Photo by Elina Fairytale on Pexels.com

Šta ti je život!? Danas jesi, sutra te nema…

“Samo jednom se živi! Ne, samo jednom umiremo, a živimo svaki dan…”

Ponekad me obuzme tama, neka moja davna čežnja. Neki crni oblak ciklonski zapreti da će sve dobro što sam ikada imala, sva lepota o kojoj sanjam nestati, samo se istopiti tu pred mojim očima i ja ću propasti u prazninu postojanja koje nije svesnost, a svi moji demoni doći će da se slade ostacima života koji je nekada bio moj. Ja sam Titanik, a moja hrid je moja slabost, slabost da verujem da sam bolja da sam veća od površnog sjaja nečega što drugi misle da je život! A moj život je pesma, moja jutra su geteovska, moje noći su arapske, moji snovi epski, moja ljubav… ljubav večita hrana, prastari lek, smisao u besmislu, čistota rođenja i besmrtnost čistote, ostaće uvek srce svega. I šapat koji me budi u svitanje, zove na molitvu i slavljenje Gospoda za još jedno buđenje, jedino jezik ljubavi razume…

Treba živeti svaki dan, treba slaviti svaki dan, jer svaka noć je mala smrt i ne znamo da li ćemo se probuditi. A onda, sneno buđenje, trag jutarnjeg sunca koji kao da govori: “Sve je dobro” imaš još jednu šansu.

Naše je da živimo svaki dan kao da je poslednji, jer nemamo kontrolu nad sutrašnjicom, a ne možemo više ništa uraditi ni u prošlosti. Ljudima današnjice je oduzeta ova mudrost, smrt je gurnuta pod tepih, sa svih strana šalju se poruke da čovek može da živi večno okamenjen u fitnesima, silikonima, dijetama, kašmiru i svili… Postoji faza u dečijem razvitku kada ona po prvi put razmatraju ideju smrti, sklapaju neke kockice u svojim glavicama. U toj fazi dolaze pitanja: da li ćete ti i tata umreti? Da li ću ja umreti? Šta se dešava kad neko umre? I mnoga druga, u zavisnosti šta dobiju kao odgovor na ova početna. Naše iskustvo sa decom je na kraju dovelo do smeha, jer je mlađa devojčica počela da ponavlja: “Svi ćemo umreti, svi ćemo umreti”, ali ona je to vikala čak sa nekom dozom radosti da smo svi prasnuli u smeh. A zar nije to najispravniji pristup ovom pitanju? Verujem da dete u nekoj svojoj iskrenoj nevinosti i još uvek dušom bliže Bogu nego zemlji, oseća da jedno biće sa jedinstvenom dušom, sa toliko jedinstvenih karakteristika i odlika ličnosti i karaktera, ne može tek tako nestati, istruliti.

Ta oštrica istine, koja je ljudima prošlih vekova stalno visila nad glavom, činila ih je budnim za život i spremnim i za smrt. Živelo se časno i grabio se dan, znalo se koji život je večan i da nikome nije obećan novi dan. Možemo mi da živimo kako hoćemo i da mislimo šta želimo, ali istina se neće zbog nas menjati…

U jednom danu života

Photo by Paulo Mu00e1rcio Dos Santos on Pexels.com

Svi ćemo jednog dana umreti… Ali danas, danas smo živi! Udahni taj život, dozvoli da te ispuni “dah dana večitog”, ne boj se smrti, a još manje života.

Život je poklon koji treba ceniti i radovati mu se iz dana u dan, svaki put kada sunce izađe i obasja sneni obraz na tvom licu, praveći zlatastu šaru, odmotaj crvenu mašnu i raduj se tom životu koji ti je dat.

Čovek je zaokružena celina, rekla bih jedan savršeni univerzum, ali nisam sigurna da savršenstvo, osim u Gospodu, postoji. A Bog je u prirodi, Bog je u nama. Jedino priroda ima sposobnost da stvori novi život i da kreira, baš kao što i među živom svetom ta sposobnost stvaralaštva (i to takvog da stvaraš nešto što je veće od tebe samog, nešto smisleno i lepo) data jedino čoveku.

Čovek jedini ima moć da misli i moć samosvesti, a opet mozak i ljudska psiha su najnedokučivije. Ne mogu da ne mislim kako je sve u materijalnom svetu krhko, lomljivo i ima svoj vek, a sve što je duhovno – bezgranično je, jer mu još nismo pronašli ni oblik ni granice; i besmrtno, jer nemamo dokaz da ne postoji izvan materije.

Kada se ugasi mozak i telo prestane da funkcioniše, gde odlazi duša? Verujem da to neko duhovno biće u nama nikada ne umire. Verujem da nam je dato u dobroj veri da uživamo u svim blagodatima života i sveta koji nas okružuje. Raj je u nama – mi ga biramo, čistotom svojih duša i ljubavlju koju delimo sa drugima. Možda svaka teža mora da ima svoju protivtežu. Možda na nekom višem nivou balans znači prisustvo i dobra i zla, tuge i sreće, ljubavi i mržnje, bolesti i zdravlja, života i smrti?

Možda čovek, za sebe, znači ravnotežu između duše i tela, tako da jedno ograničava drugo (telo je granica duše u materiji), a duša upravlja telom (bez duše, prepušteni smo samo nagonima kao obične životinje). S obzirom da je telo samo materija (pepeo i prah), a duša ta koja ga ispunjava duhom i kontroliše ili usmerava prirodne nagone i intelekt – dobra duša čini dobrog čoveka kome su date sve blagodati života, ali uvek u sprezi sa telesnim.

Moj je stav da je svaka duša skrojena po liku svog stvoritelja i kao takva dobra, ali je teško održati tu iskru Božanskog. Čovek je slab, veže se lako za strasti, za zemaljsko blago i lako otpadne od Boga. Ipak, duhovnost se može učiti, razvijati, rasti, što je duhovnost jača to su manje šanse da se duša iskvari. Dovoljna je makar i jedna trunčica dobrote, jer dokle god ima i samo tračka svetlosti ima i nade.

“Jer kakva je korist čoveku ako zadobije sav svet, a duši svojoj naudi?”, pitao je Isus svoje učenike (Jevanđelje po Marku 8:36). Hranite svakog dana svoju dušu, barem podjednako kao i svoje telo, jer su nam dati na dar zajedno, ali telo će ostati zemlji, a šta će biti sa našom dušom?

Tijana Stupljanin

Photo by Duanu00e9 Viljoen on Pexels.com

Kada bi grobovi progovorili / If the graves would speak up

Dosta je bilo besramne buke

Dosta je bilo svađa i bruke

Dosta, prekinite, zaustavite

Svoj ponos, zaustavite svoju gordost

Obuzdajte svoje strasti

Prekinite sa mržnjama, politikama, laži

Prekinite sa upiranjem prstima

Bar jednom dostojanstveno stanite

I deci pokažite

Šta znači odgovoran biti

Šta znači časno živeti

Mi smo sada istinski slobodni

A u kom kovčegu vaša sloboda leži?

/

Enough of the shameless noise

There were enough fights and disgrace

Enough, cut it out, stop it

Your pride, stop your ego

Curb your passions

Stop with hatred, politics, lies

Stop pointing fingers

Stand with dignity at least once

And show the children

What it means to be responsible

What it means to live honorably

We are now truly free

But in which coffin does your freedom lie?

Teško je? / It is hard?

Na ovim našim južno balkanskim prostorima čini mi se da se rađamo sa tim – Teško je. Vraća nam se kao eho tokom celog života. Kako zakoračimo, hoćemo da se popnemo na vrh brda – još si mali, ne možeš ti to, teško je. Kada progovorimo, ja ću promeniti svet – nema šanse, to je teško, ti nisi dovoljno dobar. Ja hoću da živim drugačije – ne može, to niko ne radi, biće teško.

Sva moja ja hoću, ja želim, ja mogu, ja znam, odjeknuli su u ovoj stvarnosti kao ti ne smeš, ti sanjaš, ti ne možeš, ti ne znaš, koje naša podsvest čuje kao ti ne valjaš, ti nisi dovoljno dobar, tebi nešto fali. Onda vidiš i čuješ kako je neko uspeo to preteško, nemoguće i nenormalno da uradi i da ostane živ. I opet ćete čuti, to je tamo neki izuzetak, on je poseban, to može samo tamo u toj nekoj zemlji, to može samo tamo neko ko ima tamo nešto. Ovde je i dalje teško, ovde se i dalje to ne radi.

Ovde je toliko teško da čak i kad nekome nešto ide lako u životu, to je zato što su mu roditelji bogati, to je zato što je odrastao u tom kraju, to je zato što ima vezu, to je zato što ima dobre gene, to je viša sila i nema tu nikakve zasluge tog čoveka koji živi lepo i lako.

Ovde se vrlo lako od nečega dobrog, lepog i jednostavnog dođe do pečata težine, jer ako ti je sve lepo i lako, a većini je ružno i teško, štrčiš, ne uklapaš se. Malo je onih koji će u nečijem uspehu prepoznati inspiraciju i podstrek da i sami uspeju. Jer za uspeh je potrebno učenje, promena mišljenja, promena ponašanja, spremnost da se ne uspe iz prve, da se pokuša ponovo, da se uradi nešto drugačije… Mislim da je Ajnštajn rekao – Ne možete raditi uvek isto i očekivati drugačiji rezultat. Međutim, svaka promena je teška, mnogo je lakše kukati i zavideti.

Mislim da svi znaju basnu o lisici i grožđu, pa sve što nam nije na dohvat ruke, lako okarakterišemo kao „kiselo“. Međutim, niti je svo grožđe kiselo, niti je nedostižno, ali i nije sve za svakoga. Ako budemo počeli da slušamo želje svoje duše i da pratimo putokaze svoga srca, biće nam sigurno lakše, čak i kada naiđu oni stvarno teški trenuci u životu, plus ćemo uštedeti mnogo energije ne jureći tuđe želje.

Znate kako se nebo otvara kada avion uzleti i kakve god da su vremenske prilike dole pri zemlji, kada se popnete na određenu visinu (iznad oblaka) pojavi se sunce i sve se razbistri. Verujem da je tako i u životu, kada se uzdignemo barem malo iznad pukog preživljavanja tela i zemaljskog (prizemnog) promišljanja života, počinju da se naziru novi horizonti i beskrajne mogućnosti.

Pratite sebe i svoje osećaje, nešto što je dobro za vas će se pokazati kao lakoća, a za nekoga ista ta stvar može dati teskobu u telu. Zato kada vam sledeći put neko za vašu želju, nadu ili cilj, kaže da je to teško, zapitajte se da li je to vaša istina ili možda njegova? I znajte da šta god da je vaša želja, bar jedna osoba na svetu je uspela da ostvari baš to, a ako je ona uspela šta vas sprečava?

Idite za svetlošću, lakoćom i radošću!

In these parts of our southern Balkans, it seems to me that we are born with that – It is difficult. It comes back to us as an echo throughout life. As we make our first steps, we want to climb to the top of the hill – you are still small, you can’t do that, it’s hard. When we start to talk, I will change the world – no way, it’s hard, you’re not good enough. I want to live differently – it can’t happen, nobody does that, it will be difficult.

All of mine I want, I wish, I can, I know, resonated in this reality like: you can’t, you dream, you won’t, you don’t know, which our subconscious mind hears like you are bad, you’re not good enough, you are defected. Then you see and hear how someone managed to do that too hard, impossible and abnormal thing and stay alive. And you will hear again, it is an exception, he is special, it can only be done there in that country, it can only be done there by someone who has that something. It is still difficult here; it still cannot be done here.

It’s so hard here that even when something goes easy for someone in life, it’s because his parents are rich, it’s because he grew up in that area, it’s because he has a connection, it’s because he has good genes, it is a higher power and there is no merit in it of that man who lives beautifully and easily.

Here, it is very easy to get the stamp of weight on something good, beautiful and simple, because if everything is nice and easy for you, and most of others live badly and difficult, you stick out, you don’t fit. There are few who will recognize inspiration and encouragement in someone’s success to succeed on their own. Because success requires learning, a change of opinion, a change of behavior, a willingness to fail at first, to try again, to do something different … I think Einstein said – You can’t always do the same thing and expect a different result. However, every change is difficult, it is much easier to whine and envy.

I think everyone knows the fable about the fox and the grapes, so everything that is not at our fingertips can easily be characterized as “sour”. However, neither all grapes are sour, nor is it unattainable, but not everything is for everyone. If we start listening to the wishes of our soul and following the directions of our heart, it will surely be easier for us, even when those really difficult moments in life come, plus we will save a lot of energy without chasing other people’s wishes.

You know how the sky opens when the plane takes off and whatever the weather is down at the surface of the earth, when you climb to a certain height (above the clouds) the sun appears and everything clears up. I believe that this is also the case in life, when we rise at least a little above the mere survival of the body and the earthly (ground) thinking of life, new horizons and endless possibilities begin to emerge.

Be aware of yourself and your feelings, something that is good for you will prove to be easy, and for someone the same thing can give anxiety in the body. So the next time someone tells you that your wish, hope or goal is difficult, ask yourself if it is your truth or maybe his? And know that whatever your wish is, at least one person in the world has managed to achieve just that, and if she has succeeded, what is stopping you?

For light, ease and joy!

Tijana Stupljanin

Nešto za razmišljanje / Something to think about

“Greške su deo nas samih, kada prestanemo da grešimo znači da smo mrtvi. Život je samo vreme ispunjeno običnim trenucima sitne sreće.” – Iz filma “Sreća je u malim stvarima” (Momenti di trascurabile felicità (2019)) Daniela Luketija

/

“Mistakes are part of ourselves, when we stop making mistakes it means we are dead. Life is just a time filled with moments of ordinary happiness.” – From the movie “Ordinary Happiness” (Momenti di trascurabile felicità (2019)) from Daniele Luchetti

Man vs. Nature / Čovek protiv prirode

Since the beginning of time, the man had to face the forces of nature to ensure his own survival. The nature has been observed as hostile, the man had to fight with his body and mind to concur the nature and make it his servant. However, more than once, the nature has demonstrated how powerful and wild it can truly be and the man, with all his science and technology and progress, stood no chance. Nevertheless, the mankind survived, there are more people in the world today than ever before.

If you start to think about this, it becomes clear, there is no man vs. nature, the nature is within a man, and the man is within the nature, we do not exist apart from it. If we fight the nature within, then we fight against our own bodies, our own instincts, senses… And if we fight the nature around us, we inevitably lose, because we are just a small piece of it. How about if we stop fighting and start listening, begin working together, cooperating, learn from it as much as we can and then co-create, play with it. This is the abundant planet, there is enough food, clothes and homes for each and every one of us. Nature is greater than all of us together, she gave a birth to everything that exists, we call it a Mother for a reason. She gave us everything she had so that we would live a happy life, as every mother would, and she did it with love.

And how do you treat your mother? Do you show her respect? Are you thankful for her gifts? How do you show your love?

If you do not understand your nature, that is within you and all around you, then you cannot appreciate it and you wouldn’t know how to love yourself or the world around you. Even that’s o.k., mother is forgiving and compassionate, her own love is enough, but you better show her respect! Because the Earth will survive without us, but where would we be without the Earth?

/

Od početka vremena čovek je morao da se suočava sa prirodnim silama kako bi obezbedio svoj opstanak. Na prirodu se gledalo kao na neprijatelja, čovek je morao da se bori i umom i telom kako bi je pokorio i potčinio je svojim potrebama. Međutim, više puta je priroda demonstrirala koliko moćna i neukrotiva zaista može biti i čovek, sa svim svojim naučnim dostignućima i tehnologijama i napretkom, nije imao nikakve šanse. Ipak, čovečanstvo je preživelo i danas ima više ljudi na svetu nego ikada pre.

Ako se zamislimo nad ovim, postaje jasno da čovek ne može protiv prirode, jer priroda je u čoveku i čovek je u prirodi, mi ne postojimo odvojeno od nje. Ako se opiremo prirodu u nama, onda se borimo sa našim telima, sopstvenim nagonima, čulima… A ukoliko se borimo sa prirodom oko nas, neminovno gubimo, jer smo mi samo mali njen deo. Kako bi bilo kada bismo prestali da se borimo a počeli da slušamo, da sarađujemo, da učimo od nje što više i onda da stvaramo zajedno, da se igramo. Ovo je planeta obilja, ima dovoljno hrane za sve, odeće i krova nad glavom za baš svakoga od nas. Priroda je veća od svih nas zajedno, ona je rodila sve što postoji, ne zovemo je uzalud Majka Priroda. Dala nam je sve što je imala kako bismo živeli srećno, baš kao prava majka, i to je uradila sa ljubavlju.

A kako se mi ponašamo prema svojoj majci? Da li joj ukazujemo poštovanje? Da li smo zahvalni na njenim darovima? Kako joj pokazujemo ljubav?

Ukoliko ne razumeš svoju prirodu, onu koja je u tebi i onu koja te okružuje, onda je nećeš ni ceniti i nećeš umeti da voliš ni sebe ni svet oko sebe. Čak je i to u redu, jer majka je puna saosećanja i opraštanja, njena sopstvena ljubav joj je dovoljna, ali bolje bi ti bilo da je poštuješ! Jer Zemlja će nastaviti da postoji i bez nas, a gde bismo mi bili bez nje?

Tijana

Koliko vredim? / What is my worth?

Onoliko koliko volite sebe – tolika je vaša cena – i život poštuje tu cenu.

–  Miguel Ruiz, Moć Ljubavi

How much you love yourself – such is your price – and life respects that price.

– Miguel Ruiz, The Mastery of Love: A Practical Guide to the Art of Relationship –Toltec Wisdom Book

Da li znate priču o žabici koja je pobedila u trci i jedina stigla do cilja? (The Frogs’ Race by Dulce Rodrigues) Priča ide otprilike ovako: u šumi je bila organizovana trka, žabica koja uspe da se prva popne na visoki toranj je pobednik. Trka je počela, međutim publika je, umesto da bodri takmičare, poput nekog starog mrzovoljnog žapca, počela da dovikuje – žabe ne mogu da se penju, nikada nećete uspeti, spore ste, to je nemoguće, šta zamišljate ko ste i slična omalovažavanja. Polako su jedna po jedna žabica odustajale i napuštale trku. Na kraju je ostala samo jedna žabica koja se uopšte nije osvrtala već je hrabro išla napred. Kada se popela na vrh i stigla na cilj okrenula se i shvatila da je pobedila, bila je presrećna i zadovoljna, mada malo tužna što ni jedna druga žabica nije stigla na cilj. Svi su se pitali po čemu je posebna baš ta žabica, da bi shvatili da je ona gluva i da nije čula negativne povike i obeshrabrivanje iz publike, već je slušala samo svoj unutrašnji glas koji ju je konstantno bodrio!

Čovek je društveno biće, od kada se rodimo usmereni smo na druge ljude. Dete svet otkriva kroz svoj odnos sa majkom pre svega, pa onda i sa ocem, najbližom porodicom, zatim sa vršnjacima, učiteljima, nastavnicima, komšijama i svim ljudima koje u životu, makar i na kratko, sreće. Svi znamo iz sopstvenog iskustva koliko nam znači pohvala, razumevanje, neko da nas sasluša, neko da nas samo zagrli, neko ko nam je u bilo kojoj sferi autoritet da nam da potvrdu da smo nešto dobro uradili… A šta kada sve to izostane?

Da li nas je iko učio kako da budemo uvek svesni svoje vrednosti i kako da sebi budemo najveća podrška? Često se dogodi u životu da roditelji, koliko god dobri i dobronamerni bili, našem vaspitavanju prilaze iz sopstvenih ograničenja, negativnih iskustava, strahova, pa i iz neznanja. Sigurno ima i onih koji se rode sa neverovatnim samopouzdanjem i verom u sebe i sopstvenu veličinu, kao i onih koje roditelji, ili neki drugi autoritet, uspeju da zadoje ovim vrednostima, ali verujem da je za većinu nas bilo potrebno mnogo saplitanja, učenja, padanja i ustajanja dok nismo spoznali svoju istinsku vrednost i podesili svoj život prema njoj.

Slušala sam nedavno govor Arnolda Švarcenegera u kome je govorio o uspehu. Fasciniralo me je to što su njemu u uspehu u stvari pomogle baš one osobine koje su svi isticali kao njegove mane. I šta bi sa njim bilo da je umesto sebe poslušao sve te druge koji su mu govorili da neće uspeti zbog jakog austrijskog naglaska, zbog prevelikih mišića, neobičnog imena, itd., a on je od bolešljivog, mršavog dečaka iz siromašnog sela u Austriji postao jedan od najplaćenijih glumaca na svetu i guverner Los Anđelesa! On je imao veliku viziju svog života i naporno je radio da je ostvari, ali čini mi se od svega, da mu je najviše pomoglo to što nije slušao ljude koji su mu govorili da neće uspeti i davali mu, pri tom, vrlo realne razloge zašto neće uspeti! Jedino je bilo važno da on sebe vidi kao Mister Univerzuma, glavnog glumca, guvernera…

Toliko je uspešnih priča svuda oko nas i to najviše tamo gde ih najmanje očekujemo. Ljudi koji dožive povredu i doktori im kažu da više nikada neće hodati samostalno, a oni postanu trkači, gimnastičarka sa veštačkom nogom, milioneri koji su odrastali u bedi, ljudi koji dožive najveću tragediju, a onda tu svoju tragediju pretvore u nešto veće od života, ljude koji prežive nemoguće situacije i one koji urade neviđene stvari… Međutim, isto tako imate ljude kojima su doktori greškom rekli da će umreti za mesec dana i oni zaista umru, iako su u stvari bili zdravi, ili veoma talentovane ljude koji padnu u depresiju ili se okrenu porocima i nikada ne dostignu svoj puni potencijal.

Kada smo deca uče nas da slušamo druge. Ja sam prva koja deci skoro svakodnevno govori koliko je važno da slušaju svoje roditelje, ali ih takođe učim da su oni najbolje od nas dvoje i da imaju potencijal kada porastu da budu bolji i pametniji od nas. Isto tako ih učim da čuju svakoga, ali da uvek procene da li to što čuju od drugih korespondira sa njihovim unutrašnjim glasom. Problem nastaje kada mi zaboravimo svoju vrednost sa kojom dolazimo na ovaj svet i počnemo da se oslanjamo na ono što drugi ljude misle ili govore o nama. Možda će nas drugi i preceniti, ipak je veća verovatnoća da će nas podceniti, ali ni jedna od ove dve varijante neće nas usrećiti. Kao što istinsku sreću možemo jedino pronaći u sebi, duboki mir spoznati iznutra, tako i sopstvenu vrednost moramo osetiti u sebi i onda je podeliti sa svetom, a to ćemo uspeti ako se podsetimo svakodnevno ko smo, povezujući se sa sobom, vraćajući se suštini i osluškujući svoju dušu. Tehnika za to ima danas baš koliko hoćeš! Meni su najdraže: ples slobodnim stilom uz muziku koja me podiže, razgovor sa svojim odrazom u ogledalu, pevanje, crtanje ili slikanje, pisanje, šetnja, gledanje u prirodu…

Henri Ford je jedan od najuspešnijih ljudi ikada i znao je svoju vrednost, evo šta je on rekao o tome: “Mene ne brine šta drugi misle o meni, zato što znam svoju pravu vrednost. A milijarder sam postao zato što znam s novcem i umem da razlikujem prave vrednosti od lažnih.”

Na kraju, vredimo onoliko koliko smo zadovoljni sobom i koliko uživamo u životu. Ako se nekada dogodi da pokleknete pred životom i niste u stanju da volite sebe, pogledajte u oči onih koje volite i koji vole vas, oslušnite šta će vam reći, oni vide u nama svu našu lepotu i dobrotu i kada nismo u svom najboljem izdanju. Ljubav će nas podsetiti na najlepši mogući način na to ko smo i koliko smo dragoceni.

/

Do you know the story of a frog who won the race and was the only one to reach the finish line? (The Frogs’ Race by Dulce Rodrigues) The story goes something like this: a race was organized in the woods, the frog that manages to climb the high tower first is the winner. The race started, but the audience, instead of cheering on the competitors, like an old grumpy frog, started shouting – frogs can’t climb, you will never succeed, you are slow, it is impossible, who do you imagine you are and similar insults. Slowly, one by one, the frogs gave up and left the race. In the end, there was only one frog left, which did not look back at all, but went forward bravely. When she climbed to the top and reached the finish line, she turned around and realized that she had won, she was overjoyed and satisfied, although a little sad that no other frog had reached the finish line. Everyone wondered what made that frog special, and they discovered that she was deaf and that she did not hear negative shouts and discouragement from the audience, but only listened to her inner voice, which constantly encouraged her!

Man is a social being; from the minute we are born we are focused on other people. The child discovers the world through his relationship with his mother first of all, and then with his father, the closest family, then with his peers, caregivers, teachers, neighbors and all the people he meets in life, even for a short time. We all know from our own experience how much praise and understanding means to us, someone to listen to us, someone to just hug us, someone who is our authority in any sphere to confirm that we have done something good… And what if all that is missing?

Has anyone taught us how to always be aware of our values ​​and how to be our greatest support? It often happens in life that parents, no matter how good and well-intention they are, approach our upbringing out of their own limitations, negative experiences, fears, and even out of ignorance. Sure, there are those who are born with incredible self-confidence and faith in themselves and their own greatness, as well as those whose parents, or some other authority, manage to instill these values in them, but I believe that most of us needed a lot of tripping, learning, falling and rising until we realized our true value and adjusted our lives to it.

I recently listened to a speech by Arnold Schwarzenegger in which he spoke about success. I was fascinated by the fact that the very qualities that everyone has pointed out as his shortcomings actually helped him in his success. And what would have happened to him if he had listened to all those others who told him that he would not succeed because of his strong Austrian accent, because of his oversized muscles, his unusual name, etc. Instead he has went from sickly, skinny boy from a poor village in Austria to one of the highest paid actors in the world and the governor of Los Angeles! He had a great vision of his life and worked hard to make it happen, but it seems to me that what helped him the most was that he did not listen to people who told him that he would not succeed and gave him, at the same time, very real reasons why it will not work! The only thing that mattered was that he saw himself as Mr. Universe, the main actor, the governor and fallowed that vision…

There are so many success stories all around us, mostly where we least expect them. People who get injured and doctors tell them that they will never walk on their own again, and they become runners, a gymnast with an artificial leg, millionaires who grew up in misery, people who experience the greatest tragedy, and then turn their tragedy into something bigger than life, people who survive impossible situations and those who do unseen things… However, you also have people who were mistakenly told by doctors that they would die in a month and they do die, even though they were actually healthy, or very talented people who fall into depression or turn to vices and never reach their full potential.

When we are children they teach us to listen to others. I am the first one who tells their children almost every day how important it is to listen to their parents, but I also teach them that they are the best of the two of us and that they have the potential when they grow up to be better and smarter than us. I also teach them to hear everyone, but to always assess whether what they hear from others corresponds to their inner voice. The problem arises when we forget our value with which we come to this world and begin to rely on what other people think or say about us. Maybe others will overestimate us, but they are more likely to underestimate us, however neither of these two variants will make us happy. Just as we can only find true happiness in ourselves, know deep peace from within, so we must feel our own value in ourselves and then share it with the world, and we will succeed if we remind ourselves every day who we are, connecting with ourselves, returning to the essence and listening to our soul. There is a plenty of techniques for that today, just as much as you want! My favourites are: freestyle dancing with music that lifts me up, talking to my reflection in the mirror, singing, drawing or painting, writing, walking (preferably in nature)…

Henry Ford is one of the most successful people ever and he knew his value, here’s what he said about it: “I don’t care what others think of me, because I know my true value. And I became a billionaire because I am knowledgeable with money and I can distinguish true values ​​from false ones.”

We are worth as much as we are satisfied with ourselves and as much as we enjoy life. If you ever happen to kneel before life and you are not able to love yourself, look into the eyes of your loved ones and those who love you, listen to what they will tell you, they see in us all our beauty and goodness even when we are not at our best. Love will remind us in the most beautiful way as possible of who we are and how precious we are.

Život ili smrt / Life or death

Iz perspektive smrti sve ostalo izgleda kao čista lakrdija.

/

From a perspective of a death, everything else is just a mockery.

– Horhe Luis Borhes

Bole me sva tvoja čekanja na prozoru

i gledanja na sat

I sva naša neviđanja, isto tako

Važno mi je samo da znaš,

volela sam te neizmerno i tada

kao i sad

I ni jedna razdaljina

ne može to da promeni,

pa ni ova smrt što je napravi

Čekam tebe sada ja

na prozorima moje duše

i nikada vrata ne zatvaram

Sećanja kad navrate,

vrate na kratko sve naše uspomene,

i tugom i srećom me nahrane,

znam da mi ih ti šalješ

na krilima vihora

iz daleka…

Iz daleka…

A ja ti pesmom pozdrave uzvraćam,

ime tvoje dozivam,

kao ti moje što si nekad


Ako ste ikada potpuno iskreno i beskrajno, detinje, voleli nekoga ko više nije među živima, znate da ljubav ne umire smrću tela. Ta ljubav ostaje sa nama i u nama, rekla bih sve do naše smrti, ali nekako slutim da ta ljubav ostaje utkana u našu dušu i živi sa njom doveka.

Srećan je ko ume da voli – kako je to lepo rekao Hese, samo nije to laka sreća! Kada zaista volite nekoga, kao da nemate izbora, volite i sve njegove mane isto koliko i vrline, i volite i kada vas boli neki njegov postupak, čak i kada se taj neko ružno ponese prema vama (ne mislim ovde na bilo koju vrstu zlostavljanja! Tu nema LJ od ljubavi i tačka!). Ljubav tada i zaboli, ali to nas boli naša ljubav koja nosi i veliku odgovornost, jer mi imamo priliku da kroz tu ljubav porastemo, prihvatajući nesavršenost onoga koga volimo, prihvatamo i svoje slabosti i podižemo se na jedan novi nivo u odnosima sa svim ljudima koji su u našim životima. Ako uspemo da prođemo kroz tu bol, a zadržimo ljubav, uradili smo veliku stvar, jer smo tada dali krila toj ljubavi i biću koje volimo, da poleti do visina svoje duše.

Nema boljeg leka od razumevanja i praštanja, a bez ljubavi nema ničega. Smrt ne boli, smrt samo opominje, podučava, podseća da smo sada u ovom trenutku još živi i da imamo mogućnost da biramo kako ćemo živeti. Kada pogledam šta ljudi na samrti kažu o životu, zaključujem, ono što moja duša već zna, da život bez ljubavi prema sebi i ljubavi prema ljudima oko sebe, nema mnogo smisla. Ne morate imati muža ili decu, da biste živeli smisleno, volite to što imate, budite dobri prema sebi, svojim roditeljima, sestrama, braći, prijateljima, ako nemate ni njih, volite svoje komšije, svoje ljubimce, ljude koje srećete na ulici, prodavačice, ako vam je i to teško, volite svoja dela, svoj posao, uložite svu svoju ljubav u nešto što će se utkati u nečiju dušu i nastaviti da živi i kad vas više ne bude.

Za mene je samo ljubav smisao života, a koliko ćemo ljubavi imati u životu zavisi samo od nas. Da, ja sam srećna jer umem da volim, ali da mi je uvek lako, nije, nekada zaboravim da dam sebi malo te podrške i ljubavi, nekada uradim nešto što me razočara i zaboli, nekada čekam da mi je neko drugi pruži, samo to ne funkcioniše tako. Ako ne volimo sebe onom beskrajnom, detinjom ljubavlju sa početka priče, nećemo prepoznati ili nećemo ceniti ni ljubav koju nam drugi daju. I još nešto, ako ne negujemo ljubav prema sebi, nećemo imati dovoljno ljubavi kojom ćemo razumeti, podržavati i praštati onima koji našoj ljubavi/životu daju smisao.

P.S. Volim te

/

All yours waiting at the window hurts me,
looking at the clock too
And all the time we didn’t spent together, as well
It is important to me for you to know just this,
I loved you indefinitely then
as I do now
And there is no distance
that can change this,
not even the one death had made
Now I wait for you
at the windows of my soul
and I never close the door
When memories burst in,
bringing back for a moment all our reminiscences,
filling me with sadness and with happiness,
I know you are sending them my way
on the whirlwind’s wings
from far away…
From far away…
And I salute you in return with this song,
and I shout out your name,
as you once shouted mine


If you had ever completely true and infinitely, childlike, loved someone who is no longer among living, you know that love does not die with the body. That love stays with us and within us until we die, I would say, but somehow I sense that this love stays woven into our soul and lives with it forever.

Happy is the one who can love – as beautifully said by Hesse, however, it is not easy luck! When you really love someone, as if you don’t have a choice, you love all his downsides as much as his virtues and you love him even if you are hurt by some of his actions, even when that someone has mistreated you (just to be clear, I do not talk here about any kind of abuse! Where there is abuse, there is no mention of love, period!). When that happens, love hurts, but what hurts is our own love that carries a big responsibility, because we have the opportunity to grow through this love, by accepting the imperfections of our loved one, we also accept our own weaknesses and we rise up to a new level of relationship with all the people in our lives. If we manage to pass through that pain and keep the love, we have done a great thing, because then we gave wings to that love and to that someone we love, so he can fly to the heights of his soul.

There is no better remedy than understanding and forgiving, and without love, there is nothing. Death does not hurt, death warns, teaches, reminds that we are now, at this moment still alive and that we have the possibility to choose how we are going to live. When I see what people at their deathbed are saying about life, I conclude – what my soul already knows, that life without love for the self and for the people around, has very little sense. You don’t have to have a husband or kids to have a meaningful life, you can love what you have, be good to yourself, your parents, sisters, brothers, friends, and if you don’t have any of those people, love your neighbors, your pets, people you meet on the street, a saleswoman, if that’s too hard for you, love your deeds, your work, invest all your love in something that will touch someone’s soul and continue to live even when you are gone.

To me, love is the only purpose of life, and how much love will we have in life depends solely on us. Yes, I am happy because I know how to love, however it does not come always easy, sometimes I forget to give to myself a bit of that support and love, sometimes I do something that disappoints and hurts me, at times I wait for someone to give me that love, only it doesn’t work that way. If we don’t love ourselves with that infinite, childlike love from the beginning of this story, we will never recognize or appreciate the love somebody else is giving to us. And one more thing, if we don’t cherish self-love, we will not have enough love to understand, support and forgive to those who give our love/life a purpose.

P.S. I love you

Samo budi to što jesi / Just be who you are

Budi svoja! Toliko si bitna, neponovljiva, neprocenjiva! Zašto nam je toliko teško da u to poverujemo? Osećam koliko darova sam primila, samim rođenjem, samim postankom. Iskra tvorca je u svima nama, a šta mi radimo sa njom? Upoređujemo se sa drugima, imitiramo, kopiramo, slušamo druge da bismo bili prihvaćeni, da bismo bili dobri roditeljima, komšijama, prijateljima, rodbini, učiteljici, mužu, koleginici, šefu… svima samo ne sebi!

Dugo već imam potrebu da napišem tekst na temu autentičnosti, ali nisam znala kako. Prepoznala sam koliko je važno da budemo svoji, da komuniciramo sa sobom, da čujemo sebe, iskažemo sebe i ispoštujemo sebe, jer je to jedini način da budemo istinski ispunjeni i srećni. Umela sam da prepoznam autentičnost kod drugih ljudi i divila sam se tome kad neko samo jeste ono što jeste i radi ono što voli, bez laži, usiljenosti i potrebe da bilo šta dokaže bilo kome. Jer kada živiš ono što jesi, tebe stvarno ne interesuje šta će neko da misli o tome šta imaš da kažeš ili da li se nekome sviđa ili ne sviđa to što radiš. Jer kada živimo i radimo podržavajući svoju autentičnost mi smo srećni i zadovoljni, ispunjavamo svoju svrhu samim tim što jesmo i to je naša nagrada. Korist od toga je višestruka jer se naša ispunjenost životom koji volimo i na kome smo zahvalni preliva i na druge ljude i daje im zeleno svetlo da se otvore za tu mogućnost da je istinska sreća tako jednostavna, toliko obična da je često zanemarujemo, odbacujemo kao suviše očiglednu.

Čiji život živimo? Šta je zaista važno u životu?

Bez obzira na to što sam svesna koliko je važno živeti autentično i u skladu sa svojim bićem, moram da priznam da nisam još uvek uspela u tome. Pitam se često ko sam uistinu ja i šta je to što ja zaista želim? Toliko dugo sam živela iz glave, iz uverenja svojih roditelja i okoline, da više nisam sigurna gde leži moja autentičnost. Koja je korist od toga da živimo život za koji će nam drugi reći – vidi kako si uspešna, vidi kako si srećna, vidi kako si dobra, blago tebi, a mi ne osećamo taj uspeh, tu sreću i tu dobrotu. Šta bi se dogodilo kada bismo živeli život od koga bi nam treperelo celo biće i osmeh ne bi silazio sa našeg lica, iako bi možda drugi govorili, ti si luda, to je nemoguće, u kom svetu ti živiš, to je glupo i slično?

Šta bi se dogodilo kada bismo dopustili sebi da budemo to što jesmo? Čudo prirode, radost života, svetlost koju ništa ne može pomračiti?

Da li bi svet i život kakve poznajemo danas uopšte postojali da nije bilo onih “ludih” autentičnih ljudi koji su živeli život po svojim aršinima, često usamljeni, često odbačeni, često nipodaštavani, proganjani, neshvaćeni? Koliko njih je, svesni večnosti, stavljalo svoj ovozemaljski život na vešala, giljotine, lomače, odbijajući da žive lažne živote, nemajući ništa drugo da ponude zajednici koja ih ne shvata i odbacuje do svoje autentičnosti!

A šta je to autentičnost? U jezičkom smislu, termin autentičan potekao je od grčke reči authentikos, što znači istinitost, pravovaljanost, verodostojnost. Ako znamo da na ovom svetu ne postoje dve apsolutno iste jedinke u biljnom i životinjskom svetu, pa i šire (npr. ne postoje dve identične pahulje snega!), kao i da je svaki čovek jedinstven po mnogim karakteristikama (dnk, otisak prsta, zenica oka…), zar je teško prihvatiti da su te “različitosti” važne?

Koja je moja istina koju sam došla da živim? Možda moje želje i moja vizija života samo meni ima smisla, možda još nisam otkrila kako da živim svoju autentičnost, možda će me neko proglasiti ludom što čeprkam po svom savršenom životu tragajući za nekom autentičnošću koja će me odvesti ko zna gde? A možda je sve to nebitno, možda je dovoljno da sam ja srećna i zadovoljna i odana autentičnoj sebi?

/

Be yourself! You are so important, unique, priceless! Why is it so hard for us to believe in this? I feel the magnitude of gifts that I have received with birth, with the origin itself. The spark of the creator is in all of us, but what do we do with it? We compare ourselves to others, we copy, we listen to others in order to be accepted, to be good for our parents, for our neighbors, friends, relatives, teacher, for our husband, colleague, our boss, for everyone except for ourselves!

I have this urge, for a while now, to write about authenticity, but I didn’t know where to start. I realized how important it is to be genuine, to communicate with myself, to hear myself, to express myself and to honor myself, because it is the only way to truly be fulfilled and happy. I knew how to recognize the authenticity in others and I admired how some people could just be who they are and do the things they love, without the lie, pretentiousness and need to prove anything to anyone. For when you live in line with who you are, you really don’t care what will other people think about what you have to say or whether someone likes or dislikes what you do. Because when our life and work support our authenticity, we are happy and satisfied, we fulfill our purpose simply by being ourselves, and that is our reward. The benefits from this is multiple, since our fulfillment with life, that we love and are thankful for, overflows on to other people and gives them a green light to open up to the possibility that true happiness is so simple, so ordinary that we too often disregard it, we discard it as too obvious.

Whose life do we live? What is really important in life?

Regardless of that me being conscious about how much authentic living and being in the harmony with your own self really matters, I have to admit that I haven’t yet succeeded in that. I often wonder who am I truly and what is it that I really desire? I have lived too long from inside my head, from the belief of my parents and the environment so that I am not sure where my authenticity lies. What is the benefit of living a life for which the others will say – look how successful you are, look how happy you are, look how good you are, good for you, while I don’t feel that success, that happiness and the goodness. What would happen if we would live life from which our entire being would vibrate and smile would never leave our face, although the others might say, you are crazy, it is impossible, in what world are you live in, it is stupid, and so on?

What would happen if we gave ourselves a permission to be who we are? The wonder of nature, the joy of life, the light that nothing can outshine?

Would the world and the life that we know today even exist if it wasn’t for those “crazy” authentic people who lived their lives by their own measure, often lonely, often rejected, frequently underappreciated, prosecuted, misunderstood? How many of them have put their worldly life onto the gallows, guillotines, bonfires, aware of eternity and declining to live fake lives, having nothing else to offer to the community, that don’t understand them and rejects them, except their authenticity!

Tijana