Veliki mali Svet

Kada se nađemo na raskrsnici životnih puteva, kada shvatimo da smo uprkos svim nastojanjima da ostanemo bezbrižni i slobodoumni stigli do trenutka kada je vreme da ponudimo sami sebi ruku za oslonac i učinimo taj veliki korak ka samostalnosti, možda će prva emocija biti strah, mozda ćemo upasti u zamku sumnje, a mozda ćemo ipak uspeti da u mraku očaja i bunilu neizvesnosti napipamo otkucaje srca koji znaju tajnu: ako verujemo, ako slušamo svoje srce, pravi put ce se ukazati kao jedini – “Samo srcem stvarno vidimo, suština je očima skrivena”[1]. Možda jednoga dana bacimo pogled preko ramena i shvatimo da je to bio trenutak koji je definisao ceo naš život. Sami sebi smo možda jedina sigurna podrška, ali sama spoznaja da se život koji priželjkujemo, kome se u magnovenju nadamo i kome stremimo oduvek nalazio u nama samima ume da zastraši. Hoćemo sve što svet ima da ponudi, ali se istovremeno naivno nadamo da će nas odgovornost mimoići, dok je istina sasvim izvesna – sami sebi smo i gospodar i sluga. Jednom rukom uzimaš drugom daješ, odgovorni smo za hranu kojom punimo izvor života iz koga ćemo piti plodove svoga truda, ako samo uzimamo, ostaćemo praznih ruku i, što je mnogo strašnije, praznih srca.

Um, duh i telo, poput svetog trojstva, idu uvek zajedno i samo u harmoničnoj simbiozi mogu da proizvedu čuda. Hraneći um duhovnim ponudama vekovima stvaranog bogatstva ljudske kreativnosti stvaramo pozitivne emocije koje stvaraju nove podsticaje za um i bacaju iskre svetlosti kao putokaze novim dostignućima i stvaralaštvu. Ako je telo hram naše duše, onda je i ogledalo naših misli i osećanja. Ima tu refleksije, ali i dosta timskog rada, postavljeni pravilno, misli, osećanja, nagoni čine sklad koji osećamo kao unutrašnji mir. “Samo je mirna voda bistra”[2], samo kada umirimo zbrku koja dolazi spolja, utišamo, bar na kratko, unutrašnje strahove i nemire, samo onda možemo da razbistrimo misli i sagledamo jednostavnost života, lepotu prirode i snagu ljubavi u svoj punoći kojom nam se nude u jednom svetlom trenutku, bar jedanput svakoga dana. Zamišljam ponekad te tračke svetlosti kako trepere i igraju svoju uzbudljivu igru sreće i zavođenja čekajući da ih prepoznam i zgrabim. Nije sve baš uvek tako jednostavno, da znakovi su tu, svuda oko nas, ali kako ih prepoznati? Kako znati pratimo li onaj pravi? Srce bi trebalo da nam signalizira – vruće, hladno, blizu, jos malo i stigao si… Ipak buka svakodnevice nekada nadjača taj glas i dok shvatiš da gubiš ritam, nađeš se pred raskršćem i šta dalje?

Toliko pitanja, zuje kao ljute pčele… ali taj put svi moramo proći. Odrastanje, sazrevanje, osamostaljivanje, zovite to kako god želite, to je ono mučno razdoblje koje započinje kada vam se hormoni probude i milion pitanja, misli, osećanja navru, preteći da sruše ceo do tada ušuškani i bezbrižni svet. Počnemo da preispitujemo društvo koje nas okružuje, stavove koje su nam roditelji preneli svesno ili nesvesno, naučene principe, dogme, nametnuta pravila, sopstveni sistem vrednosti koji se uzdrma prvi put kada nas život postavi pred neku veliku odluku, kada po prvi put stvarno vidimo patnju, naslutimo dubinu života; kada smrt pomoli svoje sumorno lice i prvi put osetimo stvarni bol. Bol koji je do tada u našoj šarenoj mašti, pobuđivan slikama o neuzvraćenim ljubavima i melanholičnoj mladosti buntovnika koje upijamo u knjigama velikana i pričama sa filmskih traka, izgledao kao apsolutni vrhunac življenja, tako romantičan i neizostavan pratilac ljubavi i života jednog umetnika (koga svi krijemo negde u sebi), koji se zarad lične slobode (čitaj: provoda i neodgovornosti) odmeće od društva u kome je neshvaćen i sputan i uvek nekako tragično završava nemogavši da se odupre uzavreloj krvi i strašću za življenjem ili razočaran neostvarenim očekivanjima koja su se savila pred neminovnošću realnog života… Ništa poetičnog nema u toj slici istrošene mladosti koja je toliko obećavala. Najvažnije je bilo biti cool, pobuditi divljenje mladića, zadobiti poštovanje devojaka, biti pozvan na žurku (ne razumem zašto se roditelji toliko tripuju, pa ja se samo dobro zabavljam). Najveći strah je bio biti ismejan u školskom dvorištu ili potpuno neprimećen od strane onog preslatkog dečka u izlizanim leviskama i šiskama u plavim sanjivim očima od čijeg pogleda zaboravim kako se zovem, zaboravim sve… Ne smem ni da vam kažem gde su završili ti slatkiši, ali tada… Tada je sve izgledalo lako, imali smo Svet pod nogama i sve vreme ovoga sveta.

Nadam se da me neki snovi i ideali nikada neće napustiti i da će duh malog buntovnika ostati trajno naseljen u nekom uglu moje svesti, ovoga puta sa razlogom; postoji samo određena količina realnosti koju sanjalačka duša može da podnese. Iako mislim da su najlepše pesme potekle iz otvorene rane na srcu pesnika koji pokušava da svari svet oko sebe, svesno sam odlučila da ne otvaram tu ranu, počela sam da pišem i kada sam srećna, ugasila sam cigaretu, isprala gorčinu vinom i prosula ostatak čaše, podigla sam izmaglicu sete i zauvek spustila pogled napola; jedna polovina gleda napolje i vidi sivilo, kišu i ugašene duše, ali druga polovina gleda srcem i vidi sunce iza oblaka, i igra uz damare kiše, i voli ljubavlju majke lavice i ne boji se da sanja i usuđuje se da pusti boje u svoj život. Neću dozvoliti sebi naknadnu pamet – trebalo je da se smejem umesto što sam se nervirala, trebalo je da uživam umesto što sam brinula, trebalo je da delam umesto da planiram. Ne znam da li ćete me shvatiti, u tom vrtlogu odrastanja izgubila sam kompas, besmislena stanja su me držala budnom, preispitivanje i borba sa sopstvenim nedostacima razjedali, osećanje manje vrednosti i krivice proganjali, ko sam, šta radim ovde, kuda sam se uputila, ima li sve ovo smisla, da li verujem, zašto živimo, zašto umiremo, ko smo, odakle smo? Pitanja, pitanja, pitanja, a odgovori? Nema odgovora, ali zato dođu strahovi, svuda unaokolo preteće slike opasnosti, kao brodolom u glavi, plutaju misli na ostacima jedrenjaka bez kopna na vidiku, okolo su samo nemani i duboki, mračni okean. Onda shvatim koliko sam bespomoćna pred životom, koliko putena – od praha smo nastali u prah se vraćamo… Jednostavno je bilo dok smo samo maštali o sjajnoj budućnosti, ali niko nam nije rekao kako da se pripremimo kada ta budućnost postane stvarnost koja, nekim čudom, nije baš onakva kakvom smo je zamišljali. Niko nije mogao da nas pripremi, jer mi pripadamo jednoj novoj generaciji koja bije neke svoje bitke i živi po nekim svojim pravilima.

Pitam se čiji život ja živim? Kako sam donela neke odluke do sada i gde su me one dovele, kako ću da se odvažim na one koje tek predstoje? Problem je u tome što za sve promašaje koje smo imali do sada možemo da okrivimo roditelje; dali su nam loš primer, nisu nas dovoljno slušali, hteli su da isprave svoje greške iz mladosti, nisu poštovali našu individualnost, ali kada načinite prvi korak ka svetu odraslih, shvatite da ste prevazišli svoje roditelje, uvidite da su i oni prošli svoj put odrastanja i poneli greške svojih roditelja i u krajnjoj liniji radili su onako kako su najbolje znali i mogli, odjednom niste više suvozač na životnom putu koji vam je neko drugi odredio. Hteli mi to ili ne, razumeli ili ne, volan je u našim rukama i jedino sami možemo da opredelimo pravac i preuzmemo odgovornost za put koji smo izabrali. Ne možeš da kontrolišeš sve uslove, to je prvo što naučiš, bitno je da znaš kuda si se uputio, mada nikada ne znaš pouzdano gde će te život odvesti i nekada samo odredište pred neizvesnošću izgubi na značaju, jer možda je sam put sve što stvarno imamo, što je istinski naše i vreme je da počnemo da primećujemo drveće i kuće, ptice, cveće i ljude pored kojih prolazimo. Čini mi se da je jedino smrt izvesna i ona nas sve čeka na kraju puta, pa čemu onda žurba?! U nekom metafizičkom smislu gospodarimo samo sobom i sadašnjim trenutkom. Treba smognuti snage i odbaciti okove prošlosti, koju više ne možemo menjati, kao i okove budućnosti koju želimo da kreiramo po sopstvenim merilima, ali je ne smemo odlagati, jer život se odvija sada, a poenta je uživati u procesu. Živeti svoj život znači verovati sebi i prihvatati sebe, ma koliko bili pod uticajem mišljenja ljudi do kojih nam je stalo, ma koliko želeli da pripadamo nekom kolektivu, ma koliko bili svesni da nijedan uspeh nije dovoljno veliki ako ga nemamo sa kim podeliti, ne određuje nas ni odobravanje drugih ni imidž koji nosimo u javnosti ni to koliko je nekome stalo do nas, već jedinstveno osećanje samodovoljnosti i sreće koja nije uslovljena spoljnim elementima.

Ipak, osećanja su u mladosti mnogo čistija i intuicija manje sputana, ponekad pomislim da su nam već u ranoj mladosti otkriveni svi putevi koje treba slediti i sva blaga na domak ruku, da ih osetimo otvorenog uma koji upija, mada ne shvata uvek, ali sa srcem neuprljanim, nezagađenim, još uvek sposobnim da prihvati bez osude, da voli bez razloga, ustvari uprkos svakom razlogu, da živi slobodno…

Nije nam namenjeno da otkrijemo sve, jer kada sve slike budu oslikane i poslednje platno slagalice iskicirano… to će značiti da je kraj.

[1] Iz knjige “Mali princ” Antoan de Sent-Egzeperi.

[2] Norman Vinsent Pil, “Moć pozitivnog mišljenja”.

Tik-Tak / Tick-Tack

Gledala sam u minute koje je brojao mali crni brk… kako vreme sporo prolazi kada ga posmatraš sa pažnjom! Da li je to tako i u životu? Čekajući da mi se nešto dogodi hodala sam hodnicima prošlosti, u bunilu, u snu… Razbijeno ogledalo čežnje, ljubavi koja dolazi-odlazi-počinje-prolazi, ali uvek isto boli, gledalo me je bez milosti. Nisam mogla više da slušam kako minuti prolaze, kako dani odmiču bez mene, a toliko toga sam htela da završim i započnem. Zgrabila sam jaknu i pojurila niz ulicu. Slušala sam ritam svojih koraka, udisala duboko svež vazduh, pogledala na nebo uramljeno oblacima i kupolama starih zgrada iz nekog dalekog vremena… Uviđam koliko je vreme relativno, ove ulice i trgovi su tu već decenijama, a sada, sada smo svi tu, u ovome trenutku prelamaju se vekovi.

/

I watched the minutes counted by the little black mustache… how time passes slowly when you look at it carefully! Is that so in life? Waiting for something to happen to me, I walked the corridors of the past, in a trance, in a dream… A broken mirror of longing, of love that comes-goes-starts-passes, but it always hurts the same, looked at me without mercy. I could no longer listen to the minutes go by, how the days go by without me, while I wanted to finish and start so much. I grabbed my jacket and hurried down the street. I listened to the rhythm of my footsteps, took a deep breath of fresh air, looked at the sky framed by clouds and domes of old buildings from some distant time… I can sense how relative time is, these streets and squares have been here for ages, and now, now we are all here, in this moment where centuries intersect.

Tijana Stupljanin

Teorija o životu uopšte / A theory of life in general

Šta je život? Rođenje, radost, tuga, odrastanje, bol, ljubav, sreća, patnja, radost, padanje i ustajanje, smrt i šta posle? Večita pitanja: da li život ima smisla, i ako ima koji je to smisao?

Život to sam ja. Bez mene život i ne postoji. Moj život je moj smisao. Ja postojim u ovom životu, na ovoj planeti sa svrhom da živim svoj život najbolje što mogu, na način koji izaberem, a ja sam odabrala ljubav. Uh, pa svi biraju ljubav, reći ćete. Da, svi žele ljubav, ali neki ljudi samo čekaju da im ljubav dođe i nakupe puno negativnih osećanja u tom čekanju, a kada im čekanje dosadi, pristaju na sve. Dok neki, poput mene, krenu na daaalek put u potrazi za ljubavlju. Napatila sam se ja na tom putu, nije da nisam, i plakala i jadikovala i stalno osećala nedostatak te iste ljubavi koju sam tako očajnički tražila, da ne kažem jurila. I malo je falilo da odustanem, da se “pomirim sa sudbinom”, da pristanem na nešto što samo liči na ljubav, ali se brzo istroši. Znate šta je bilo na kraju tog puta? Naišao je princ na belom konju, poljubio me i razbio zle čini… I wish! Ne, ne, ali i to je došlo posle. Posle čega? Posle saznanja da ljubav nije tamo negde i da ljubav ne može niko da mi da; da ljubav nije patnja, da ljubav ne boli, da ljubav nikako ne znači samouništenje zbog nekoga ili nečega. Da se život ne živi zbog drugih i za druge, da je ljubav preduslov života i život sam, da je ljubav u meni, da je ta ljubav veća i od mene i od mog života. Na kraju tog puta sam prihvatila sebe i prigrlila ljubav i rešila da volim, a ne da budem voljena i onda je zaista naišao moj princ, ne baš na belom konju, mada jeste bila zima i padao je sneg kada smo se prvi put poljubili.

I tako, život teče… Uvek me je privlačila ona misao – Život je reka, utopi se ili plivaj! Ono što mi je zadavalo muke, doduše, bilo je što sam veći deo života plivala uzvodno, jer je neko tamo nekada (najverovatnije neki Srbin), rekao da je život težak! Od malena nas mažu ratničkim bojama, a onda odjednom čuješ: uspori, opusti se, uživaj, pomiriši cvet, pogledaj u nebo, poslušaj cvrkut ptica… A ja kažem, filtriraj sve što čuješ, napiši sam svoj scenario, usmeri tu reku  na svoju vodenicu i igraj, igraj, igraj.

/

What is life? Birth, joy, sorrow, growing up, pain, love, happiness, suffering, joyfulness, stumbling and rising, death and what next? Eternal questions: does life have meaning, and if so, what is the meaning of life?

Life, it is me. Without me, life does not exist. My life is my meaning. I exist in this life, on this planet with the purpose of living my life the best I can, in the way I choose, and I have chosen love. Uh, well everyone chooses love, you’ll say. Yes, everyone wants love, but some people just wait for love to come to them and accumulate a lot of negative feelings in that wait, and when they get tired of waiting, they agree to everything. While some, like me, set out on a long journey in search of love. I suffered on that journey, it’s not that I didn’t, and I cried and lamented and constantly felt the lack of that same love that I was so desperately looking for, I might as well say chased it. And I almost gave up, I almost “came to terms with my destiny”, almost agreed to something that only looks like love, but quickly wears out. You know what happened at the end of that trip? The prince came on a white horse, kissed me and broke my evil spells… I wish! No, no, but that did come later. After what? After learning that love is not out there somewhere and that no one can give me love; that love is not suffering, that love does not hurt, that love by no means stand for self-destruction for someone or something. That life is not lived for the sake of others and for others, that love is a precondition of life and life itself, that love is in me, that this love is greater than me and my life. At the end of that journey, I accepted myself and embraced love and decided to love, not to be loved, and then my prince really came along, not exactly on a white horse, although it was winter and it was snowing when we first kissed.

And so, life flows… I was always attracted by that thought – Life is a river, drown or swim! What bothered me, however, was that I swam upstream for most of my life, because someone there once (most likely a Serb) said that life is hard! We have been painted with warrior colors since we were little, and then suddenly you hear: slow down, relax, enjoy, smell the flower, look at the sky, listen to the birds chirping… And I say, filter everything you hear, write your own script, direct that river to your mill and play, play, play.

Tijana Stupljanin