Volim te / I Love You

Da bi nešto dobili, treba da znamo i da damo, a ne možeš dati nešto što nemaš.

Tijana Stupljanin

Ove dve najjednostavnije reči su me doslovno spasile! Volim te, volim te, volim te, ponavljala sam do besvesti, ali je upalilo, jer ljubav nas održava u životu.

Često su me kada sam bila mala spopadali osećaji da nisam voljena, naizgled bez ikakvog povoda, ali u mojoj glavi ja sam bila nevoljeno dete. Svaka kritika, svako ne slaganje, svaka strogost, naredba, grdnja, koje su dolazile od mojih roditelja, ja sam doživljavala kao ne ljubav. U takvim trenucima sam imala destruktivne misli, želela sam da povredim sebe kako bih dobila pažnju i “ljubav”. Nisam fizički povređivala sebe, ali jesam sebi nanela dosta emotivne boli, a sa druge strane često sam radila nešto uprkos zabranama i bila sam jako naporno dete.

Kasnije sam imala potrebu da konstantno budem zaljubljena. Stalno sam nalazila razloge za zaljubljivanje, u stvari sam izmišljala i zamišljala stvari ne gledajući kakve su stvarno. Uistinu mi je ta zaljubljenost izdaleka, davala osećaj sigurnosti. U glavi sam bila zaljubljena, ali srce je ostajalo hladno.

Kada sam već postala mlada devojka, bežala sam kao od đavola od svih momaka koji su me gledali kao da sam neko nestvarno biće, a onima koje sam procenila kao bezazlene sam dopuštala da mi se približe. S druge strane iscrpljivalo me je držanje garda i podizanje ograda od onih koji su me gledali kao plen, kao objekat.

Ljubav je za mene bila ogledanje u drugim ljudima, očekivanje da me neko drugi voli bezuslovno, i kada sam super i kada sam loše volje, da neko bude uvek tu za mene, da me prati u stopu, da ispunjava sve moje potrebe. Ako mi neko kaže nešto grubo, ružno, nevažno ko, čak i potpuni stranac na ulici, meni potonu sve lađe.

Mislila sam da je to što sam lepa i dobra i nežna dovoljno da dobijem sve što sam izmaštala da se u ljubavi dobija. Naravno da sam se razočaravala više puta, naravno da sam bila ljubomorna i posesivna, jer nisam dobijala ljubav. Zašto nisam dobijala ljubav, a toliko sam je želela? Zašto me je ljubav bolela? Trebalo mi je vremena da shvatim, ali na kraju sam naučila da nas drugi ljudi vole i cene onoliko koliko mi volimo i cenimo sebe. Shvatila sam da su me drugi voleli onako kako su znali i onoliko koliko su mogli. Postalo mi je jasno da moram poći od sebe.

Svi želimo bezuslovnu ljubav, a da li mi volimo bezuslovno? Sve kreće od nas. Kako je unutra tako je i spolja. Spoljašnji svet je projekcija nas samih, bili mi toga svesni ili ne. Volim li sebe bezuslovno? Da li volim sve svoje mane, kao i vrline, da li volim sebe kada me spopadnu bubice, kada sam ljuta? Da li sam nežna prema sebi kada grešim, da li imam strpljenja sa sobom kada mi nešto ne ide od ruke? Da li ispunjavam sebi želje, da li ugađam sebi? Da li dozvoljavam sebi da budem sve ono što jesam? Da li izražavam sebe u svoj svojoj punoći? Da li prepoznajem svoja osećanja i dozvoljavam im da postoje? Da li razumem sebe, da li opraštam sebi?

Svaki odnos se gradi, iskrenošću, razumevanjem, nežnošću, strpljenjem, odgovornošću, podržavanjem, prihvatanjem, praštanjem, a sve počinje od odnosa sa sobom. Žao mi je za sve nerazumevanje i bol koji sam ti nanela, sada razumem da sam bila gruba i da nisam imala strpljenja za tebe, volim te baš takvu kakva jesi i prihvatam te sa svim vrlinama i sa svim manama, oprosti mi molim te i hvala ti. Ja sam odgovorna za sebe i svoj život i za količinu ljubavi koja postoji u mom životu! Dajem sebi dozvolu da volim i budem voljena bez vezivanja, bez uslova.

Ovaj put bezuslovne ljubavi nije pravolinijski, pun je krivina i uspona i padova, zato i kažem da se odnos sa sobom, kao i odnos sa drugim ljudima u našem životu gradi, to je proces u kome iznova upoznajemo sebe, prihvatamo sebe i rastemo, a sve stane u dve reči – volim te!

/

If you want to get something, first you have to learn how to give, but you can’t give something that you don’t have.

Tijana Stupljanin

These two simplest words literally saved me! I love you, I love you, I love you, I repeated to the point of unconsciousness, but it worked, because love keeps us alive.

Often when I was little, I had feelings that I was not loved, seemingly for no reason, but in my head I was an unloved child. Every criticism, every disagreement, every strictness, order, scold, which came from my parents, I experienced as not love. In such moments, I had destructive thoughts, I wanted to hurt myself in order to get attention and “love”. I didn’t physically hurt myself, but I did inflict a lot of emotional pain on myself, and on the other hand, I often did something despite the prohibitions and I was a very difficult child.

Later I had a need to be constantly in love. I was constantly finding reasons to fall in love, in fact I was inventing and imagining things without looking at what they really were. Truly, that infatuation from afar gave me a sense of security. I was in love in my head, but my heart remained cool.

When I became a young girl, I ran away like from the devil from all the guys who looked at me as if I were some unreal being, and I allowed those I judged to be harmless to approach me. On the other hand, I was exhausted by holding guard and raising fences from those who looked at me as a prey, as an object.

For me, love was a reflection of me in other people, the expectation that someone else will love me unconditionally, both when I am great and when I am in a bad mood, that someone is always there for me, to follow in my footsteps, to fulfill all my needs. If someone tells me something rude, ugly, no matter who, even a complete stranger on the street, all my boats sink. I thought that being beautiful and good and gentle was enough to get everything I imagined you are supposed to get from love. Of course I was disappointed many times, of course I was jealous and possessive because I didn’t get love. Why didn’t I get love that I wanted so much? Why did love hurt me? It took me a while to understand, but in the end I learned that other people love and appreciate us as much as we love and appreciate ourselves. I realized that others loved me the way they knew how and as much as they could. It became clear to me that I had to start from myself.

We all want unconditional love, but do we love unconditionally? Everything starts from us. As it is inside, so it is outside. The outside world is a projection of ourselves, whether we are aware of it or not. Do I love myself unconditionally? Do I love all my flaws, as well as my virtues, do I love myself when moody, when I am angry? Am I gentle with myself when I make mistakes, do I have patience with myself when I am not good at something? Do I fulfill my desires, do I please myself? Do I allow myself to be all that I am? Do I express myself in all my fullness? Do I recognize my feelings and allow them to exist? Do I understand myself, do I forgive myself?

Every relationship is built with honesty, understanding, tenderness, patience, responsibility, support, acceptance, forgiveness, and it all starts with a relationship with yourself. I am sorry for all the misunderstanding and pain I caused you, now I understand that I was rude and I did not have patience for you, I love you just the way you are and I accept you with all the virtues and all the flaws, forgive me please and thank you. I am responsible for myself and my life and for the amount of love that exists in my life! I give myself permission to love and be loved without attachment, without conditions.

This path of unconditional love is not straightforward, it is full of curves and ups and downs, which is why I say that the relationship with ourselves, as well as the relationship with other people in our life is built, it is a process in which we get to know ourselves again and grow and it all fits into these two words – I love you!

Tijana Stupljanin