Kuda vodi ovaj put? / Where does this road go?

“U životu postoje samo dva puta i oba vode na isto odredište, u smrt. Jedan od njih je put srca. Koji ćeš izabrati?”

Ne znam ko je autor ove pričice, to mi je možda promaklo. Za ovu mudrost čula sam od jedne divne, autentične žene Tamare Etera, pa ću evo ovde njoj dati kredit.

Toliko sam se često pitala o smislu života i u mladosti, možda više u metafizičkom smislu, ali i sada kada sam negde na sredini životnog puta i praktično. Kažem na sredini jer čini mi se da svi živimo sa tom nekom pretpostavkom da ćemo doživeti bar neki prosečni životni vek. Ali ko nam to garantuje? Prvo, ko mi garantuje prosečan životni vek? Drugo, čak i ako doživim duboku starost, da li to znači da sam živela više/kvalitetnije? Šta je merilo dobrog života, da li koliko sam dugo poživela ili koliko sam kvalitetno živela, a opet šta znači živeti kvalitetno?

Kada se zaista suočim sa ovom prvom ISTINOM, da ovaj život sigurno vodi u smrt i da ćemo svi jednom doći na kraj puta, da li mi ovo saznanje donosi mir ili nemir? Ako mi donosi nemir, znači da ne živim put srca. Ova DRUGA istina može biti čak i bolnija od prve, jer kod prve je naša odgovornost umanjena. Većina ljudi veruje da postoji sudnji dan za svaku dušu i ma šta radili u životu, kad taj dan dođe nema nazad. Ja, ipak, verujem da je slobodna volja ultimativni princip i da, nekada, i duša može da se predomisli i promeni tok svoje sudbine. Svakako, smrt neće niko od nas izbeći, samo je možemo posmatrati kao kraj ili kao novi početak…

Začkoljica sa slobodnom voljom je upravo ta da je sva odgovornost mog života u mojim rukama. Kada razmišljam o svom životnom putu i dalje se pitam, često oklevam, možda još uvek više sanjam život nego što ga živim? Često se setim ove mudrosti i pitam se, kada bi se moj život sada završio, za čim bih žalila? Ili, ako doživim starost pa se osvrnem na pređeni put, da li bih bila srećna i spokojna ili bih htela nešto da menjam? Svesna sam da ne živim svoj put srca svakog dana, ali sam zadovoljna i sa tim da se zahvaljujem i molim svakoga dana za vođstvo da ga ne gubim iz vida. Često mi se i pokaže da i neke sitne stvari koje radim naizgled stihijski, sa nekog aspekta životnog puta imaju svoje mesto i smisao.

Za mene u ovom sadašnjem trenutku (a šta drugo i posedujemo?) živeti kvalitetno znači usklađivati se sa svojom dušom što češće, osluškivati svoje srce i pratiti intuiciju, poštovati svoje telo, biti u ljubavi i zahvalnosti sa životnim okolnostima i naći način da podelim svoju autentičnost sa što više ljudi. Gde si ti SADA u svom životu?

/

“There are only two paths in life and both lead to the same destination, to death. One of them is the path of the heart. Which will you choose?”

I don’t know who the author of this story is, I may have missed it. I heard about this wisdom from a wonderful, authentic woman, Tamara Etera, so I will give her the credit.

I have so often wondered about the meaning of life in my youth, perhaps more in the metaphysical sense, but also now that I am somewhere in the middle of my life also practically. I say in the middle because it seems to me that we all live with that assumption that we will experience at least some average life expectancy. But who guarantees us that? First, who guarantees me an average lifespan? Secondly, even if I live to be a very old age, does that mean that I have lived more/better? What is the measure of a good life, how long have I lived or how well have I lived, and again, what does it mean to live well?

When I really face this first TRUTH, that this life surely leads to a death and that we will all come to the end of the road one day, does this knowledge brings me peace or unrest? If it brings me restlessness, it means I am not living the path of the heart. This SECOND truth can be even more painful than the first one, because with the first one our responsibility is diminished. Most people believe that there is a judgment day for every soul and no matter what they do in life, when that day comes there is no going back. However, I believe that free will is the ultimate principle and that, sometimes, the soul can change its mind and change the course of its destiny. Of course, none of us will escape death, we can only look at it as the end or as a new beginning…

The catch with the free will is precisely that all the responsibility of my life is in my hands. When I think about my life path I still wonder, I often hesitate, maybe I still dream of life more than I live it? I often remember this wisdom and wonder, if my life would end now, what would I regret? Or, if I live to an old age and look back on the journey, would I be happy and calm or would I want to change something? I am aware that I do not live my way of the heart every day, but I am also pleased to thank and pray every day for guidance so that I do not lose a sight of it. It is often shown to me that some small things that I do seemingly spontaneously, from some aspect of my life path, have their place and meaning. For me in this present moment (and what else do we have?) to live well means to align with my soul as often as possible, listen to my heart and follow my intuition, respect my body, be in love and gratitude with the life’s circumstances and find a way to share my authenticity with as many people as possible. Where are you in your life NOW?

Tijana Stupljanin

Alehandro Hodorovski / Alejandro Jodorowsky

Primoravajući drugog da primi nešto što ne traži mi ga povređujemo. / By forcing someone to receive what he didn’t ask for we are hurting him.

Pobediti znači naučiti da gubiš. Izgubiti znači samo promeniti put. / To win means learning to lose. Losing only means changing of the path.

U našim ranama odzvanja izlečenje. To su vrata kroz koja ulazi Svest. / Healing resounds in our wounds. It is the door through which Consciousness enters.

Već jesi ono što želiš da budeš. / You already are what you wish to be.

Što se više upinješ da se oslobodiš svog ega, on je sve veći. Ne sputava on tebe, već ti njega hraniš. / The more you try to get rid of your ego, the bigger it gets. He does not restrain you, but you feed him.

Događaji zavise od onoga kako ih doživljavamo. Spoljašnja stvarnost se prepliće sa našom dušom. / Events depend on how we experience them. External reality intertwines with our soul.

Ono što kritikuješ kod drugih je u tebi. Ono što nije u tebi ne vidiš. / What you criticize in others is in you. You do not see what is not in you.

Istina će te osloboditi / The truth will set you free

Kada iz tebe izađe novi život, taj prvi dodir, prvi pogled na potpuno novo biće učini da u trenu spoznaš svu veličinu Boga, života, kreacije.

Ogromni potencijal koji svaka duša donosi na ovaj svet odjednom postaje opipljiv. U tom majušnom telu, ti vidiš diva. Neobjašnjiva je roditeljska ljubav i vera i nada, a nada poslednja umire.

Ume da bude zeznuta ta nada. Držimo je se čak i kad znamo, kad jednim delom duše osećamo istinu, istinu koja možda boli, ali je sve jedno tu i neće nestati samo zato što je ignorišemo ili potiskujemo.

Ipak, ta nada nas drži na površini, daje nam snagu da ne potonemo, podgreva nam veru dok ne postanemo spremni za istinu. A istina… Istina će nas osloboditi.

/

When a new life comes right out of you, that first touch, the first look at that brand new being makes you perceive all the magnificence of God, life, creation.

Enormous potential that every soul brings to this world suddenly becomes tangible. In that tiny body, you see a giant. Parental love and faith and hope is just inexplicable, and the hope dies last.

That hope can be tricky. We hold on to it even if we know, when we feel with one part of our soul the truth, the truth that may hurt, but is nevertheless there and won’t disappear just because we ignore it or suppress it.

However, that hope is keeping us on the surface, gives us strength not to sink below, warms up our faith until we become ready for the truth. And the truth… The truth will set you free.

Tijana Stupljanin

Magija obične žene / Magic of the ordinary woman

Obična žena, ona koja tka nevidljivi omotač zaštite oko svojih voljenih. Ona koja bdi nad dečijim snom. Žena koja kao magijom drži porodicu na okupu, zlatnim nitima spaja sa ognjištem i one koji odu daleko. Nije ona ni kuvarica ni spremačica. Ona je čarobnica koja od hrane pravi gozbu, od ružnih snova bajku, iz briga iznedri nadu, iz straha hrabrost.

Znate svi bar jednu takvu, običnu ženu koja stvara neobičnu svakodnevicu. Jednom rukom kuva, drugom čuva, trećom mazi, četvrtom krpi, petom drži knjigu, šestom kupi veš, sedmom sprema kuću, osmom grli, devetom grdi, desetom se šminka, jedanaestom neguje, dvanaestom…

Ona je sve to: majka, žena, supruga, domaćica, kuvarica, drugarica, plesačica, vidarka, negovateljica, keva, vaspitačica, zabavljačica, ljubavnica, sekretarica, krojačica, učiteljica, vila i veštica.

Magija obične žene je ona nevidljiva snaga, ljubav i poverenje što drži porodicu na okupu, što od malih, običnih stvari svija gnezdo puno ljubavi.

/

An ordinary woman, one who weaves an invisible sheath of protection around her loved ones. The one who watches over a child’s dream. A woman who, as if by magic, keeps the family together, with the golden threads connects to the hearthstone those who go far. She is neither a cook nor a cleaner. She is a sorceress who makes a feast out of food, a fairy tale out of bad dreams, hope out of worry, courage out of fear.

You all know at least one such, ordinary woman who creates an unusual daily life. She cooks with one hand, guards with the other, caresses with the third, stitching clothes with the fourth, holds a book with the fifth, folds clothes with the sixth, cleans the house with the seventh, hugs with the eighth, scold with the ninth, puts on make-up with the tenth, nurtures with the eleventh…

She is all that: a mother, a wife, a woman, a housewife, a cook, a friend, a dancer, a healer, a caregiver, a mom, an educator, an entertainer, a lover, a secretary, a tailor, a teacher, a fairy and a witch.

The magic of an ordinary woman is that invisible strength, love and trust that keeps the family together, that bends a nest full of love from small, ordinary things.

Tijana Stupljanin

Jesenja priča

Ustala sam toga jutra, sanjiva, još uvek više u noći nego u danu. Moj mačak Sredoje lickao se na ivici kreveta i na prvi moj pokret skočio je na sve četiri spreman da me isprati u stopu.

  • Pogledaj Sredoje, vidi kako se vetar poigrava sa suvim lišćem, baš duva! Skuvaću čaj!
  • Mijau;
  • Dobro Sredo znam da ćeš ti radije nešto da gricneš, masno i slasno.
  • Šta bi danas voleo da radimo? Može jedna šetnja po parku, da se igramo u lišću i skupljamo kestenje, trebaće mi za jedan jesenji projekat.

Rezak vazduh me je drsko okrznuo, brrr, trebalo je da uzmem onaj vuneni šal. Koliko je priroda lepa i jednostavna. Uvek osetim neku prijatnu zanesenost pri svakom susretu sa prvim naznakama novog perioda u godini, u životu… Šuškava površina skriva zemlju, možda i neki trag, ipak deluje meko i zaštitnički. Nešto tvrdo sam nagazila, to je zeleni igličasti ukras šume, divno, kesten je ostao ceo, cakli se i stvara osećaj gorčine kada ga prineseš ustima.

  • Ne, Sredoje! Jaoo, pa, ostavi tu pticu! Nee, fuj!

Surova igra prirode, jači i spretniji preživljavaju. Ali raskrvareno nežno belo perje golubice bespomoćnog pogleda u zubima kućnog ljubimca, tvog ljubimca čiji te mjauk i mekoća koraka na prekrivaču budi iz jutra u jutro! Takav prizor bi rastužio i one sa tvrđim srcem, a kamoli moju nežnu dušu. Kakva je to sudbina ptice koja živi od bačenih mrvica i guguče pod strehom u cik zore? Golubovi su beogradski petlovi, simboli mira i slobode, znaš… Stresla sam se misleći o okrutnosti životinjskog sveta. A šta je sa nama ljudima? Priroda se i tu poigrala, i mi joj neprestano uzvraćamo nebrigom i nemarom. Ipak ne bih rekla da je priroda ta koja je surova, ljudi su najveći krvoloci…

Šta sam drugo mogla, uzela sam nekoliko najvećih i naizgled najčvršćih listova i potpomažući se parčetom drveta sahranila beživotne ostatke nesrećne ptice u limenom pokrovu kontejnera. Pred vratima me je čekao moj mačak samozadovoljnog izraza i bez trunke sažaljenja prema golubici i meni, mirno je lickao šape čekajući da ga pustim u toplo, shvatih u trenutku da sam saučesnik u njegovoj prljavoj igri! Nisam imala potrebu da se dalje suočavam sa tim, on je ipak moj mačak, volim ga i uvek je tu za mene. Ipak neko vreme neću hraniti golubove, to bi mi delovalo kao postavljanje zamke.

Mnogo je lepše posmatrati igru vetra kroz krošnje i sivkasto plavetnilo jesenjeg neba iz fotelje, uz srkutanje čaja. Sredoje prede na mome krilu, miris dunja i jabuka razlio se po sobi. Negde između sanjarenja i dremke, kao oštricom noža preseče mi misli, sećanje na tebe mi nabra čelo. Nikada nisi prezao da remetiš moj mir, mada ne znam otkuda baš sada da me ovako prepadneš, mislila sam posle onih neprospavanih noći i pijanih zora da si otišao zauvek…

  • Izvini, Sredoje, nisam htela da te probudim, prošla me je neka jeza, produvao me je vetar, to je sve… nastavi da dremaš, saputniče moj meki.

… Nisi ti NAS napustio… nije to bila ljubav, MI smo bili stanica u tvom životu. Da bi nas napustio morao si prvo imati nameru da ostaneš, ali ti nisi našao razloge da se vežeš, jer ih nisi ni tražio. Ti se ne vezuješ, ni za mesta, ni za ljude, zašto bi ostao pored jedne žene?! Ne, nisi ti napustio nas, napustio si mene. MI je nešto što sam ja gradila uljuljkana tvojim pričama o sreći. Gradila sam jedan san koji se raspršio u naletu samo jednog talasa.

Videla sam ti u očima kukavičluk, strah, da si mogao pogledom bi zatro to seme koje je nekim čudom proklijalo u meni. Tada sam shvatila da “nas” neće biti, da postojiš samo ti i da ću jednoga dana opet moći da postojim i ja, a mnogo je teže bilo oprostiti sebi. Kako sam potrebu pobrkala sa ljubavlju? Kako si uspeo da me ubediš u ljubav, uprkos svim željama koje si mi uskratio? Da li sam stvarno verovala da me voliš iako si sebično odbacivao moju ljubav, uzimao samo ono što si mogao da iskoristiš kao gorivo za svoj ego? Zašto me nisi pustio da odem kada si shvatio da ne umeš da voliš, da li si uopšte svestan svoje okrutne igre?

Odgovori su visili u vazduhu koji nas je delio na peronu broj 28 tog zimskog dana, u metežu ljudi odzvanjao je samo tvoj muk i tutnjava u mojim grudima, ili je to bio voz?

Ne sećam se… ostao je samo ukus divljeg kestena u ustima.

Tijana Stupljanin

Majčinska ljubav / Mother’s love

Čista, bezuslovna, kao nebo velika… Satkana od čežnje, od bola, od svih strahova sakupljenih u zrno nade, u dečiji smeh zaodenuta, u zenici oka čuvana, neuhvatljiva, neshvatljiva, na sve spremna. Jedna je majka, jedna je ljubav, jedinstvena. Gledam svoje detence i često se pitam – Otkuda si se ti stvorilo, savršenstvo maleno? Da li sam te ja stvorila? Ne. Ja sam te samo poželela, usnila, Bogu molitvu izustila.

Sva sam od pitanja. Gledam te, posmatram, čekam da me usmeriš na pravi put. Usput učim od tebe šta je sreća, šta je radost, šta je igra, šta je magija, šta je život, kolika je ljubav i dubina ljuskog srca, majčinskog zagrljaja.

Volim te i zahvalna sam ti dušo malena, što postojiš, što si “moja”, što mi pružaš ogromnu priliku da svakoga dana živim ljubav.

/

Pure, unconditional, as big as the sky… Woven of longing, of pain, of all fears gathered in a grain of hope, clothed in children’s laughter, guarded in the pupil of the eye, elusive, incomprehensible, ready for anything. There is one mother, one love, unique. I look at my little one and often ask myself – Where did you come from, little perfection? Did I create you? No. I just wished for you, I dreamed, I said a prayer to God.

I’m all from questions. I look at you, I watch you, I wait for you to guide me on the right path. Along the way, I learn from you what happiness is, what joy is, what play is, what magic is, what life is, how great is love and the depth of the human heart, the mother’s embrace.

I love you and I am grateful to you, little baby, for existing, for being “mine”, for giving me a great opportunity to live love every day.

Tijana Stupljanin

Zovem se Svetlost / My name is Light

Nekada davno postojao je jedan čovek, putovao je svetom i delio je ljudima svoj dar. Išao je od grada do grada, od mesta do mesta, davao je najbolje od sebe svakom čoveku koga je sreo. Ljudi su mu se ili zahvaljivali i osmehivali ili su ostajali zbunjeni. Neki su se čak i ljutili i terali ga od sebe. Ipak, svuda kuda je prošao ostavio je trag. Sve ljude koje je dotakao promenio je. Posle njega ništa više nije bilo isto. Taj čovek se zvao Svetlost, a njegov dar je bila svesnost. Osvetljavao je najmračnija mesta u ljudima ostavljajući svakome svoj dar. Znate šta je zanimljivo kod darova? Da li će ga neko prihvatiti i šta će uraditi sa njim ne zavisi od onoga ko daruje, već od onoga ko taj dar prima. Mnogi su darovi ostali neotvoreni i mnogi ljudi su izabrali da i pored svetla, žive u mraku.

/

Once upon a time, there was one man who traveled the world and shared his gift with people. He went from city to city, from place to place, he gave the best of him to every man he met. People either thanked him and smiled or remained confused. Some even got angry and pushed him away. However, he left a mark everywhere he went. He changed all the people he touched. After him, nothing was the same. That man was called Light, and his gift was consciousness. He illuminated the darkest places in people, leaving everyone his gift. You know what’s interesting about gifts? Whether someone will accept it and what they will do with it does not depend on the one who gives, but on the one who receives that gift. Many gifts remained unopened and many people chose to live in the dark despite the light.

Tijana Stupljanin

Na početku beše reč / At the beginning of everything there was a word

Da li si ikada, kada se prazna stranica otvori pred tvojim očima, osetio snažan nalet energije? To je bio prvi trenutak kada sam stvarno osetila i pomislila – možda ti jesi pisac.

/

Have you ever felt a rush of energy when a blank page unfolds in front of you?  That was the first time I truly felt and thought to myself – maybe you are a writer.

Gorela je sveća u noći bez mesečine. U naletu poslednjih kontrakcija uz vrisak moje majke začuo se i moj plač. Možda mi je baš ta noć bez zvezda i meseca odredila sudbinu – tragala sam za svetlošću. Živela sam u iluzijama, u polusnu. Umrla sam kada je nestalo ljubavi u mome srcu.

Volela sam vruć vetar na licu, miris bagremovog cveta, golicanje trave dok trčimo po livadi bosi, vreli pesak na koži, šum talasa, mesečinu u kosi, dete u naručju, sitne prstiće, nemirne i meke, osmeh dečji kad me probudi… ali više od svega tvoj zagrljaj u noći…

Sada znam – zauvek ću živeti! Ljubavlju kojom sam gledala životu u oči, srcem koje je volelo grčeći se od boli, snagom duše koja je pogasila sva svetla od želje da se ponovo rodi u sjaju koji će goreti poput zvezde sa severa obasjavajući puteve ka ljubavi i slobodi.

/

A candle was burning on a moonless night. In the rush of the last contractions, along with my mother’s scream, my cry was also heard. Maybe that night without stars and the moon determined my destiny – I was looking for light. I lived in the illusions, in a half-sleep. I died when the love in my heart disappeared.

I loved the hot wind on my face, the smell of acacia flowers, tickling of the grass as we run across the meadow barefoot, hot sand on my skin, the sound of waves, the moonlight in my hair, a child in my arms, little fingers, restless and soft, a child’s smile when it wakes me… but more than anything your hug in the night …

Now I know – I will live forever! The love with which I looked life in the eye, the heart that loved while twisting in pain, the strength of the soul that extinguished all the lights of the desire to be born again in the radiance that will burn like a star from the north illuminating the paths to love and freedom.

Tijana Stupljanin

“Na kraju krajeva, mi nešto značimo samo zbog suštine koju otelovljujemo. Ako je ne otelovljujemo, život je tada protraćen.” / “After all, we mean something only because of the essence we embody. If we don’t embody it, then life is wasted.”

– K.G. Jung

“To, dakle, oni zovu vokacijom: ono što radiš s radošću, kao da imaš vatru u srcu i đavola u telu?” / “So that’s what they call the vocation: what you do with joy, as if you have fire in your heart and a devil in your body?”

– Džozefina Bejker

“Svrha života je samoizražavanje. Pokazati našu suštinu u potpunosti je ono za šta živimo” / “The purpose of life is a self-expression. To show our essence fully is what we live for.”

– Oskar Vajld

“Ako postoji dostojan cilj, onda to pojednostavljuje naše postojanje.” / “If there is a goal worthy, then it simplifies our existence.”

– Haruki Murakami