Budi svoja! Toliko si bitna, neponovljiva, neprocenjiva! Zašto nam je toliko teško da u to poverujemo? Osećam koliko darova sam primila, samim rođenjem, samim postankom. Iskra tvorca je u svima nama, a šta mi radimo sa njom? Upoređujemo se sa drugima, imitiramo, kopiramo, slušamo druge da bismo bili prihvaćeni, da bismo bili dobri roditeljima, komšijama, prijateljima, rodbini, učiteljici, mužu, koleginici, šefu… svima samo ne sebi!

Dugo već imam potrebu da napišem tekst na temu autentičnosti, ali nisam znala kako. Prepoznala sam koliko je važno da budemo svoji, da komuniciramo sa sobom, da čujemo sebe, iskažemo sebe i ispoštujemo sebe, jer je to jedini način da budemo istinski ispunjeni i srećni. Umela sam da prepoznam autentičnost kod drugih ljudi i divila sam se tome kad neko samo jeste ono što jeste i radi ono što voli, bez laži, usiljenosti i potrebe da bilo šta dokaže bilo kome. Jer kada živiš ono što jesi, tebe stvarno ne interesuje šta će neko da misli o tome šta imaš da kažeš ili da li se nekome sviđa ili ne sviđa to što radiš. Jer kada živimo i radimo podržavajući svoju autentičnost mi smo srećni i zadovoljni, ispunjavamo svoju svrhu samim tim što jesmo i to je naša nagrada. Korist od toga je višestruka jer se naša ispunjenost životom koji volimo i na kome smo zahvalni preliva i na druge ljude i daje im zeleno svetlo da se otvore za tu mogućnost da je istinska sreća tako jednostavna, toliko obična da je često zanemarujemo, odbacujemo kao suviše očiglednu.

Čiji život živimo? Šta je zaista važno u životu?

Bez obzira na to što sam svesna koliko je važno živeti autentično i u skladu sa svojim bićem, moram da priznam da nisam još uvek uspela u tome. Pitam se često ko sam uistinu ja i šta je to što ja zaista želim? Toliko dugo sam živela iz glave, iz uverenja svojih roditelja i okoline, da više nisam sigurna gde leži moja autentičnost. Koja je korist od toga da živimo život za koji će nam drugi reći – vidi kako si uspešna, vidi kako si srećna, vidi kako si dobra, blago tebi, a mi ne osećamo taj uspeh, tu sreću i tu dobrotu. Šta bi se dogodilo kada bismo živeli život od koga bi nam treperelo celo biće i osmeh ne bi silazio sa našeg lica, iako bi možda drugi govorili, ti si luda, to je nemoguće, u kom svetu ti živiš, to je glupo i slično?

Šta bi se dogodilo kada bismo dopustili sebi da budemo to što jesmo? Čudo prirode, radost života, svetlost koju ništa ne može pomračiti?

Da li bi svet i život kakve poznajemo danas uopšte postojali da nije bilo onih “ludih” autentičnih ljudi koji su živeli život po svojim aršinima, često usamljeni, često odbačeni, često nipodaštavani, proganjani, neshvaćeni? Koliko njih je, svesni večnosti, stavljalo svoj ovozemaljski život na vešala, giljotine, lomače, odbijajući da žive lažne živote, nemajući ništa drugo da ponude zajednici koja ih ne shvata i odbacuje do svoje autentičnosti!

A šta je to autentičnost? U jezičkom smislu, termin autentičan potekao je od grčke reči authentikos, što znači istinitost, pravovaljanost, verodostojnost. Ako znamo da na ovom svetu ne postoje dve apsolutno iste jedinke u biljnom i životinjskom svetu, pa i šire (npr. ne postoje dve identične pahulje snega!), kao i da je svaki čovek jedinstven po mnogim karakteristikama (dnk, otisak prsta, zenica oka…), zar je teško prihvatiti da su te “različitosti” važne?

Koja je moja istina koju sam došla da živim? Možda moje želje i moja vizija života samo meni ima smisla, možda još nisam otkrila kako da živim svoju autentičnost, možda će me neko proglasiti ludom što čeprkam po svom savršenom životu tragajući za nekom autentičnošću koja će me odvesti ko zna gde? A možda je sve to nebitno, možda je dovoljno da sam ja srećna i zadovoljna i odana autentičnoj sebi?

/

Be yourself! You are so important, unique, priceless! Why is it so hard for us to believe in this? I feel the magnitude of gifts that I have received with birth, with the origin itself. The spark of the creator is in all of us, but what do we do with it? We compare ourselves to others, we copy, we listen to others in order to be accepted, to be good for our parents, for our neighbors, friends, relatives, teacher, for our husband, colleague, our boss, for everyone except for ourselves!

I have this urge, for a while now, to write about authenticity, but I didn’t know where to start. I realized how important it is to be genuine, to communicate with myself, to hear myself, to express myself and to honor myself, because it is the only way to truly be fulfilled and happy. I knew how to recognize the authenticity in others and I admired how some people could just be who they are and do the things they love, without the lie, pretentiousness and need to prove anything to anyone. For when you live in line with who you are, you really don’t care what will other people think about what you have to say or whether someone likes or dislikes what you do. Because when our life and work support our authenticity, we are happy and satisfied, we fulfill our purpose simply by being ourselves, and that is our reward. The benefits from this is multiple, since our fulfillment with life, that we love and are thankful for, overflows on to other people and gives them a green light to open up to the possibility that true happiness is so simple, so ordinary that we too often disregard it, we discard it as too obvious.

Whose life do we live? What is really important in life?

Regardless of that me being conscious about how much authentic living and being in the harmony with your own self really matters, I have to admit that I haven’t yet succeeded in that. I often wonder who am I truly and what is it that I really desire? I have lived too long from inside my head, from the belief of my parents and the environment so that I am not sure where my authenticity lies. What is the benefit of living a life for which the others will say – look how successful you are, look how happy you are, look how good you are, good for you, while I don’t feel that success, that happiness and the goodness. What would happen if we would live life from which our entire being would vibrate and smile would never leave our face, although the others might say, you are crazy, it is impossible, in what world are you live in, it is stupid, and so on?

What would happen if we gave ourselves a permission to be who we are? The wonder of nature, the joy of life, the light that nothing can outshine?

Would the world and the life that we know today even exist if it wasn’t for those “crazy” authentic people who lived their lives by their own measure, often lonely, often rejected, frequently underappreciated, prosecuted, misunderstood? How many of them have put their worldly life onto the gallows, guillotines, bonfires, aware of eternity and declining to live fake lives, having nothing else to offer to the community, that don’t understand them and rejects them, except their authenticity!

Tijana