Author: okeanzivota/theoceanoflife

Pišem jer je glas moje duše glasniji od spoljašnje buke. Pišem jer moje misli nemaju drugi dom. Ono što osećam, što znam, sve u reči stane i umesto suza poteku rime i umesto bola procveta stih. / I write because the voice of my soul is louder than outside noise. I write since my thoughts have no other home. What I feel, what I know, it all fits in words and instead of the tears the rhymes flow and instead of the pain the verse blooms.

Zvezda padalica / Shooting star

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Zamisli želju, ali moraš uzjahati svoju zvezdu padalicu… Tek kada moje srce svom snagom nešto zaželi, a moj razum to prihvati kao dobro i sve emocije su pozitivne, sa dozom straha koji mi poručuje da je to nešto vredno truda, nešto veliko što mi na momente deluje nedostižno, volja zadaje konačan udarac, a moj um se oslobađa i čini sve da ispuni tu želju i postigne cilj.

Čovek je slobodan kada probije sve granice koje je sam sebi nametnuo, kada se ne plaši, kada se ne brine, kada može sve što zamisli, jer ne razmišlja o preprekama, već o mogućnostima, o izborima. Kada izađe iz svoje ušuškanosti i navika i počne da istražuje i kreira.

Kreiraj svoj život od želja svoje duše i pusti mašti na volju. Rođeni smo sa zvezdama u očima, nogama što po zemlji hode, srcem koje doseže zvezde… Pronađi svoju zvezdu padalicu i otkrij svet beskonačnih mogućnosti. Nije potrebno mnogo želeti, dovoljna je i jedna iskrena želja kojoj se celo biće već raduje i sa radošću prima njeno ispunjenje.

/

Make a wish, but you have to ride your shooting star… Only when my heart desires something with all its strength, and my mind accepts it as good and all emotions are positive, with a dose of fear that tells me that it is something worth the effort, something great that at times seems unattainable, the will gives the final blow, and my mind frees itself and does everything to fulfill that desire and achieve the goal.

Man is free when he breaks all the boundaries he has imposed on himself, when he is not afraid, when he does not worry, when he can do everything he imagines, because he does not think about obstacles, but about possibilities, about choices. When he gets out of his clutter and habit and starts researching and creating.

Create your life from the desires of your soul and let your imagination run wild. We are born with the stars in our eyes, with feet that walk on the earth, and a heart that reaches the stars … Find your shooting star and discover the world of infinite possibilities. It is not necessary to wish much, one sincere wish is enough, which the whole being is already rejoicing to and joyfully receiving the fulfillment.

Tijana Stupljanin

Verujući / Believing

Published on by okeanzivota/theoceanoflife2 Comments

“Bog je u tebi i svuda oko tebe. Ne u oblicima od drveta ili kamena. Zagrebi bilo koje drvo i on je tu, pomeri bilo koji kamen i njega ćeš naći.” Veruje se da su ovo istinite reči istorijskog Isusa.

Život je čin vere, zato ga i ne možemo objasniti, uvek će nas iznenaditi nečim novim i nedokučivim. Baš kao što smo i mi sami deo njega, nedokučivi i neistraženi do kraja. Dokle god ne odgonetnemo sebe nećemo znati odgovor na vekovna pitanja: šta je život? Odakle dolazim? Kuda idem? Istina je dostupna onima koji veruju. Samo tako ovaj svet ima neki smisao.

Tata mi je često govorio: „Ne beri cveće po Jupiteru“. Šta ja tu mogu, volim taj miris zemlje neke daleke, koja postoji samo u mom srcu. Ne mogu ni da zamislim kakav bi mi život bio da nisam otkrila te daljine. Ja nisam od ovoga sveta i ne mogu da ga shvatim. Zato žudim za mirisom toploga leta i nestvarom moga sveta.

Verujem da je važniji taj unutrašnji svet koji otkrivamo i oblikujemo ceo život od svega što nas okružuje. Verujem da je ključ života u nama, dok nam proživljena iskustva služe kao putokazi, tzv. znakovi pored puta, koje ako umemo da prepoznamo mogu da nam budu odlični vodiči na putu u središte srca, odn. duše. A duša sve zna, samo je treba umeti čuti i verovati u njenu veličinu i snagu.

/

“God is in you and all around you. Not in the forms of wood or stone. Scrape any tree and he is there, move any stone and you will find him.” These are believed to be the true words of the historical Jesus.

Life is an act of faith, that’s why we can’t explain it, it will always surprise us with something new and incomprehensible. Just as we are a part of it, incomprehensible and unexplored to the end. Until we figure out ourselves, we will not know the answer to the age-old questions: what is life? Where do I come from? Where am I going? The truth is available to those who believe. This is the only way this world makes sense.

Dad often told me: “Don’t pick flowers on Jupiter.” I can’t help it, I love that smell of a distant land, which exists only in my heart. I can’t even imagine what my life would be like if I didn’t discover those distances. I am not of this world and I cannot understand it. That is why I long for the smell of a hot summer and the unreality of my world.

I believe that the inner world that we discover and shape our whole life is more important than everything that surrounds us. I believe that the key to life is within us, while the lived experiences serve us as signposts, the so-called signs alongside the road, which if we can acknowledge them can be a great guides on the way to the center of the heart, of our soul. And the soul knows everything, you just need to be able to hear it and believe in its greatness and strength.

Tijana Stupljanin

Panta rei… Sve prolazi, sve se menja…/Panta rei… Everything passes, everything changes…

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Nemoj se plašiti da izgubiš! U životu nekada nam se čini da nemamo dovoljno, da nikome nije dovoljno stalo do nas, da ne vredimo dovoljno, da ne dobijamo dovoljno… Istina je da imamo samo onoliko koliko smo spremni da damo, da je drugima stalo onoliko koliko je nama samima stalo do nas samih, da vredimo samo onoliko koliko volimo, da dobijamo onoliko koliko možemo da podnesemo.

Život je kao reka, on stalno teče i menja se, jedina konstanta tog kretanja si ti sam. Stoga, ako hoćeš da živiš ispunjen i srećan život, treba i ti da tečeš, da se prilagodiš, naviješ na ritam reke i menjaš. Uhvatiš ritam života i tečeš, skrećeš i okrećeš se onako kako se on uvija, krivuda i teče. Kada postaneš dobar plivač spoznaćeš i svoju kreatorsku moć i shvatiti da ta reka koja te nosi nije stihijska bujica, bez smisla i cilja. Ti si taj koji joj dubiš i oblikuješ korito, određuješ pravac i cilj kretanja. Smisao života si ti!

Život je konstantna promena, poput reke, neprestano teče. Ukoliko mu se opireš, samo se zamaraš i stojiš u mestu, tek kada se prepustiš životnoj sili osetiš punu draž življenja, a nagrada je kada se probudiš u osvit zore, umiješ lice i shvatiš da se tvoja životna reka uliva u more ljubavi…

/

Do not be afraid to lose! In life, sometimes, it seems like we don’t have enough, that nobody truly cares about us, that we are not worth enough, that we don’t get enough… The truth is, we have only as much as we are prepared to give, the others care about us as much as we care for ourselves, we are worth as much as we love, we get exactly as much as we can handle.

Life is like a river, constantly flowing and changing, the only constant of that movement is yourself. Thus, if you want to live fulfilled and happy life you should flow as well, adjust, tune yourself up to the rhythm of the river and change. You catch the rhythm of life and flow, you twist and turn the way life curls, curves and flows. When you become a good swimmer, you will realize your creative power and you’ll understand that the river that carries you is not accidental flood, with no sense and purpose. You are the one who carves and shapes its bedrock, designate the way and purpose of its movement. The purpose of life is you!

Life is a never-ending change, like the river, it constantly flows. If you resist to it, you will only get tired and stay at the same place, but when you surrender to the force of life, you feel the full delight of living, and the reward is that when you wake up at the first dawn, wash your face and realize that your river of life flows into the sea of ​​love…

Život teče sam od sebe / Life flows on its own

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Gledam svog malog andjela kako slatko spava, napućila je ustašca, ručice podigla visoko iznad glave, nešto sanja…

Razmišljam danima o svim strahovima, nadama, željama i opet strahovima, o sebi, o prošlosti i budućnosti, o životu. I kao i uvek u takvim trenucima, nemirnog sam uma, misli igraju svoju igru sumnje i zabluda, srce se plaši. Sve procenjujem, sve vagam. Više u telu nego u duši živim taj raspolućeni život i čekam da oluja prođe, da se misli stišaju, razbistre, da mogu neku pouku da izvučem, neku novu lekciju otpišem…

Sve počinje iznutra, iz jezgra, iz suštine i kad sazri pronadje svoj put napolje, izbije na površinu…

To mi daje i snagu i nadu da istrajem, da zaronim u sebe i počupam sav korov koji me pritiska i vuče ka dnu, jer znam da ću okupana svetlošću svoje duše izroniti jača, čistija i bolja.

A život teče, po nekom svom naumu i redu, i istrpi, na kraju, sve prepreke, sva skretanja koja mu nudim, iz straha da ne zalutam, iz buke uma koju ne mogu uvek da ugušim, tek po nekoj slutnji utišanog srca, čujem njegov šum koji me doziva da mu se prepustim. Vraćam mu se, na sreću, uvek, jer život je veći od nas samih i dešava se bili mi spremni ili ne.

Ranije sam mislila da je život težak, tako sam slušala valjda od starijih, i mislila sam da mu se treba suprotstavljati, boriti se za ono što želim po svaku cenu… Neke cene su ipak bile preskupe, a želje pogrešno protumačene. Istina je u staroj poslovici “sila Boga ne moli”, jer suprotstavljajući se tom toku, sputavamo i svoje želje i udaljavamo se od Boga i njegove zamisli. Dugo mi je trebalo da shvatim i prihvatim, istinu koju sam oduvek slutila iskonskom pameću, da je Bog ustvari dobar i da nam je namenio mnogo više i bolje nego što možemo da zamislimo ograničenim umom, zastrašenim srcem, ovim vremenom i prostorom.

A naša duša, naš suštinski život, beskonačan je i neuhvatljiv. O njemu su svi naši snovi, sve nade. On je od čiste mašte sazdan. Potrebno je samo voleti i verovati…

Zato večeras grlim svoju dušu, ljubim svoj život i zahvaljujem Bogu na svemu… i molim se da me ne napusti, ni sad, ni ikad, jer jedina stalna borba koju vredi voditi u ovom životu jeste borba za stišavanje uma i jačanje vere u sam život.

Celivam te poljupcima svoga srca!

/

I am watching my little angel sleep sweetly, she has puffed her tiny mouth, raised her arms high above her head, she is dreaming something…

I am thinking for days now about all the fears, hopes, desires and again fears, about myself, about the past and the future, about life. And as always in such moments, my mind is restless, thoughts play their game of doubt and delusion, the heart is afraid. I evaluate everything, I weigh everything. I live that half-through life more in my body than in my soul and I am waiting for the storm to pass, for my thoughts to calm down, for me to clear up, for me to learn a lesson, to write off another lesson…

It all starts from the inside, from the core, from the essence and when it matures it finds its way out, it comes to the surface…

It gives me both strength and hope to persevere, to dive into myself and pull out all the weeds that presses me and drags me to the bottom, because I know that bathed in the light of my soul, I will emerge stronger, purer and better.

And life flows, fallowing his own plan and order, and endures, in the end, all obstacles, all the turning points I offer him, fearing of getting lost, out of the noise of the mind that I can’t always suffocate. Only by some intuition of a quiet heart, I hear his noise calling me to surrender to him. Fortunately, I always come back to him, because life is bigger than ourselves and it happens whether we are ready or not.

Some costs, however, were too high, and the wishes were misinterpreted. The truth is in the old proverb “the power does not pray the God “, because by opposing that flow, we also restrain our desires and distance ourselves from the God and his idea. It took me a long time to understand and accept, the truth that I have always sensed in the primordial mind, that the God is actually good and has intended for us far more and much better things than we can imagine with our limited mind, a frightened heart, with this time and space.

And our soul, our essential life, is infinite and elusive. All our dreams, all our hopes are about it. It is made out of pure imagination. You just have to love and believe…

So tonight, I am hugging my soul, I am loving my life and I thank the God for everything… and I pray that he does not leave me, not now or ever, because the only constant struggle worth fighting in this life is the struggle to calm the mind and strengthen the faith in life itself.

I am kissing you with the kisses of my heart!

Tijana Stupljanin

Šarena krila

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Nekim ljudima leptir simbolizuje život, rađanje, preobražaj, dok drugima simbolizuje smrt i propadanje. Da li si gledao nekad kako od gusenice nastaje leptir? Kada sam bila mala mislila sam da je gusenica koja je prekrivena nekom belom paučinom ustvari mrtva i da ju je neki veliki pauk “sahranio” u svojoj mreži. Sa druge strane leptiri su mi uvek bili lepi, toliko živahni i razdragani, toliko različiti, sa bojama svih kontrasta i šara! I sada ih doživljavam kao oličenje živosti i prolećnog buđenja. Bila sam veoma zamišljena kada sam prvi put čula da leptiri ustvari nastaju iz učaurene gusenice i žive samo jedan dan… Jedan dan da prožive i ostvare svoju sudbinu, jedan dan da otkriju svet! Zamisli to, a mi provedemo godine mozgajući, padajući i podižući se. Mada mi i dalje nije jasno gde odlaze i kako umiru, mislim da su leptiri izvanredna mala stvorenja. Jutros sam razmisljala o tome koliko je naš život sličan životu leptira… Rodimo se puzeći bespomoćno kroz ruke koje brinu i neguju, onda se učaurimo u telima koja smo dobili i pipamo u mraku, učimo, trudimo se da nađemo smisao, da postignemo nešto što će se pamtiti ili bar prepričavati. Samo ako bismo bili uspešni u tom sazrevanju, kad umremo naša bi se duša oslobodila u spektru jedinstvenog oblika i šara, uzdigla poput najfinijeg leptira do vrha nebeskog… Šta bi se posle dešavalo, niko ne zna ili, možda, ćuti o tom…

Upoznaj samoga sebe / Get to know yourself

Published on by okeanzivota/theoceanoflife2 Comments

Koliko je mala jedna kap vode iz okeana, a opet sadrži u sebi ceo okean. Šta je kap mog postojanja u odnosu na okean života? Kako to lepo kaže Cesarić:

…

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Ja verujem u sebe. Verujem u prirodu i u Boga, kao bezgraničnu, savršenu, vanvremensku energiju, koja ima svoj cilj i svoje principe. Ona na jednom višem nivou uređuje ovaj svet i pravi ravnotežu. Verujem u kosmičku pravdu i njene zakone koji su isti za sve. Posmatrano iz te perspektive svi smo mi samo broj na mapi bezbrojnih života, ali verujući u sebe i gradeći svoj život svom svojom energijom i voljom, činimo da se i naš broj računa.

Ko sam ja? Koliko puta sam sebi postavila ovo pitanje. Da li sam ja ono što mislim da jesam? Nisam sigurna, jer u svojim mislima sam mnogo više, i hrabra i pametna i pravedna i velikodušna i samouverena i sposobna i spretna i još mnogo toga što su me učili da treba da budem i o čemu sam čitala da su vrline koje uvek vrede, koje su na ceni  i za koje se nekada plaćalo čak i životom. Istina je da su to sve ideali kojima težim i za koje sam sigurna da su izraz duhovnosti i čovečnosti koje su vredne življenja, ali je isto tako istina da tek pred velikim izazovom, u izvanrednim situacijama koje u deliću sekunde mogu zauvek promeniti naš život, naš svet, zaista spoznajemo svoju suštinu i za šta smo sve sposobni. Ako u takvim trenucima uspemo da prepoznamo delić večnosti i iskonske Božanske ljubavi u nama, na dobrom smo putu spoznaje i možda jednoga dana naši ideali postanu deo nas.

Kada izgubiš srce u bezgraničnoj ljubavi, dobijaš beskonačnu radost svog bića. Kada izgubiš iluziju onoga sto misliš da ti treba, dobiješ baš ono što želiš. Kada izgubiš ideju o tome ko misliš da jesi i šta treba da budeš, dobijaš sebe na dar.

Ja sam jedan nesavršeni deo celine, a celina je moj savršeni deo…

/

How small is one drop of water from the ocean, and yet it contains the whole ocean. What is the drop of my existence in relation to the ocean of life? As Cesarić[i] nicely says:

…

That dream in the waterfall to be able to shine,

My little drop too helps weave it.

I believe in myself. I believe in nature and in God, as a boundless, perfect, timeless energy, which has its goal and its principles. It regulates this world on a higher level and creates balance. I believe in cosmic justice and its laws that are the same for everyone. Viewed from that perspective, we are all just a number on the map of countless lives, but by believing in ourselves and building our lives with all our energy and will, we seem to count our number as well.

Who I am? How many times have I asked myself this question. Am I what I think I am? I’m not sure, because in my mind I’m much more, brave and smart and just and generous and confident and capable and skilful and much more of what they taught me that I should be and what I read are the virtues that always have worth, for which the price was once paid even with life itself. It is true that these are all ideals that I strive for and that I am sure are an expression of spirituality and humanity that are worth living for, but it is also true that only before a great challenge, in extraordinary situations that can change our lives, our world, forever, we really realize our essence and what we are capable of. If in such moments we manage to recognize a part of eternity and primordial Divine love in us, we are on a good path of knowing and maybe one day our ideals will become a part of us.

When you lose your heart in boundless love, you gain the infinite joy of your being. When you lose the illusion of what you think you need, you get exactly what you want. When you lose the idea of who you think you are and what you should be, you get yourself as a gift.

I am an imperfect part of the whole, and the whole is my perfect part …

[i] Dobriša Cesarić (10 January 1902 – 18 December 1980) was a Croatian poet and translator born in Požega.

Na vetrometini života

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Gledao je smrti u oči. Pod njim je podrhtavala ledena, vlažna zemlja, kud god se osvrtao njegov pogled prostirala se pustoš, kao da je izvirala direktno iz samog njegovog bića. Ona mučna, iskonska nemoć da ovlada svojim umom sada je postala najveća opasnost za njega. Šta je to što ga drži u ovom svetu? Pitao se Eol. -Da li je ovaj život moj ili njime upravlja neka nevidljiva sila? Postojim li samo kao sena ovog trulog, fizičkog tela, ili je u svakome od nas skriveni plamen čiste svesti koja nas konstantno priziva da se približimo sjaju beskrajnog plavetnila u kome postoji samo radost i čista vanvremenska ljubav od koje smo nastali?

Veliki mali Svet

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Dan kada sam se našla na raskrsnici životnih puteva, shvatila sam da sam uprkos svim nastojanjima da ostanem bezbrižna i slobodoumna stigla do trenutka kada je vreme da ponudim sebi ruku za oslonac i učinim taj veliki korak ka samostalnosti.

Možda će prva emocija biti strah, mozda ću upasti u zamku sumnje, a mozda ću ipak uspeti da u mraku očaja i bunilu neizvesnosti napipam otkucaje srca koji znaju tajnu: ako verujem, ako slušam svoje srce, pravi put će se ukazati kao jedini – “Samo srcem stvarno vidimo, suština je očima skrivena”[1]. Možda jednoga dana bacim pogled preko ramena i shvatim da je to bio trenutak koji je definisao ceo moj život. Spoznaja da se život koji priželjkujem, kome se u magnovenju nadam i kome stremim oduvek nalazio u meni ume da zastraši.

Hoću sve što svet ima da ponudi! Istovremeno se naivno nadam da će me odgovornost mimoići. Istina je ipak sasvim izvesna – sama sebi sam i gospodar i sluga. Jednom rukom uzimam drugom dajem. Odgovorna sam za hranu kojom punim izvor života iz koga ću piti plodove svoga truda. Ako budem samo uzimala, ostaću praznih ruku i, što je mnogo strašnije, praznog srca.

Um, duh i telo, poput svetog trojstva, idu uvek zajedno i samo u harmoničnoj simbiozi mogu da proizvedu čuda. Hraneći um duhovnim ponudama vekovima stvaranog bogatstva ljudske kreativnosti stvaramo pozitivne emocije koje stvaraju nove podsticaje za um i bacaju iskre svetlosti kao putokaze novim dostignućima i stvaralaštvu.

Ako je telo hram moje duše, onda je i ogledalo mojih misli i osećanja. Ima tu refleksije, ali i dosta timskog rada, postavljeni pravilno, misli, osećanja, nagoni čine sklad koji osećam kao unutrašnji mir. “Samo je mirna voda bistra.”[2] Samo kada umirim zbrku koja dolazi spolja, utišam, bar na kratko, unutrašnje strahove i nemire, mogu razbistriti misli i sagledati jednostavnost života, lepotu prirode i snagu ljubavi u svoj punoći kojom mi se nude u jednom svetlom trenutku, bar jedanput svakoga dana. Zamišljam ponekad te tračke svetlosti kako trepere i igraju svoju uzbudljivu igru sreće i zavođenja čekajući da ih prepoznam i zgrabim. Nije sve baš uvek tako jednostavno, da znakovi su tu, svuda, ali kako ih prepoznati? Kako da znam pratim li onaj pravi? Srce bi trebalo da mi signalizira – vruće, hladno, blizu, jos malo i stigla si… Ipak buka svakodnevice nekada nadjača taj glas i dok shvatim da gubim ritam, nađem se pred raskršćem i šta dalje?

Nije nam namenjeno da otkrijemo sve, jer kada sve slike budu oslikane i poslednje platno slagalice iskicirano… to će značiti da je kraj.

[1] Iz knjige “Mali princ” Antoan de Sent-Egzeperi.

[2] Norman Vinsent Pil, “Moć pozitivnog mišljenja”.

Tik-Tak / Tick-Tack

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Gledala sam u minute koje je brojao mali crni brk… kako vreme sporo prolazi kada ga posmatraš sa pažnjom! Da li je to tako i u životu? Čekajući da mi se nešto dogodi hodala sam hodnicima prošlosti, u bunilu, u snu… Razbijeno ogledalo čežnje, ljubavi koja dolazi-odlazi-počinje-prolazi, ali uvek isto boli, gledalo me je bez milosti. Nisam mogla više da slušam kako minuti prolaze, kako dani odmiču bez mene, a toliko toga sam htela da završim i započnem. Zgrabila sam jaknu i pojurila niz ulicu. Slušala sam ritam svojih koraka, udisala duboko svež vazduh, pogledala na nebo uramljeno oblacima i kupolama starih zgrada iz nekog dalekog vremena… Uviđam koliko je vreme relativno, ove ulice i trgovi su tu već decenijama, a sada, sada smo svi tu, u ovome trenutku prelamaju se vekovi.

/

I watched the minutes counted by the little black mustache… how time passes slowly when you look at it carefully! Is that so in life? Waiting for something to happen to me, I walked the corridors of the past, in a trance, in a dream… A broken mirror of longing, of love that comes-goes-starts-passes, but it always hurts the same, looked at me without mercy. I could no longer listen to the minutes go by, how the days go by without me, while I wanted to finish and start so much. I grabbed my jacket and hurried down the street. I listened to the rhythm of my footsteps, took a deep breath of fresh air, looked at the sky framed by clouds and domes of old buildings from some distant time… I can sense how relative time is, these streets and squares have been here for ages, and now, now we are all here, in this moment where centuries intersect.

Tijana Stupljanin