Alehandro Hodorovski / Alejandro Jodorowsky

Primoravajući drugog da primi nešto što ne traži mi ga povređujemo. / By forcing someone to receive what he didn’t ask for we are hurting him.

Pobediti znači naučiti da gubiš. Izgubiti znači samo promeniti put. / To win means learning to lose. Losing only means changing of the path.

U našim ranama odzvanja izlečenje. To su vrata kroz koja ulazi Svest. / Healing resounds in our wounds. It is the door through which Consciousness enters.

Već jesi ono što želiš da budeš. / You already are what you wish to be.

Što se više upinješ da se oslobodiš svog ega, on je sve veći. Ne sputava on tebe, već ti njega hraniš. / The more you try to get rid of your ego, the bigger it gets. He does not restrain you, but you feed him.

Događaji zavise od onoga kako ih doživljavamo. Spoljašnja stvarnost se prepliće sa našom dušom. / Events depend on how we experience them. External reality intertwines with our soul.

Ono što kritikuješ kod drugih je u tebi. Ono što nije u tebi ne vidiš. / What you criticize in others is in you. You do not see what is not in you.

Istina će te osloboditi / The truth will set you free

Kada iz tebe izađe novi život, taj prvi dodir, prvi pogled na potpuno novo biće učini da u trenu spoznaš svu veličinu Boga, života, kreacije.

Ogromni potencijal koji svaka duša donosi na ovaj svet odjednom postaje opipljiv. U tom majušnom telu, ti vidiš diva. Neobjašnjiva je roditeljska ljubav i vera i nada, a nada poslednja umire.

Ume da bude zeznuta ta nada. Držimo je se čak i kad znamo, kad jednim delom duše osećamo istinu, istinu koja možda boli, ali je sve jedno tu i neće nestati samo zato što je ignorišemo ili potiskujemo.

Ipak, ta nada nas drži na površini, daje nam snagu da ne potonemo, podgreva nam veru dok ne postanemo spremni za istinu. A istina… Istina će nas osloboditi.

/

When a new life comes right out of you, that first touch, the first look at that brand new being makes you perceive all the magnificence of God, life, creation.

Enormous potential that every soul brings to this world suddenly becomes tangible. In that tiny body, you see a giant. Parental love and faith and hope is just inexplicable, and the hope dies last.

That hope can be tricky. We hold on to it even if we know, when we feel with one part of our soul the truth, the truth that may hurt, but is nevertheless there and won’t disappear just because we ignore it or suppress it.

However, that hope is keeping us on the surface, gives us strength not to sink below, warms up our faith until we become ready for the truth. And the truth… The truth will set you free.

Tijana Stupljanin

Magija obične žene / Magic of the ordinary woman

Obična žena, ona koja tka nevidljivi omotač zaštite oko svojih voljenih. Ona koja bdi nad dečijim snom. Žena koja kao magijom drži porodicu na okupu, zlatnim nitima spaja sa ognjištem i one koji odu daleko. Nije ona ni kuvarica ni spremačica. Ona je čarobnica koja od hrane pravi gozbu, od ružnih snova bajku, iz briga iznedri nadu, iz straha hrabrost.

Znate svi bar jednu takvu, običnu ženu koja stvara neobičnu svakodnevicu. Jednom rukom kuva, drugom čuva, trećom mazi, četvrtom krpi, petom drži knjigu, šestom kupi veš, sedmom sprema kuću, osmom grli, devetom grdi, desetom se šminka, jedanaestom neguje, dvanaestom…

Ona je sve to: majka, žena, supruga, domaćica, kuvarica, drugarica, plesačica, vidarka, negovateljica, keva, vaspitačica, zabavljačica, ljubavnica, sekretarica, krojačica, učiteljica, vila i veštica.

Magija obične žene je ona nevidljiva snaga, ljubav i poverenje što drži porodicu na okupu, što od malih, običnih stvari svija gnezdo puno ljubavi.

/

An ordinary woman, one who weaves an invisible sheath of protection around her loved ones. The one who watches over a child’s dream. A woman who, as if by magic, keeps the family together, with the golden threads connects to the hearthstone those who go far. She is neither a cook nor a cleaner. She is a sorceress who makes a feast out of food, a fairy tale out of bad dreams, hope out of worry, courage out of fear.

You all know at least one such, ordinary woman who creates an unusual daily life. She cooks with one hand, guards with the other, caresses with the third, stitching clothes with the fourth, holds a book with the fifth, folds clothes with the sixth, cleans the house with the seventh, hugs with the eighth, scold with the ninth, puts on make-up with the tenth, nurtures with the eleventh…

She is all that: a mother, a wife, a woman, a housewife, a cook, a friend, a dancer, a healer, a caregiver, a mom, an educator, an entertainer, a lover, a secretary, a tailor, a teacher, a fairy and a witch.

The magic of an ordinary woman is that invisible strength, love and trust that keeps the family together, that bends a nest full of love from small, ordinary things.

Tijana Stupljanin

Jesenja priča

Ustala sam toga jutra, sanjiva, još uvek više u noći nego u danu. Moj mačak Sredoje lickao se na ivici kreveta i na prvi moj pokret skočio je na sve četiri spreman da me isprati u stopu.

  • Pogledaj Sredoje, vidi kako se vetar poigrava sa suvim lišćem, baš duva! Skuvaću čaj!
  • Mijau;
  • Dobro Sredo znam da ćeš ti radije nešto da gricneš, masno i slasno.
  • Šta bi danas voleo da radimo? Može jedna šetnja po parku, da se igramo u lišću i skupljamo kestenje, trebaće mi za jedan jesenji projekat.

Rezak vazduh me je drsko okrznuo, brrr, trebalo je da uzmem onaj vuneni šal. Koliko je priroda lepa i jednostavna. Uvek osetim neku prijatnu zanesenost pri svakom susretu sa prvim naznakama novog perioda u godini, u životu… Šuškava površina skriva zemlju, možda i neki trag, ipak deluje meko i zaštitnički. Nešto tvrdo sam nagazila, to je zeleni igličasti ukras šume, divno, kesten je ostao ceo, cakli se i stvara osećaj gorčine kada ga prineseš ustima.

  • Ne, Sredoje! Jaoo, pa, ostavi tu pticu! Nee, fuj!

Surova igra prirode, jači i spretniji preživljavaju. Ali raskrvareno nežno belo perje golubice bespomoćnog pogleda u zubima kućnog ljubimca, tvog ljubimca čiji te mjauk i mekoća koraka na prekrivaču budi iz jutra u jutro! Takav prizor bi rastužio i one sa tvrđim srcem, a kamoli moju nežnu dušu. Kakva je to sudbina ptice koja živi od bačenih mrvica i guguče pod strehom u cik zore? Golubovi su beogradski petlovi, simboli mira i slobode, znaš… Stresla sam se misleći o okrutnosti životinjskog sveta. A šta je sa nama ljudima? Priroda se i tu poigrala, i mi joj neprestano uzvraćamo nebrigom i nemarom. Ipak ne bih rekla da je priroda ta koja je surova, ljudi su najveći krvoloci…

Šta sam drugo mogla, uzela sam nekoliko najvećih i naizgled najčvršćih listova i potpomažući se parčetom drveta sahranila beživotne ostatke nesrećne ptice u limenom pokrovu kontejnera. Pred vratima me je čekao moj mačak samozadovoljnog izraza i bez trunke sažaljenja prema golubici i meni, mirno je lickao šape čekajući da ga pustim u toplo, shvatih u trenutku da sam saučesnik u njegovoj prljavoj igri! Nisam imala potrebu da se dalje suočavam sa tim, on je ipak moj mačak, volim ga i uvek je tu za mene. Ipak neko vreme neću hraniti golubove, to bi mi delovalo kao postavljanje zamke.

Mnogo je lepše posmatrati igru vetra kroz krošnje i sivkasto plavetnilo jesenjeg neba iz fotelje, uz srkutanje čaja. Sredoje prede na mome krilu, miris dunja i jabuka razlio se po sobi. Negde između sanjarenja i dremke, kao oštricom noža preseče mi misli, sećanje na tebe mi nabra čelo. Nikada nisi prezao da remetiš moj mir, mada ne znam otkuda baš sada da me ovako prepadneš, mislila sam posle onih neprospavanih noći i pijanih zora da si otišao zauvek…

  • Izvini, Sredoje, nisam htela da te probudim, prošla me je neka jeza, produvao me je vetar, to je sve… nastavi da dremaš, saputniče moj meki.

… Nisi ti NAS napustio… nije to bila ljubav, MI smo bili stanica u tvom životu. Da bi nas napustio morao si prvo imati nameru da ostaneš, ali ti nisi našao razloge da se vežeš, jer ih nisi ni tražio. Ti se ne vezuješ, ni za mesta, ni za ljude, zašto bi ostao pored jedne žene?! Ne, nisi ti napustio nas, napustio si mene. MI je nešto što sam ja gradila uljuljkana tvojim pričama o sreći. Gradila sam jedan san koji se raspršio u naletu samo jednog talasa.

Videla sam ti u očima kukavičluk, strah, da si mogao pogledom bi zatro to seme koje je nekim čudom proklijalo u meni. Tada sam shvatila da “nas” neće biti, da postojiš samo ti i da ću jednoga dana opet moći da postojim i ja, a mnogo je teže bilo oprostiti sebi. Kako sam potrebu pobrkala sa ljubavlju? Kako si uspeo da me ubediš u ljubav, uprkos svim željama koje si mi uskratio? Da li sam stvarno verovala da me voliš iako si sebično odbacivao moju ljubav, uzimao samo ono što si mogao da iskoristiš kao gorivo za svoj ego? Zašto me nisi pustio da odem kada si shvatio da ne umeš da voliš, da li si uopšte svestan svoje okrutne igre?

Odgovori su visili u vazduhu koji nas je delio na peronu broj 28 tog zimskog dana, u metežu ljudi odzvanjao je samo tvoj muk i tutnjava u mojim grudima, ili je to bio voz?

Ne sećam se… ostao je samo ukus divljeg kestena u ustima.

Tijana Stupljanin

Majčinska ljubav / Mother’s love

Čista, bezuslovna, kao nebo velika… Satkana od čežnje, od bola, od svih strahova sakupljenih u zrno nade, u dečiji smeh zaodenuta, u zenici oka čuvana, neuhvatljiva, neshvatljiva, na sve spremna. Jedna je majka, jedna je ljubav, jedinstvena. Gledam svoje detence i često se pitam – Otkuda si se ti stvorilo, savršenstvo maleno? Da li sam te ja stvorila? Ne. Ja sam te samo poželela, usnila, Bogu molitvu izustila.

Sva sam od pitanja. Gledam te, posmatram, čekam da me usmeriš na pravi put. Usput učim od tebe šta je sreća, šta je radost, šta je igra, šta je magija, šta je život, kolika je ljubav i dubina ljuskog srca, majčinskog zagrljaja.

Volim te i zahvalna sam ti dušo malena, što postojiš, što si “moja”, što mi pružaš ogromnu priliku da svakoga dana živim ljubav.

/

Pure, unconditional, as big as the sky… Woven of longing, of pain, of all fears gathered in a grain of hope, clothed in children’s laughter, guarded in the pupil of the eye, elusive, incomprehensible, ready for anything. There is one mother, one love, unique. I look at my little one and often ask myself – Where did you come from, little perfection? Did I create you? No. I just wished for you, I dreamed, I said a prayer to God.

I’m all from questions. I look at you, I watch you, I wait for you to guide me on the right path. Along the way, I learn from you what happiness is, what joy is, what play is, what magic is, what life is, how great is love and the depth of the human heart, the mother’s embrace.

I love you and I am grateful to you, little baby, for existing, for being “mine”, for giving me a great opportunity to live love every day.

Tijana Stupljanin

Zovem se Svetlost / My name is Light

Nekada davno postojao je jedan čovek, putovao je svetom i delio je ljudima svoj dar. Išao je od grada do grada, od mesta do mesta, davao je najbolje od sebe svakom čoveku koga je sreo. Ljudi su mu se ili zahvaljivali i osmehivali ili su ostajali zbunjeni. Neki su se čak i ljutili i terali ga od sebe. Ipak, svuda kuda je prošao ostavio je trag. Sve ljude koje je dotakao promenio je. Posle njega ništa više nije bilo isto. Taj čovek se zvao Svetlost, a njegov dar je bila svesnost. Osvetljavao je najmračnija mesta u ljudima ostavljajući svakome svoj dar. Znate šta je zanimljivo kod darova? Da li će ga neko prihvatiti i šta će uraditi sa njim ne zavisi od onoga ko daruje, već od onoga ko taj dar prima. Mnogi su darovi ostali neotvoreni i mnogi ljudi su izabrali da i pored svetla, žive u mraku.

/

Once upon a time, there was one man who traveled the world and shared his gift with people. He went from city to city, from place to place, he gave the best of him to every man he met. People either thanked him and smiled or remained confused. Some even got angry and pushed him away. However, he left a mark everywhere he went. He changed all the people he touched. After him, nothing was the same. That man was called Light, and his gift was consciousness. He illuminated the darkest places in people, leaving everyone his gift. You know what’s interesting about gifts? Whether someone will accept it and what they will do with it does not depend on the one who gives, but on the one who receives that gift. Many gifts remained unopened and many people chose to live in the dark despite the light.

Tijana Stupljanin

Na početku beše reč / At the beginning of everything there was a word

Da li si ikada, kada se prazna stranica otvori pred tvojim očima, osetio snažan nalet energije? To je bio prvi trenutak kada sam stvarno osetila i pomislila – možda ti jesi pisac.

/

Have you ever felt a rush of energy when a blank page unfolds in front of you?  That was the first time I truly felt and thought to myself – maybe you are a writer.

Gorela je sveća u noći bez mesečine. U naletu poslednjih kontrakcija uz vrisak moje majke začuo se i moj plač. Možda mi je baš ta noć bez zvezda i meseca odredila sudbinu – tragala sam za svetlošću. Živela sam u iluzijama, u polusnu. Umrla sam kada je nestalo ljubavi u mome srcu.

Volela sam vruć vetar na licu, miris bagremovog cveta, golicanje trave dok trčimo po livadi bosi, vreli pesak na koži, šum talasa, mesečinu u kosi, dete u naručju, sitne prstiće, nemirne i meke, osmeh dečji kad me probudi… ali više od svega tvoj zagrljaj u noći…

Sada znam – zauvek ću živeti! Ljubavlju kojom sam gledala životu u oči, srcem koje je volelo grčeći se od boli, snagom duše koja je pogasila sva svetla od želje da se ponovo rodi u sjaju koji će goreti poput zvezde sa severa obasjavajući puteve ka ljubavi i slobodi.

/

A candle was burning on a moonless night. In the rush of the last contractions, along with my mother’s scream, my cry was also heard. Maybe that night without stars and the moon determined my destiny – I was looking for light. I lived in the illusions, in a half-sleep. I died when the love in my heart disappeared.

I loved the hot wind on my face, the smell of acacia flowers, tickling of the grass as we run across the meadow barefoot, hot sand on my skin, the sound of waves, the moonlight in my hair, a child in my arms, little fingers, restless and soft, a child’s smile when it wakes me… but more than anything your hug in the night …

Now I know – I will live forever! The love with which I looked life in the eye, the heart that loved while twisting in pain, the strength of the soul that extinguished all the lights of the desire to be born again in the radiance that will burn like a star from the north illuminating the paths to love and freedom.

Tijana Stupljanin

“Na kraju krajeva, mi nešto značimo samo zbog suštine koju otelovljujemo. Ako je ne otelovljujemo, život je tada protraćen.” / “After all, we mean something only because of the essence we embody. If we don’t embody it, then life is wasted.”

– K.G. Jung

“To, dakle, oni zovu vokacijom: ono što radiš s radošću, kao da imaš vatru u srcu i đavola u telu?” / “So that’s what they call the vocation: what you do with joy, as if you have fire in your heart and a devil in your body?”

– Džozefina Bejker

“Svrha života je samoizražavanje. Pokazati našu suštinu u potpunosti je ono za šta živimo” / “The purpose of life is a self-expression. To show our essence fully is what we live for.”

– Oskar Vajld

“Ako postoji dostojan cilj, onda to pojednostavljuje naše postojanje.” / “If there is a goal worthy, then it simplifies our existence.”

– Haruki Murakami

Magična jesen / Autumn of magic

Zlatna i bakarna na Miholjskom suncu, raskoš boja i diskretno najavljena blizina zime miluje romantika u meni. Nedavno je nebo omađijao predivni, prepuni Žetveni mesec. Oktobar je vreme žetve, vina, završavanja poslova pre nego što počne zima, hvatanje poslednjih snopova sunca koje prelazi sve kraći put dok ne počine u noć. Pun mesec me toliko inspiriše, blizina zime budi mačku u meni, sanjivu i željnu topline.

Kad Beograd postane siv i mokar, maglovit i hladan, moje celo biće žudi da se ušuška uz voljeno biće ili ćebe, toplu kafu ili kakao, dobru knjigu ili film. Nekada bih samo gledala kroz prozor i pohodila svoj unutrašnji svet i u tome je za mene magija jeseni. Kada se spoljašnji život umiruje i vreme provedeno napolju smanjuje na najmanju meru, budi se naše biće. Ja sam sklona introspekciji i volim da se osamim i uronim u svoje misli, da se prepustim maštarenju. Ove jeseni je kod mene sve to pojačano, valjda je takva godina, kažu svi, sada je vreme da se budimo, menjamo, rastemo iznutra…

Sutra će mesec biti mlad, a to je dobar trenutak da se postave namere, želje, ciljevi, da se iskreira nešto lepo o čemu sanjamo, što priželjkujemo, ali stvarno (ne jednoga dana, ne ako se desi samo od sebe), čemu se vraćamo kada se osećamo dobro, što nas doziva kada nam je svega drugog dosta. Samo jedan korak napravite sutra ka sebi.

I da, ja sam se zaljubila ove jeseni, umesto melanholije i čekanja da zima prođe pa da se ponovo aktiviram, ja sam se zaljubila u svoj život sada!

/

Golden and copper in the Indian summer sun, the splendor of colors and the discreetly announced closeness of winter caresses the romantic in me. Recently, the sky was enchanted by the beautiful, full Harvest Moon. October is the time of harvest, wine, finishing work before winter begins, catching the last beams of sun that cross the shorter and shorter path until it dies into the night. The full moon inspires me so much, the proximity of winter awakens the cat in me, dreamy and eager for warmth.

When Belgrade becomes gray and wet, foggy and cold, my whole being longs to snuggle up with a loved one or a blanket, hot coffee or cocoa, a good book or a movie. Sometimes I would just look out the window and visit my inner world and that is the magic of autumn for me. When the external life calms down and the time spent outside is reduced to a minimum, our being wakes up. I am prone to introspection and I like to be alone and immerse myself in my thoughts, to indulge in fantasies. This fall, everything has intensified for me, I guess it’s such a year, everyone says, now is the time to wake up, change, grow from within…

Tomorrow the moon will be young, and that is a good moment to set intentions, desires, goals, to create something beautiful that we dream about, that we wish for, but really (not one day, not if it happens by itself), to what we return to when we feel good, which calls us when we have had enough of everything else. Just take one step towards yourself tomorrow.

And yes, I fell in love this fall, instead of melancholy and waiting for winter to pass to become active again, I fell in love with my life now!

Tijana Stupljanin