila is used both as an adjective and as a girl name

Budi posmatrač / Be the observer

Zatvori oči i kreni. Opipavaj u svom ritmu svoje unutrašnje biće, dok ne stigneš do onog udobnog, savršenog mesta gde je sve dobro, lepo, toplo i beskrajno. Nekome pomaže da se zamisli na svom omiljenom mestu, neko se priseća svog najlepšeg momenta sa nekim koga voli, neko poslednjeg trenutka sreće, šta god pomaže u redu je. Kada smo na tom našem mestu, dišemo fino, lagano, počinjemo da primećujemo kako nam srce kuca i tu počinje posmatranje…

Posmatramo sve što se dešava, u nama, na nama, oko nas. Sve je kao na filmskom platnu, a mi smo u udobnoj stolici, opušteni, ali budni, gledamo film.

Postoje različite tehnike, razni učitelji, ali to je ukratko suština meditacije, sedeti u miru i tišini sa sobom i svojim okruženjem i samo posmatrati sve doživljaje kao da nisu naši. Primećuješ, naravno, naleteo je povetarac, mačka je zamjaukala, deca su izašla na odmor, komšija se tušira, utrnula ti je noga, postaje vruće i sl… Suština je da nas ti doživljaji ili događaji ne pogađaju, da ne izazivaju osećanja i misli.

Naravno da nije lako biti samo posmatrač sebe i svog života. Potrebna je vežba, kao za bilo koju veštinu, i upornost. Možda je neko uspeo iz prve? Ja nisam, razmišljala sam uvek puno i o svemu, a kada i uspem da utišam misli iskočila bi neka pesma koje nisam mogla da se otarasim. Srećom, imala sam dobrog učitelja i vežbala sam u kontinuitetu. Iako ne meditiram često, puno mi znači što brzo mogu da stignem na to svoje sveto mesto gde je sve savršeno mirno i ispunjeno ljubavlju, a iz takve pozicije i tihog uma, svaka situacija izgleda bolje i rešenja dolaze brže.

Često u životu ne vidimo šumu od drveća, a često je potrebno iskoračiti iz događaja koji nas okupira i što je više emocija u tom događaju i što su emocije jače, to nam je taj iskorak potrebniji da bismo sagledali širu sliku, umirili osećanja i svoje misli i doneli odluku iz srca, tj. centra svog bića. Takva odluka će možda podići nekoliko leptirića u stomaku, ali nas neće uzburkati, prosto će nam leći i otvoriće se nova vrata i prozori sa svežim izborima i beskrajnim mogućnostima.

/

Close your eyes and let’s go. In your own rhythm feel your inner being, until you reach that cozy, perfect place where everything is good, beautiful, warm and endless. For some people it helps to imagine their special place, for someone it is a memory of a wonderful moments spent with someone they love, others think about the last time they were happy, whatever helps it is fine. When we are at that place of ours, we breathe nicely, slowly, we start to notice our heart beats and that’s where the observation begins…

We observe everything that happens inside of us, on our body, around us. Everything is as on a movie screen and we are in a comfy chair, relaxed but awake, watching a movie.

There are different techniques and various teachers, however this is in short the essence of meditation, sitting in peace and quiet with oneself and the surroundings and merely observe experiences as if they do not belong to us. You will notice, of course, the breeze just went by, the cat meowed, the kids just went out on a school break, the neighbor is taking a shower, your leg just went numb, it is getting pretty warm and so on… The key is not to give those experiences and occurrences a significance, don’t allow them to trigger any emotions or thoughts.

Being just an observer of yourself and your life is not an easy task for sure. It takes practice and endurance, as any skill. Maybe someone has succeeded right away? I did’t, I was always thinking about everything and anything, and even when I managed to calm my brain down, a song would pop up out of nowhere and just refused to go away. Luckily, I had a great teacher and I was practicing continuously. Although I do not meditate often, it means a world to me that I can swiftly reach that holy place of mine, where everything is perfectly calm and filled with love, and from such a perspective and a quiet mind, every situation looks better and the solutions come faster.

More often in our lives we fail to see the forest for the trees and many times it is necessary to step out from the event that occupies us. The more emotional the event is and the stronger the emotions are, there is a greater necessity to make that step and perceive the bigger picture, calm down our emotions and thoughts and make a decision from within our heart i.e. from the center of our being. That kind of decision will, perhaps, rise a few butterflies in our stomach, but it will never upset us, it will simply fall into place and open up a new doors and windows of fresh choices and infinite possibilities.

Život je stvar izbora/Life is a matter of choice

Nijedan put kojim se zaputimo u životu nije uzaludan, niti je izabran slučajno i bez razloga. Iz svega učimo i u svemu treba da vidimo smisao – širu sliku. Sve ima svoje značenje i mesto na našem putovanju. Ponovo se vraćam stazom znakova pored puta

Jedan profesor mi je jednom rekao da sami biramo kakvi ćemo biti. Zamislila sam se tada nad tom rečenicom i puno toga shvatila. Ništa nije dato, mi možemo uticati na sve da se promeni i dobije željeni oblik.

Počnimo oblikujući sebe, onako kako želimo, kako će nam biti lagodno u sopstvenoj koži. Počnimo sa tim željenim životom sada, ne čekajući idealne uslove ili da se nešto samo od sebe pojavi. Postavimo sami prilike, iznesimo svoje karte na sto – get dressed for success, a ostalo možemo prepustiti Bogu/Univerzumu/Životu…

Samo usklađeni sa samim sobom možemo promeniti svoj svet. Sami biramo reči kojima ćemo ispisati knjigu svoga života.

Sa verom i ljubavlju živimo život bez straha, do poslednjeg daha.

/

Neither path that we choose in life is in vain, nor it is chosen randomly and with no reason. We learn from everything and we should see sense in everything – the big picture. All the things have their place and meaning along our journey. I return again to the lane of the signs aside the road…

A professor once said to me that we ourselves choose the way we are going to be. That sentence got me thinking and I learned a lot from it. Nothing is ever written in stone, we can influence everything to change and get the desired form.

Let’s start with shaping ourselves, the way we want, in a way that we feel most comfortable with in our own skin. Let’s start that desired life right away, let’s not wait for perfect circumstances or for things just to happen. We can make our own chances, set out our cards on the table – get dressed for success, and the rest put into the hands of God/Universe/Life…

Only aligned with our self we can change our world. We alone choose the words with which we will write the book of our life.

With faith and love we live our life with no fear, until the last breath.

 

Ogledalo/The Mirror

 Magic mirror on the wall, who is the fairest one of all?

– The Brothers Grimm, “Snow White”

Magično ogledalce moje, reci na svetu najlepši ko je?

– Braća Grim, “Snežana i sedam patuljaka”

Kada izađeš iz sebe i pogledaš se tuđim očima, da li ti se sviđa osoba koju gledaš? Odgovor uvek treba da bude DA!

Osnovno pravilo – Ne trudi se da budeš onakav kakav misliš da ćeš se drugima svideti! Nikada nećeš postići da se svima svidiš i da te svi cene i vole.

Drugo osnovno pravilo – Trudi se uvek da budeš onakav kakav ćeš se sebi svideti.

Jedina osoba sa kojom treba da se poredimo je naš ideal o sebi samima. To je onaj superheroj koji se krije negde u našoj podsvesti, a od koga crpimo snagu, elan, samopouzdanje, hrabrost i sve one osobine koje su nama važne i kojima stalno stremimo.

Možda jedino iskreno prijateljstvo je ono sa samim sobom. A kada uspeš da budeš zadovoljan sobom i uspeš da dosegneš neki svoj ideal ličnosti i drugi će to umeti da prepoznaju i cene, a tebi više neće biti ni važno njihovo mišljenje.

/

When you step out of yourself and see you through someone’s else eyes, do you like who you see? The answer should always be YES!

Main principle – Don’t try to be the person you think other people would like! You will never succeed to be liked by everyone and for everyone to appreciate you and love you.

The other grand rule – Always try to be the person that you would like.

The only person we should compare ourselves to is our own ideal about who we should be. It is that superhero who we hide somewhere in our subconsciousness mind, from who we drive our power, inspiration, self-confidence, courage and all the attributes that are important to us and we keep striving to attain them.

The only true friendship, maybe, is that one you have with yourself. And when you succeed in reaching some of yours personal ideal, other people will know to recognize that and appreciate it but you will no longer care what their opinion really is.