Jesenja priča

Ustala sam toga jutra, sanjiva, još uvek više u noći nego u danu. Moj mačak Sredoje lickao se na ivici kreveta i na prvi moj pokret skočio je na sve četiri spreman da me isprati u stopu.

  • Pogledaj Sredoje, vidi kako se vetar poigrava sa suvim lišćem, baš duva! Skuvaću čaj!
  • Mijau;
  • Dobro Sredo znam da ćeš ti radije nešto da gricneš, masno i slasno.
  • Šta bi danas voleo da radimo? Može jedna šetnja po parku, da se igramo u lišću i skupljamo kestenje, trebaće mi za jedan jesenji projekat.

Rezak vazduh me je drsko okrznuo, brrr, trebalo je da uzmem onaj vuneni šal. Koliko je priroda lepa i jednostavna. Uvek osetim neku prijatnu zanesenost pri svakom susretu sa prvim naznakama novog perioda u godini, u životu… Šuškava površina skriva zemlju, možda i neki trag, ipak deluje meko i zaštitnički. Nešto tvrdo sam nagazila, to je zeleni igličasti ukras šume, divno, kesten je ostao ceo, cakli se i stvara osećaj gorčine kada ga prineseš ustima.

  • Ne, Sredoje! Jaoo, pa, ostavi tu pticu! Nee, fuj!

Surova igra prirode, jači i spretniji preživljavaju. Ali raskrvareno nežno belo perje golubice bespomoćnog pogleda u zubima kućnog ljubimca, tvog ljubimca čiji te mjauk i mekoća koraka na prekrivaču budi iz jutra u jutro! Takav prizor bi rastužio i one sa tvrđim srcem, a kamoli moju nežnu dušu. Kakva je to sudbina ptice koja živi od bačenih mrvica i guguče pod strehom u cik zore? Golubovi su beogradski petlovi, simboli mira i slobode, znaš… Stresla sam se misleći o okrutnosti životinjskog sveta. A šta je sa nama ljudima? Priroda se i tu poigrala, i mi joj neprestano uzvraćamo nebrigom i nemarom. Ipak ne bih rekla da je priroda ta koja je surova, ljudi su najveći krvoloci…

Šta sam drugo mogla, uzela sam nekoliko najvećih i naizgled najčvršćih listova i potpomažući se parčetom drveta sahranila beživotne ostatke nesrećne ptice u limenom pokrovu kontejnera. Pred vratima me je čekao moj mačak samozadovoljnog izraza i bez trunke sažaljenja prema golubici i meni, mirno je lickao šape čekajući da ga pustim u toplo, shvatih u trenutku da sam saučesnik u njegovoj prljavoj igri! Nisam imala potrebu da se dalje suočavam sa tim, on je ipak moj mačak, volim ga i uvek je tu za mene. Ipak neko vreme neću hraniti golubove, to bi mi delovalo kao postavljanje zamke.

Mnogo je lepše posmatrati igru vetra kroz krošnje i sivkasto plavetnilo jesenjeg neba iz fotelje, uz srkutanje čaja. Sredoje prede na mome krilu, miris dunja i jabuka razlio se po sobi. Negde između sanjarenja i dremke, kao oštricom noža preseče mi misli, sećanje na tebe mi nabra čelo. Nikada nisi prezao da remetiš moj mir, mada ne znam otkuda baš sada da me ovako prepadneš, mislila sam posle onih neprospavanih noći i pijanih zora da si otišao zauvek…

  • Izvini, Sredoje, nisam htela da te probudim, prošla me je neka jeza, produvao me je vetar, to je sve… nastavi da dremaš, saputniče moj meki.

… Nisi ti NAS napustio… nije to bila ljubav, MI smo bili stanica u tvom životu. Da bi nas napustio morao si prvo imati nameru da ostaneš, ali ti nisi našao razloge da se vežeš, jer ih nisi ni tražio. Ti se ne vezuješ, ni za mesta, ni za ljude, zašto bi ostao pored jedne žene?! Ne, nisi ti napustio nas, napustio si mene. MI je nešto što sam ja gradila uljuljkana tvojim pričama o sreći. Gradila sam jedan san koji se raspršio u naletu samo jednog talasa.

Videla sam ti u očima kukavičluk, strah, da si mogao pogledom bi zatro to seme koje je nekim čudom proklijalo u meni. Tada sam shvatila da “nas” neće biti, da postojiš samo ti i da ću jednoga dana opet moći da postojim i ja, a mnogo je teže bilo oprostiti sebi. Kako sam potrebu pobrkala sa ljubavlju? Kako si uspeo da me ubediš u ljubav, uprkos svim željama koje si mi uskratio? Da li sam stvarno verovala da me voliš iako si sebično odbacivao moju ljubav, uzimao samo ono što si mogao da iskoristiš kao gorivo za svoj ego? Zašto me nisi pustio da odem kada si shvatio da ne umeš da voliš, da li si uopšte svestan svoje okrutne igre?

Odgovori su visili u vazduhu koji nas je delio na peronu broj 28 tog zimskog dana, u metežu ljudi odzvanjao je samo tvoj muk i tutnjava u mojim grudima, ili je to bio voz?

Ne sećam se… ostao je samo ukus divljeg kestena u ustima.

Tijana Stupljanin

Šarena krila

Nekim ljudima leptir simbolizuje život, rađanje, preobražaj, dok drugima simbolizuje smrt i propadanje. Da li si gledao nekad kako od gusenice nastaje leptir? Kada sam bila mala mislila sam da je gusenica koja je prekrivena nekom belom paučinom ustvari mrtva i da ju je neki veliki pauk “sahranio” u svojoj mreži. Sa druge strane leptiri su mi uvek bili lepi, toliko živahni i razdragani, toliko različiti, sa bojama svih kontrasta i šara! I sada ih doživljavam kao oličenje živosti i prolećnog buđenja. Bila sam veoma zamišljena kada sam prvi put čula da leptiri ustvari nastaju iz učaurene gusenice i žive samo jedan dan… Jedan dan da prožive i ostvare svoju sudbinu, jedan dan da otkriju svet! Zamisli to, a mi provedemo godine mozgajući, padajući i podižući se. Mada mi i dalje nije jasno gde odlaze i kako umiru, mislim da su leptiri izvanredna mala stvorenja. Jutros sam razmisljala o tome koliko je naš život sličan životu leptira… Rodimo se puzeći bespomoćno kroz ruke koje brinu i neguju, onda se učaurimo u telima koja smo dobili i pipamo u mraku, učimo, trudimo se da nađemo smisao, da postignemo nešto što će se pamtiti ili bar prepričavati. Samo ako bismo bili uspešni u tom sazrevanju, kad umremo naša bi se duša oslobodila u spektru jedinstvenog oblika i šara, uzdigla poput najfinijeg leptira do vrha nebeskog… Šta bi se posle dešavalo, niko ne zna ili, možda, ćuti o tom…

Na vetrometini života

Gledao je smrti u oči. Pod njim je podrhtavala ledena, vlažna zemlja, kud god se osvrtao njegov pogled prostirala se pustoš, kao da je izvirala direktno iz samog njegovog bića. Ona mučna, iskonska nemoć da ovlada svojim umom sada je postala najveća opasnost za njega. Šta je to što ga drži u ovom svetu? Pitao se Eol. -Da li je ovaj život moj ili njime upravlja neka nevidljiva sila? Postojim li samo kao sena ovog trulog, fizičkog tela, ili je u svakome od nas skriveni plamen čiste svesti koja nas konstantno priziva da se približimo sjaju beskrajnog plavetnila u kome postoji samo radost i čista vanvremenska ljubav od koje smo nastali?

Tik-Tak / Tick-Tack

Gledala sam u minute koje je brojao mali crni brk… kako vreme sporo prolazi kada ga posmatraš sa pažnjom! Da li je to tako i u životu? Čekajući da mi se nešto dogodi hodala sam hodnicima prošlosti, u bunilu, u snu… Razbijeno ogledalo čežnje, ljubavi koja dolazi-odlazi-počinje-prolazi, ali uvek isto boli, gledalo me je bez milosti. Nisam mogla više da slušam kako minuti prolaze, kako dani odmiču bez mene, a toliko toga sam htela da završim i započnem. Zgrabila sam jaknu i pojurila niz ulicu. Slušala sam ritam svojih koraka, udisala duboko svež vazduh, pogledala na nebo uramljeno oblacima i kupolama starih zgrada iz nekog dalekog vremena… Uviđam koliko je vreme relativno, ove ulice i trgovi su tu već decenijama, a sada, sada smo svi tu, u ovome trenutku prelamaju se vekovi.

/

I watched the minutes counted by the little black mustache… how time passes slowly when you look at it carefully! Is that so in life? Waiting for something to happen to me, I walked the corridors of the past, in a trance, in a dream… A broken mirror of longing, of love that comes-goes-starts-passes, but it always hurts the same, looked at me without mercy. I could no longer listen to the minutes go by, how the days go by without me, while I wanted to finish and start so much. I grabbed my jacket and hurried down the street. I listened to the rhythm of my footsteps, took a deep breath of fresh air, looked at the sky framed by clouds and domes of old buildings from some distant time… I can sense how relative time is, these streets and squares have been here for ages, and now, now we are all here, in this moment where centuries intersect.

Tijana Stupljanin