I kada nije potrebna, majka je uvek poželjna…/ Even when not needed, a mother is always welcomed…

Kada prvi put zakoračiš u novi život, probijajući se prvim bojažljivim udahom u naručje majke, objavljujući na sva zvona, snažnim plačem – ja sam tu, pokaži mi, nauči me, vodi me, voli me!

To je trenutak u kome se rodi nešto što je teško opisati, teško je i shvatiti, ali je lako prihvatiti. Vanvremenska, neraskidiva veza dve duše, dva života; rađa se čovek, nastaje majka i ceo svet se menja.

Majka sam sada već dve devojčice. Prvi put kada sam tu misao konstatovala, nasmejala sam se u sebi poput neke šiparice, hihihi, ja majka, majka dvoje dece, to zvuči tako ozbiljno! Pogledam se u ogledalo i vidim sebe, ali to više nisam samo ja, sada sam i žena i majka i rastem ispunjena tom mišlju kao što rastu i ove grudi majčinske, svakim danom sve više.

Kada sam prvi put postala majka plakale smo i beba i ja, ja često i više nego ona, a sada, kao iskusna majka, plačem više u sebi, pa se brzo trgnem i prisetim da nemam kad da plačem, da je to samo trenutak nerazumevanja koje će proći.

I tako mnoge stvari ostaju za kasnije, ostavljajući više mesta za ljubav, nežnost, razumevanje i igru.

Hvala ti Bože na majkama (hvala i tebi mama što si baš moja mama), a hvala ti i na deci (ne znam šta bih bez njih, ustvari znam, ali sa njima život dobija još jednu dimenziju sa kojom ništa ne može da se poredi).

/

When you make that very first step into a new life, breaking through into the mother’s embrace with your first trembling breath, proclaiming to the world with that powerful cry of yours – here I am, show me, teach me, lead me, love me!

In that moment, something hard to explain, hard even to conceive, yet easy to accept, is born. A timeless, unbreakable bond of two souls, two lives; a human being is born, one becomes mother and the whole world changes.

Now I am already a mother of two little girls. The first time I had acknowledged that thought, I laughed to myself like a silly girl, me a mother, hihihi, a mother of two sounds so serious! I look at the mirror and I see me, only that’s not just me now, now I am a women as well as a mother and I rise filled with that thought like these motherly breasts of mine, more and more with each day.

When I had my firs baby, we both cried, me often more than her, and now as an experienced mother I cry on the inside, then quickly pull myself together and remember that I have no time to cry, that it is just a moment of misunderstanding that shall pass.

And so there it is, a lot of stuff is left for later, leaving more space for love, tenderness, understanding and fun.

Thank you God for mothers (thank you mom for being my mom), and thank you for the kids too (I don’t know what I would do without them, well, actually I do know, but with them a life gets a new dimension that’s beyond compare with everything else).

 

Budi posmatrač / Be the observer

Zatvori oči i kreni. Opipavaj u svom ritmu svoje unutrašnje biće, dok ne stigneš do onog udobnog, savršenog mesta gde je sve dobro, lepo, toplo i beskrajno. Nekome pomaže da se zamisli na svom omiljenom mestu, neko se priseća svog najlepšeg momenta sa nekim koga voli, neko poslednjeg trenutka sreće, šta god pomaže u redu je. Kada smo na tom našem mestu, dišemo fino, lagano, počinjemo da primećujemo kako nam srce kuca i tu počinje posmatranje…

Posmatramo sve što se dešava, u nama, na nama, oko nas. Sve je kao na filmskom platnu, a mi smo u udobnoj stolici, opušteni, ali budni, gledamo film.

Postoje različite tehnike, razni učitelji, ali to je ukratko suština meditacije, sedeti u miru i tišini sa sobom i svojim okruženjem i samo posmatrati sve doživljaje kao da nisu naši. Primećuješ, naravno, naleteo je povetarac, mačka je zamjaukala, deca su izašla na odmor, komšija se tušira, utrnula ti je noga, postaje vruće i sl… Suština je da nas ti doživljaji ili događaji ne pogađaju, da ne izazivaju osećanja i misli.

Naravno da nije lako biti samo posmatrač sebe i svog života. Potrebna je vežba, kao za bilo koju veštinu, i upornost. Možda je neko uspeo iz prve? Ja nisam, razmišljala sam uvek puno i o svemu, a kada i uspem da utišam misli iskočila bi neka pesma koje nisam mogla da se otarasim. Srećom, imala sam dobrog učitelja i vežbala sam u kontinuitetu. Iako ne meditiram često, puno mi znači što brzo mogu da stignem na to svoje sveto mesto gde je sve savršeno mirno i ispunjeno ljubavlju, a iz takve pozicije i tihog uma, svaka situacija izgleda bolje i rešenja dolaze brže.

Često u životu ne vidimo šumu od drveća, a često je potrebno iskoračiti iz događaja koji nas okupira i što je više emocija u tom događaju i što su emocije jače, to nam je taj iskorak potrebniji da bismo sagledali širu sliku, umirili osećanja i svoje misli i doneli odluku iz srca, tj. centra svog bića. Takva odluka će možda podići nekoliko leptirića u stomaku, ali nas neće uzburkati, prosto će nam leći i otvoriće se nova vrata i prozori sa svežim izborima i beskrajnim mogućnostima.

/

Close your eyes and let’s go. In your own rhythm feel your inner being, until you reach that cozy, perfect place where everything is good, beautiful, warm and endless. For some people it helps to imagine their special place, for someone it is a memory of a wonderful moments spent with someone they love, others think about the last time they were happy, whatever helps it is fine. When we are at that place of ours, we breathe nicely, slowly, we start to notice our heart beats and that’s where the observation begins…

We observe everything that happens inside of us, on our body, around us. Everything is as on a movie screen and we are in a comfy chair, relaxed but awake, watching a movie.

There are different techniques and various teachers, however this is in short the essence of meditation, sitting in peace and quiet with oneself and the surroundings and merely observe experiences as if they do not belong to us. You will notice, of course, the breeze just went by, the cat meowed, the kids just went out on a school break, the neighbor is taking a shower, your leg just went numb, it is getting pretty warm and so on… The key is not to give those experiences and occurrences a significance, don’t allow them to trigger any emotions or thoughts.

Being just an observer of yourself and your life is not an easy task for sure. It takes practice and endurance, as any skill. Maybe someone has succeeded right away? I did’t, I was always thinking about everything and anything, and even when I managed to calm my brain down, a song would pop up out of nowhere and just refused to go away. Luckily, I had a great teacher and I was practicing continuously. Although I do not meditate often, it means a world to me that I can swiftly reach that holy place of mine, where everything is perfectly calm and filled with love, and from such a perspective and a quiet mind, every situation looks better and the solutions come faster.

More often in our lives we fail to see the forest for the trees and many times it is necessary to step out from the event that occupies us. The more emotional the event is and the stronger the emotions are, there is a greater necessity to make that step and perceive the bigger picture, calm down our emotions and thoughts and make a decision from within our heart i.e. from the center of our being. That kind of decision will, perhaps, rise a few butterflies in our stomach, but it will never upset us, it will simply fall into place and open up a new doors and windows of fresh choices and infinite possibilities.

Život je stvar izbora/Life is a matter of choice

Nijedan put kojim se zaputimo u životu nije uzaludan, niti je izabran slučajno i bez razloga. Iz svega učimo i u svemu treba da vidimo smisao – širu sliku. Sve ima svoje značenje i mesto na našem putovanju. Ponovo se vraćam stazom znakova pored puta

Jedan profesor mi je jednom rekao da sami biramo kakvi ćemo biti. Zamislila sam se tada nad tom rečenicom i puno toga shvatila. Ništa nije dato, mi možemo uticati na sve da se promeni i dobije željeni oblik.

Počnimo oblikujući sebe, onako kako želimo, kako će nam biti lagodno u sopstvenoj koži. Počnimo sa tim željenim životom sada, ne čekajući idealne uslove ili da se nešto samo od sebe pojavi. Postavimo sami prilike, iznesimo svoje karte na sto – get dressed for success, a ostalo možemo prepustiti Bogu/Univerzumu/Životu…

Samo usklađeni sa samim sobom možemo promeniti svoj svet. Sami biramo reči kojima ćemo ispisati knjigu svoga života.

Sa verom i ljubavlju živimo život bez straha, do poslednjeg daha.

/

Neither path that we choose in life is in vain, nor it is chosen randomly and with no reason. We learn from everything and we should see sense in everything – the big picture. All the things have their place and meaning along our journey. I return again to the lane of the signs aside the road…

A professor once said to me that we ourselves choose the way we are going to be. That sentence got me thinking and I learned a lot from it. Nothing is ever written in stone, we can influence everything to change and get the desired form.

Let’s start with shaping ourselves, the way we want, in a way that we feel most comfortable with in our own skin. Let’s start that desired life right away, let’s not wait for perfect circumstances or for things just to happen. We can make our own chances, set out our cards on the table – get dressed for success, and the rest put into the hands of God/Universe/Life…

Only aligned with our self we can change our world. We alone choose the words with which we will write the book of our life.

With faith and love we live our life with no fear, until the last breath.

 

Ogledalo/The Mirror

 Magic mirror on the wall, who is the fairest one of all?

– The Brothers Grimm, “Snow White”

Magično ogledalce moje, reci na svetu najlepši ko je?

– Braća Grim, “Snežana i sedam patuljaka”

Kada izađeš iz sebe i pogledaš se tuđim očima, da li ti se sviđa osoba koju gledaš? Odgovor uvek treba da bude DA!

Osnovno pravilo – Ne trudi se da budeš onakav kakav misliš da ćeš se drugima svideti! Nikada nećeš postići da se svima svidiš i da te svi cene i vole.

Drugo osnovno pravilo – Trudi se uvek da budeš onakav kakav ćeš se sebi svideti.

Jedina osoba sa kojom treba da se poredimo je naš ideal o sebi samima. To je onaj superheroj koji se krije negde u našoj podsvesti, a od koga crpimo snagu, elan, samopouzdanje, hrabrost i sve one osobine koje su nama važne i kojima stalno stremimo.

Možda jedino iskreno prijateljstvo je ono sa samim sobom. A kada uspeš da budeš zadovoljan sobom i uspeš da dosegneš neki svoj ideal ličnosti i drugi će to umeti da prepoznaju i cene, a tebi više neće biti ni važno njihovo mišljenje.

/

When you step out of yourself and see you through someone’s else eyes, do you like who you see? The answer should always be YES!

Main principle – Don’t try to be the person you think other people would like! You will never succeed to be liked by everyone and for everyone to appreciate you and love you.

The other grand rule – Always try to be the person that you would like.

The only person we should compare ourselves to is our own ideal about who we should be. It is that superhero who we hide somewhere in our subconsciousness mind, from who we drive our power, inspiration, self-confidence, courage and all the attributes that are important to us and we keep striving to attain them.

The only true friendship, maybe, is that one you have with yourself. And when you succeed in reaching some of yours personal ideal, other people will know to recognize that and appreciate it but you will no longer care what their opinion really is.

Bajka

Ovo je moj život! Meni je dat kao redak dar i od mene zavisi kako ću ga upotrebiti. Ja sam taj umetnik koji će mu dati konačni oblik.

Živeti život ispunjen ljubavlju, divnim, dragim ljudima, istinskom lepotom življenja u jednostavnosti već datog sa neverovatnom lakoćom. Uživati u magiji svakodnevnih stvari, malih čistih trenutaka sreće i spokoja. To je moj film…

Zahteva trud, ali ne i težinu, mudrost je iskoristiti maksimalno prednosti onoga što nam je dato, bilo to naše okruženje ili naši talenti i veštine, a onda ih poboljšati, usavršiti, oplemeniti, tako ćemo lakše savladati i one stvari koje nam baš i ne idu od ruke. Važno je prihvatiti nesavršenost, jer to je ono što nas čini jedinstvenim. Možda je bolje reći da smo svi savršeni na poseban način. Meni su večita inspiracija i motivacija ljudi koji zrače pozitivnošću, a često imaju težak život; ljudi koji su ispunjeni onime što rade i rade to sa lakoćom, a postižu uspeh; ljudi koji se osećaju dobro u svojoj koži i imaju saosećanja za druge, oni koji te nateraju da se zamisliš, da se zapitaš o pravoj vrednosti života i da li je zaista shvataš i prihvataš.

Prestala sam da mislim da moram da uradim nešto, postignem nešto, ne, ne moram. Ništa ne moram. Za neke stvari prosto nisam sazdana, ali ono što imam, što posedujem, što je samo moje, treba da upotrebim, da koristim, da rastem.

Biću sasvim zadovoljna i srećna da vodim svoj život i svoju mladu porodicu putem koji sam sama odsanjala i da kroz neke male stvari dotaknem još nečiji život iskrom radosti i čuda koja se dešavaju svakodnevno i u koja verujem. Verujem u svoju bajku, a i ona veruje u mene.

Budjenje

Život je konstantna promena. Sve oko nas je u cikličnom kretanju, pa i svi procesi u našem telu takođe, i mi kao deo prirode imamo potencijal da se krećemo u tom ritmu. Ako uporedimo ljudsko telo i drvo, vidimo da su u kori drveta upisani godovi, kažu da kora drveta pamti, a isto se kaže i za ljudsku kožu, ipak jedno drvo u samo jednoj godini umre i ponovo se rodi, podari novo seme iz koga može da iznikne sasvim novo drvo, čak i iz sasečenog drveta, ako ostane panj, može da nikne nova mladica. Svakoga dana u prirodi možemo videti milion “malih čuda”, zašto mislimo da se ta čuda ne mogu desiti i nama, zar nismo i mi deo te čarobne prirode? Činjenica je da će stresna situacija, povreda, teža bolest… ostaviti ožiljke u nama i po nama, ali je isto tako činjenica da mi sve to možemo prevazići i krenuti iz početka. Mislim da je ključ da se savkoga dana ispraznimo od svih negativnosti koje su nas dotakle toga dana, da se napunimo pozitivnom energijom, bilo kroz druženje sa prirodom ili druženje sa dobrom knjigom, filmom, muzikom, a najlepše je u zagrljaju voljene osobe, i onda zakoračiti u novi dan sveži i okupani dobrim snom, “kao ponovo rođeni” krenuti u novi dan otvorenog uma, otvorenog srca, ispunjeni ljubavlju! Sunce se ponovo rađa, sunce se svakog dana ponovo rađa!

Budi sunce, budi zvezdano nebo, budi reka koja preobražava sve u dobro…

Ringišpil života

Život je jedan šareni ringišpil. Čas si na vrhu i rukama možeš da opipaš nebo, a već sledećeg trenutka udišeš prašinu. Često ti je muka od svega i samo želiš da sve stane, da siđeš, ali ipak ponovo se penješ i vrtiš, vrtiš, vrtiš u krug i gore i dole i kad ti se najviše vrti u glavi vrištiš od sreće i zadovoljstva i osećaš se kao na krilima neke ptice sa kojom letiš i nemisleći kuda, samo osećaš da si zadovoljan tu gde jesi.

Bez obzira koliko bilo i mučno i teško, makar i zarad samo jednog takvog trenutka spokojtva, radosti i slobode, vredi se uvek iznova vraćati tom ringišpilu boja i života.

Ljubav je važna

Ceo svet može da vas voli, ali vas ta ljubav neće usrećiti. Ono što će vas usrećiti jeste da podelite svu ljubav koja se krije u vama. To je ljubav koja je važna.

Don Migel Ruiz

Znaš onaj momenat kada voljena osoba uđe u prostoriju i ona sva zablista, jednostavno sve se ozari, a najviše ti sam. To je trenutak kada vreme uspori svoje disanje, kada sve što radiš, radiš bez napora, bez umora, bez bola, sve je u savršenoj harmoniji. On ti prilazi, spušta dah na tvoje usne, kao da se budiš iz stogodišnjeg sna i više nikada ne moraš da zažmuriš, jer tvoj san je java.

U ljubavi želim bajku! Želim da dotaknem sve svetle trenutke života, da se ogrejem o čestice prefinjene, tanane sreće, koje vidimo samo ja i moja zaljubljena duša. Želim da se ogledam u očima lepšim od svake lepote, sjajnijim od bisera i većim od svake dobrote. Hrabriju, pametniju, bolju osobu od sebe tražim, da je volim i da svetlim u trenucima čiste sreće u njegovoj duši od ljubavi što plamti, što stvara život i tka san o nas dvoje i večnoj sreći, jer smo jedno drugom sve, i dan i noć i zvezde i sunce i pun mesec u tamnoj noći…

Ljubav je sve.

Zlatna sredina

Za sve je u životu potrebna širina. I da se misli i da se voli i da se shvati i razume, i da se čovek oslobodi ovozemaljskih stega. Uzleteti i ostati negde između duha i tela, putenosti i večnosti. “Sve što činiš čini u slavu Boga.” Lepo zvuči, a možda je i moguće. Ako bismo  dušu poistovetili sa božanskim, kao nečim što je bezgranično, besmrtno i bezgrešno, onda bi recept bio jednostavan: hrani svoju dušu i bićeš bliže Bogu. A šta sa telom? Ništa ne postoji uzalud. Sredina se nameće kao jedino rešenje. Svemu naći meru. Sve što telo traži, mora da ima svoj oslonac ili svrhu u duši, da bi postojala ravnoteža. Nije to ni tako teško kao što na prvi pogled možda izgleda. Jer kada bi samo hranili i zadovoljavali telo, možda bismo neko vreme mislili da nam je super, ali vremenom bismo shvatili, tj. priznali sebi da hranimo prazninu koja postaje sve veća, na mestu gde je nekada obitavala duša. Zato ima puno ljudi koji naizgled imaju sve, ali nisu srećni, ili jesu, naizgled.
Duša bez tela može, a može li telo bez duše? Moje je mišljenje da je svaka forma bez sadržine beskorisna i glupa, a sve što postoji ima svoju svrhu i smisao…
Jasno je da mora postojati i duh i telo, tama i svetlo, noć i dan, dobro i loše, radost i tuga… To je život koji traje uprkos svemu. Uništenje i stvaranje, i čovek u središtu svega. Bog nam je zato dao i dušu i telo, da naučimo da balansiramo, da ne dozvolimo telu da pokvari dušu. Za to je potrebno iskustvo i sloboda duha, moć saznanja i samospoznaje, otvorene oči ali i srce. Istina je jedna: jedan čovek, jedna duša, jedan život, jedna sudbina, jedan smisao za svakoga od nas. Kad pronađeš svoj smisao reći ću ti ko sam.

Tata

Koliko se snage i ljubavi krije iza reči tata?

Obično je majčinska ljubav ta o kojoj se govori kao simbolu univerzalne, bezuslovne ljubavi, ali za jednu devojčicu ljubav oca je sve, ceo njen svet se gradi na toj ljubavi.

Ja sam tatina ćerka; imam njegove oči, njegov stas, njegov hod… Povlačim se u sebe i ćutim kad me nešto tišti, baš kao i on. Volim iskreno i duboko i verujem u dobro u ljudima, i o poštenju i o doslednosti naučila sam od njega. On je bio heroj mog detinjstva, koji zna sve i može sve.

Naučio me je da pitam, da tražim odgovore. Sećam se svih naših šetnji kroz prirodu… Koji je ovo cvet, koje je ono drvo, gde žive životinje, koji su datumi i mesta značajni za istoriju, za naš narod… Probudio je u meni večitu žeđ za znanjem, ljubav prema životinjama i prirodi, potrebu za samostalnošću…

Pamtim sve njegove lekcije, a bilo je i onih malo grubljih, sirovijih, koje su ipak našle mesto u mom odrastanju.

Nema snažnije stvari od očevog zagrljaja i nema veće stvari od ljubavi jedne devojčice prema svom tati.