Upoznaj samoga sebe / Get to know yourself

Koliko je mala jedna kap vode iz okeana, a opet sadrži u sebi ceo okean. Šta je kap mog postojanja u odnosu na okean života? Kako to lepo kaže Cesarić:

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Ja verujem u sebe. Verujem u prirodu i u Boga, kao bezgraničnu, savršenu, vanvremensku energiju, koja ima svoj cilj i svoje principe. Ona na jednom višem nivou uređuje ovaj svet i pravi ravnotežu. Verujem u kosmičku pravdu i njene zakone koji su isti za sve. Posmatrano iz te perspektive svi smo mi samo broj na mapi bezbrojnih života, ali verujući u sebe i gradeći svoj život svom svojom energijom i voljom, činimo da se i naš broj računa.

Ko sam ja? Koliko puta sam sebi postavila ovo pitanje. Da li sam ja ono što mislim da jesam? Nisam sigurna, jer u svojim mislima sam mnogo više, i hrabra i pametna i pravedna i velikodušna i samouverena i sposobna i spretna i još mnogo toga što su me učili da treba da budem i o čemu sam čitala da su vrline koje uvek vrede, koje su na ceni  i za koje se nekada plaćalo čak i životom. Istina je da su to sve ideali kojima težim i za koje sam sigurna da su izraz duhovnosti i čovečnosti koje su vredne življenja, ali je isto tako istina da tek pred velikim izazovom, u izvanrednim situacijama koje u deliću sekunde mogu zauvek promeniti naš život, naš svet, zaista spoznajemo svoju suštinu i za šta smo sve sposobni. Ako u takvim trenucima uspemo da prepoznamo delić večnosti i iskonske Božanske ljubavi u nama, na dobrom smo putu spoznaje i možda jednoga dana naši ideali postanu deo nas.

Kada izgubiš srce u bezgraničnoj ljubavi, dobijaš beskonačnu radost svog bića. Kada izgubiš iluziju onoga sto misliš da ti treba, dobiješ baš ono što želiš. Kada izgubiš ideju o tome ko misliš da jesi i šta treba da budeš, dobijaš sebe na dar.

Ja sam jedan nesavršeni deo celine, a celina je moj savršeni deo…

/

How small is one drop of water from the ocean, and yet it contains the whole ocean. What is the drop of my existence in relation to the ocean of life? As Cesarić[i] nicely says:

That dream in the waterfall to be able to shine,

My little drop too helps weave it.

I believe in myself. I believe in nature and in God, as a boundless, perfect, timeless energy, which has its goal and its principles. It regulates this world on a higher level and creates balance. I believe in cosmic justice and its laws that are the same for everyone. Viewed from that perspective, we are all just a number on the map of countless lives, but by believing in ourselves and building our lives with all our energy and will, we seem to count our number as well.

Who I am? How many times have I asked myself this question. Am I what I think I am? I’m not sure, because in my mind I’m much more, brave and smart and just and generous and confident and capable and skilful and much more of what they taught me that I should be and what I read are the virtues that always have worth, for which the price was once paid even with life itself. It is true that these are all ideals that I strive for and that I am sure are an expression of spirituality and humanity that are worth living for, but it is also true that only before a great challenge, in extraordinary situations that can change our lives, our world, forever, we really realize our essence and what we are capable of. If in such moments we manage to recognize a part of eternity and primordial Divine love in us, we are on a good path of knowing and maybe one day our ideals will become a part of us.

When you lose your heart in boundless love, you gain the infinite joy of your being. When you lose the illusion of what you think you need, you get exactly what you want. When you lose the idea of who you think you are and what you should be, you get yourself as a gift.

I am an imperfect part of the whole, and the whole is my perfect part …


[i] Dobriša Cesarić (10 January 1902 – 18 December 1980) was a Croatian poet and translator born in Požega.

Na vetrometini života

Gledao je smrti u oči. Pod njim je podrhtavala ledena, vlažna zemlja, kud god se osvrtao njegov pogled prostirala se pustoš, kao da je izvirala direktno iz samog njegovog bića. Ona mučna, iskonska nemoć da ovlada svojim umom sada je postala najveća opasnost za njega. Šta je to što ga drži u ovom svetu? Pitao se Eol. -Da li je ovaj život moj ili njime upravlja neka nevidljiva sila? Postojim li samo kao sena ovog trulog, fizičkog tela, ili je u svakome od nas skriveni plamen čiste svesti koja nas konstantno priziva da se približimo sjaju beskrajnog plavetnila u kome postoji samo radost i čista vanvremenska ljubav od koje smo nastali?

Teorija o životu uopšte / A theory of life in general

Šta je život? Rođenje, radost, tuga, odrastanje, bol, ljubav, sreća, patnja, radost, padanje i ustajanje, smrt i šta posle? Večita pitanja: da li život ima smisla, i ako ima koji je to smisao?

Život to sam ja. Bez mene život i ne postoji. Moj život je moj smisao. Ja postojim u ovom životu, na ovoj planeti sa svrhom da živim svoj život najbolje što mogu, na način koji izaberem, a ja sam odabrala ljubav. Uh, pa svi biraju ljubav, reći ćete. Da, svi žele ljubav, ali neki ljudi samo čekaju da im ljubav dođe i nakupe puno negativnih osećanja u tom čekanju, a kada im čekanje dosadi, pristaju na sve. Dok neki, poput mene, krenu na daaalek put u potrazi za ljubavlju. Napatila sam se ja na tom putu, nije da nisam, i plakala i jadikovala i stalno osećala nedostatak te iste ljubavi koju sam tako očajnički tražila, da ne kažem jurila. I malo je falilo da odustanem, da se “pomirim sa sudbinom”, da pristanem na nešto što samo liči na ljubav, ali se brzo istroši. Znate šta je bilo na kraju tog puta? Naišao je princ na belom konju, poljubio me i razbio zle čini… I wish! Ne, ne, ali i to je došlo posle. Posle čega? Posle saznanja da ljubav nije tamo negde i da ljubav ne može niko da mi da; da ljubav nije patnja, da ljubav ne boli, da ljubav nikako ne znači samouništenje zbog nekoga ili nečega. Da se život ne živi zbog drugih i za druge, da je ljubav preduslov života i život sam, da je ljubav u meni, da je ta ljubav veća i od mene i od mog života. Na kraju tog puta sam prihvatila sebe i prigrlila ljubav i rešila da volim, a ne da budem voljena i onda je zaista naišao moj princ, ne baš na belom konju, mada jeste bila zima i padao je sneg kada smo se prvi put poljubili.

I tako, život teče… Uvek me je privlačila ona misao – Život je reka, utopi se ili plivaj! Ono što mi je zadavalo muke, doduše, bilo je što sam veći deo života plivala uzvodno, jer je neko tamo nekada (najverovatnije neki Srbin), rekao da je život težak! Od malena nas mažu ratničkim bojama, a onda odjednom čuješ: uspori, opusti se, uživaj, pomiriši cvet, pogledaj u nebo, poslušaj cvrkut ptica… A ja kažem, filtriraj sve što čuješ, napiši sam svoj scenario, usmeri tu reku  na svoju vodenicu i igraj, igraj, igraj.

/

What is life? Birth, joy, sorrow, growing up, pain, love, happiness, suffering, joyfulness, stumbling and rising, death and what next? Eternal questions: does life have meaning, and if so, what is the meaning of life?

Life, it is me. Without me, life does not exist. My life is my meaning. I exist in this life, on this planet with the purpose of living my life the best I can, in the way I choose, and I have chosen love. Uh, well everyone chooses love, you’ll say. Yes, everyone wants love, but some people just wait for love to come to them and accumulate a lot of negative feelings in that wait, and when they get tired of waiting, they agree to everything. While some, like me, set out on a long journey in search of love. I suffered on that journey, it’s not that I didn’t, and I cried and lamented and constantly felt the lack of that same love that I was so desperately looking for, I might as well say chased it. And I almost gave up, I almost “came to terms with my destiny”, almost agreed to something that only looks like love, but quickly wears out. You know what happened at the end of that trip? The prince came on a white horse, kissed me and broke my evil spells… I wish! No, no, but that did come later. After what? After learning that love is not out there somewhere and that no one can give me love; that love is not suffering, that love does not hurt, that love by no means stand for self-destruction for someone or something. That life is not lived for the sake of others and for others, that love is a precondition of life and life itself, that love is in me, that this love is greater than me and my life. At the end of that journey, I accepted myself and embraced love and decided to love, not to be loved, and then my prince really came along, not exactly on a white horse, although it was winter and it was snowing when we first kissed.

And so, life flows… I was always attracted by that thought – Life is a river, drown or swim! What bothered me, however, was that I swam upstream for most of my life, because someone there once (most likely a Serb) said that life is hard! We have been painted with warrior colors since we were little, and then suddenly you hear: slow down, relax, enjoy, smell the flower, look at the sky, listen to the birds chirping… And I say, filter everything you hear, write your own script, direct that river to your mill and play, play, play.

Tijana Stupljanin