Category: Ljubav, život, duša/Love, life, soul

    Kuda vodi ovaj put? / Where does this road go?

    Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

      “U životu postoje samo dva puta i oba vode na isto odredište, u smrt. Jedan od njih je put srca. Koji ćeš izabrati?”

      Ne znam ko je autor ove pričice, to mi je možda promaklo. Za ovu mudrost čula sam od jedne divne, autentične žene Tamare Etera, pa ću evo ovde njoj dati kredit.

      Toliko sam se često pitala o smislu života i u mladosti, možda više u metafizičkom smislu, ali i sada kada sam negde na sredini životnog puta i praktično. Kažem na sredini jer čini mi se da svi živimo sa tom nekom pretpostavkom da ćemo doživeti bar neki prosečni životni vek. Ali ko nam to garantuje? Prvo, ko mi garantuje prosečan životni vek? Drugo, čak i ako doživim duboku starost, da li to znači da sam živela više/kvalitetnije? Šta je merilo dobrog života, da li koliko sam dugo poživela ili koliko sam kvalitetno živela, a opet šta znači živeti kvalitetno?

      Kada se zaista suočim sa ovom prvom ISTINOM, da ovaj život sigurno vodi u smrt i da ćemo svi jednom doći na kraj puta, da li mi ovo saznanje donosi mir ili nemir? Ako mi donosi nemir, znači da ne živim put srca. Ova DRUGA istina može biti čak i bolnija od prve, jer kod prve je naša odgovornost umanjena. Većina ljudi veruje da postoji sudnji dan za svaku dušu i ma šta radili u životu, kad taj dan dođe nema nazad. Ja, ipak, verujem da je slobodna volja ultimativni princip i da, nekada, i duša može da se predomisli i promeni tok svoje sudbine. Svakako, smrt neće niko od nas izbeći, samo je možemo posmatrati kao kraj ili kao novi početak…

      Začkoljica sa slobodnom voljom je upravo ta da je sva odgovornost mog života u mojim rukama. Kada razmišljam o svom životnom putu i dalje se pitam, često oklevam, možda još uvek više sanjam život nego što ga živim? Često se setim ove mudrosti i pitam se, kada bi se moj život sada završio, za čim bih žalila? Ili, ako doživim starost pa se osvrnem na pređeni put, da li bih bila srećna i spokojna ili bih htela nešto da menjam? Svesna sam da ne živim svoj put srca svakog dana, ali sam zadovoljna i sa tim da se zahvaljujem i molim svakoga dana za vođstvo da ga ne gubim iz vida. Često mi se i pokaže da i neke sitne stvari koje radim naizgled stihijski, sa nekog aspekta životnog puta imaju svoje mesto i smisao.

      Za mene u ovom sadašnjem trenutku (a šta drugo i posedujemo?) živeti kvalitetno znači usklađivati se sa svojom dušom što češće, osluškivati svoje srce i pratiti intuiciju, poštovati svoje telo, biti u ljubavi i zahvalnosti sa životnim okolnostima i naći način da podelim svoju autentičnost sa što više ljudi. Gde si ti SADA u svom životu?

      /

      “There are only two paths in life and both lead to the same destination, to death. One of them is the path of the heart. Which will you choose?”

      I don’t know who the author of this story is, I may have missed it. I heard about this wisdom from a wonderful, authentic woman, Tamara Etera, so I will give her the credit.

      I have so often wondered about the meaning of life in my youth, perhaps more in the metaphysical sense, but also now that I am somewhere in the middle of my life also practically. I say in the middle because it seems to me that we all live with that assumption that we will experience at least some average life expectancy. But who guarantees us that? First, who guarantees me an average lifespan? Secondly, even if I live to be a very old age, does that mean that I have lived more/better? What is the measure of a good life, how long have I lived or how well have I lived, and again, what does it mean to live well?

      When I really face this first TRUTH, that this life surely leads to a death and that we will all come to the end of the road one day, does this knowledge brings me peace or unrest? If it brings me restlessness, it means I am not living the path of the heart. This SECOND truth can be even more painful than the first one, because with the first one our responsibility is diminished. Most people believe that there is a judgment day for every soul and no matter what they do in life, when that day comes there is no going back. However, I believe that free will is the ultimate principle and that, sometimes, the soul can change its mind and change the course of its destiny. Of course, none of us will escape death, we can only look at it as the end or as a new beginning…

      The catch with the free will is precisely that all the responsibility of my life is in my hands. When I think about my life path I still wonder, I often hesitate, maybe I still dream of life more than I live it? I often remember this wisdom and wonder, if my life would end now, what would I regret? Or, if I live to an old age and look back on the journey, would I be happy and calm or would I want to change something? I am aware that I do not live my way of the heart every day, but I am also pleased to thank and pray every day for guidance so that I do not lose a sight of it. It is often shown to me that some small things that I do seemingly spontaneously, from some aspect of my life path, have their place and meaning. For me in this present moment (and what else do we have?) to live well means to align with my soul as often as possible, listen to my heart and follow my intuition, respect my body, be in love and gratitude with the life’s circumstances and find a way to share my authenticity with as many people as possible. Where are you in your life NOW?

      Tijana Stupljanin

        Istina će te osloboditi / The truth will set you free

        Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

          Kada iz tebe izađe novi život, taj prvi dodir, prvi pogled na potpuno novo biće učini da u trenu spoznaš svu veličinu Boga, života, kreacije.

          Ogromni potencijal koji svaka duša donosi na ovaj svet odjednom postaje opipljiv. U tom majušnom telu, ti vidiš diva. Neobjašnjiva je roditeljska ljubav i vera i nada, a nada poslednja umire.

          Ume da bude zeznuta ta nada. Držimo je se čak i kad znamo, kad jednim delom duše osećamo istinu, istinu koja možda boli, ali je sve jedno tu i neće nestati samo zato što je ignorišemo ili potiskujemo.

          Ipak, ta nada nas drži na površini, daje nam snagu da ne potonemo, podgreva nam veru dok ne postanemo spremni za istinu. A istina… Istina će nas osloboditi.

          /

          When a new life comes right out of you, that first touch, the first look at that brand new being makes you perceive all the magnificence of God, life, creation.

          Enormous potential that every soul brings to this world suddenly becomes tangible. In that tiny body, you see a giant. Parental love and faith and hope is just inexplicable, and the hope dies last.

          That hope can be tricky. We hold on to it even if we know, when we feel with one part of our soul the truth, the truth that may hurt, but is nevertheless there and won’t disappear just because we ignore it or suppress it.

          However, that hope is keeping us on the surface, gives us strength not to sink below, warms up our faith until we become ready for the truth. And the truth… The truth will set you free.

          Tijana Stupljanin

          Magija obične žene / Magic of the ordinary woman

          Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

          Obična žena, ona koja tka nevidljivi omotač zaštite oko svojih voljenih. Ona koja bdi nad dečijim snom. Žena koja kao magijom drži porodicu na okupu, zlatnim nitima spaja sa ognjištem i one koji odu daleko. Nije ona ni kuvarica ni spremačica. Ona je čarobnica koja od hrane pravi gozbu, od ružnih snova bajku, iz briga iznedri nadu, iz straha hrabrost.

          Znate svi bar jednu takvu, običnu ženu koja stvara neobičnu svakodnevicu. Jednom rukom kuva, drugom čuva, trećom mazi, četvrtom krpi, petom drži knjigu, šestom kupi veš, sedmom sprema kuću, osmom grli, devetom grdi, desetom se šminka, jedanaestom neguje, dvanaestom…

          Ona je sve to: majka, žena, supruga, domaćica, kuvarica, drugarica, plesačica, vidarka, negovateljica, keva, vaspitačica, zabavljačica, ljubavnica, sekretarica, krojačica, učiteljica, vila i veštica.

          Magija obične žene je ona nevidljiva snaga, ljubav i poverenje što drži porodicu na okupu, što od malih, običnih stvari svija gnezdo puno ljubavi.

          /

          An ordinary woman, one who weaves an invisible sheath of protection around her loved ones. The one who watches over a child’s dream. A woman who, as if by magic, keeps the family together, with the golden threads connects to the hearthstone those who go far. She is neither a cook nor a cleaner. She is a sorceress who makes a feast out of food, a fairy tale out of bad dreams, hope out of worry, courage out of fear.

          You all know at least one such, ordinary woman who creates an unusual daily life. She cooks with one hand, guards with the other, caresses with the third, stitching clothes with the fourth, holds a book with the fifth, folds clothes with the sixth, cleans the house with the seventh, hugs with the eighth, scold with the ninth, puts on make-up with the tenth, nurtures with the eleventh…

          She is all that: a mother, a wife, a woman, a housewife, a cook, a friend, a dancer, a healer, a caregiver, a mom, an educator, an entertainer, a lover, a secretary, a tailor, a teacher, a fairy and a witch.

          The magic of an ordinary woman is that invisible strength, love and trust that keeps the family together, that bends a nest full of love from small, ordinary things.

          Tijana Stupljanin

          Jesenja priča

          Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

            Ustala sam toga jutra, sanjiva, još uvek više u noći nego u danu. Moj mačak Sredoje lickao se na ivici kreveta i na prvi moj pokret skočio je na sve četiri spreman da me isprati u stopu.

            • Pogledaj Sredoje, vidi kako se vetar poigrava sa suvim lišćem, baš duva! Skuvaću čaj!
            • Mijau;
            • Dobro Sredo znam da ćeš ti radije nešto da gricneš, masno i slasno.
            • Šta bi danas voleo da radimo? Može jedna šetnja po parku, da se igramo u lišću i skupljamo kestenje, trebaće mi za jedan jesenji projekat.

            Rezak vazduh me je drsko okrznuo, brrr, trebalo je da uzmem onaj vuneni šal. Koliko je priroda lepa i jednostavna. Uvek osetim neku prijatnu zanesenost pri svakom susretu sa prvim naznakama novog perioda u godini, u životu… Šuškava površina skriva zemlju, možda i neki trag, ipak deluje meko i zaštitnički. Nešto tvrdo sam nagazila, to je zeleni igličasti ukras šume, divno, kesten je ostao ceo, cakli se i stvara osećaj gorčine kada ga prineseš ustima.

            • Ne, Sredoje! Jaoo, pa, ostavi tu pticu! Nee, fuj!

            Surova igra prirode, jači i spretniji preživljavaju. Ali raskrvareno nežno belo perje golubice bespomoćnog pogleda u zubima kućnog ljubimca, tvog ljubimca čiji te mjauk i mekoća koraka na prekrivaču budi iz jutra u jutro! Takav prizor bi rastužio i one sa tvrđim srcem, a kamoli moju nežnu dušu. Kakva je to sudbina ptice koja živi od bačenih mrvica i guguče pod strehom u cik zore? Golubovi su beogradski petlovi, simboli mira i slobode, znaš… Stresla sam se misleći o okrutnosti životinjskog sveta. A šta je sa nama ljudima? Priroda se i tu poigrala, i mi joj neprestano uzvraćamo nebrigom i nemarom. Ipak ne bih rekla da je priroda ta koja je surova, ljudi su najveći krvoloci…

            Šta sam drugo mogla, uzela sam nekoliko najvećih i naizgled najčvršćih listova i potpomažući se parčetom drveta sahranila beživotne ostatke nesrećne ptice u limenom pokrovu kontejnera. Pred vratima me je čekao moj mačak samozadovoljnog izraza i bez trunke sažaljenja prema golubici i meni, mirno je lickao šape čekajući da ga pustim u toplo, shvatih u trenutku da sam saučesnik u njegovoj prljavoj igri! Nisam imala potrebu da se dalje suočavam sa tim, on je ipak moj mačak, volim ga i uvek je tu za mene. Ipak neko vreme neću hraniti golubove, to bi mi delovalo kao postavljanje zamke.

            Mnogo je lepše posmatrati igru vetra kroz krošnje i sivkasto plavetnilo jesenjeg neba iz fotelje, uz srkutanje čaja. Sredoje prede na mome krilu, miris dunja i jabuka razlio se po sobi. Negde između sanjarenja i dremke, kao oštricom noža preseče mi misli, sećanje na tebe mi nabra čelo. Nikada nisi prezao da remetiš moj mir, mada ne znam otkuda baš sada da me ovako prepadneš, mislila sam posle onih neprospavanih noći i pijanih zora da si otišao zauvek…

            • Izvini, Sredoje, nisam htela da te probudim, prošla me je neka jeza, produvao me je vetar, to je sve… nastavi da dremaš, saputniče moj meki.

            … Nisi ti NAS napustio… nije to bila ljubav, MI smo bili stanica u tvom životu. Da bi nas napustio morao si prvo imati nameru da ostaneš, ali ti nisi našao razloge da se vežeš, jer ih nisi ni tražio. Ti se ne vezuješ, ni za mesta, ni za ljude, zašto bi ostao pored jedne žene?! Ne, nisi ti napustio nas, napustio si mene. MI je nešto što sam ja gradila uljuljkana tvojim pričama o sreći. Gradila sam jedan san koji se raspršio u naletu samo jednog talasa.

            Videla sam ti u očima kukavičluk, strah, da si mogao pogledom bi zatro to seme koje je nekim čudom proklijalo u meni. Tada sam shvatila da “nas” neće biti, da postojiš samo ti i da ću jednoga dana opet moći da postojim i ja, a mnogo je teže bilo oprostiti sebi. Kako sam potrebu pobrkala sa ljubavlju? Kako si uspeo da me ubediš u ljubav, uprkos svim željama koje si mi uskratio? Da li sam stvarno verovala da me voliš iako si sebično odbacivao moju ljubav, uzimao samo ono što si mogao da iskoristiš kao gorivo za svoj ego? Zašto me nisi pustio da odem kada si shvatio da ne umeš da voliš, da li si uopšte svestan svoje okrutne igre?

            Odgovori su visili u vazduhu koji nas je delio na peronu broj 28 tog zimskog dana, u metežu ljudi odzvanjao je samo tvoj muk i tutnjava u mojim grudima, ili je to bio voz?

            Ne sećam se… ostao je samo ukus divljeg kestena u ustima.

            Tijana Stupljanin

            Na početku beše reč / At the beginning of everything there was a word

            Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

            Da li si ikada, kada se prazna stranica otvori pred tvojim očima, osetio snažan nalet energije? To je bio prvi trenutak kada sam stvarno osetila i pomislila – možda ti jesi pisac.

            /

            Have you ever felt a rush of energy when a blank page unfolds in front of you?  That was the first time I truly felt and thought to myself – maybe you are a writer.

            Gorela je sveća u noći bez mesečine. U naletu poslednjih kontrakcija uz vrisak moje majke začuo se i moj plač. Možda mi je baš ta noć bez zvezda i meseca odredila sudbinu – tragala sam za svetlošću. Živela sam u iluzijama, u polusnu. Umrla sam kada je nestalo ljubavi u mome srcu.

            Volela sam vruć vetar na licu, miris bagremovog cveta, golicanje trave dok trčimo po livadi bosi, vreli pesak na koži, šum talasa, mesečinu u kosi, dete u naručju, sitne prstiće, nemirne i meke, osmeh dečji kad me probudi… ali više od svega tvoj zagrljaj u noći…

            Sada znam – zauvek ću živeti! Ljubavlju kojom sam gledala životu u oči, srcem koje je volelo grčeći se od boli, snagom duše koja je pogasila sva svetla od želje da se ponovo rodi u sjaju koji će goreti poput zvezde sa severa obasjavajući puteve ka ljubavi i slobodi.

            /

            A candle was burning on a moonless night. In the rush of the last contractions, along with my mother’s scream, my cry was also heard. Maybe that night without stars and the moon determined my destiny – I was looking for light. I lived in the illusions, in a half-sleep. I died when the love in my heart disappeared.

            I loved the hot wind on my face, the smell of acacia flowers, tickling of the grass as we run across the meadow barefoot, hot sand on my skin, the sound of waves, the moonlight in my hair, a child in my arms, little fingers, restless and soft, a child’s smile when it wakes me… but more than anything your hug in the night …

            Now I know – I will live forever! The love with which I looked life in the eye, the heart that loved while twisting in pain, the strength of the soul that extinguished all the lights of the desire to be born again in the radiance that will burn like a star from the north illuminating the paths to love and freedom.

            Tijana Stupljanin

              Magična jesen / Autumn of magic

              Published on by okeanzivota/theoceanoflife1 Comment

              Zlatna i bakarna na Miholjskom suncu, raskoš boja i diskretno najavljena blizina zime miluje romantika u meni. Nedavno je nebo omađijao predivni, prepuni Žetveni mesec. Oktobar je vreme žetve, vina, završavanja poslova pre nego što počne zima, hvatanje poslednjih snopova sunca koje prelazi sve kraći put dok ne počine u noć. Pun mesec me toliko inspiriše, blizina zime budi mačku u meni, sanjivu i željnu topline.

              Kad Beograd postane siv i mokar, maglovit i hladan, moje celo biće žudi da se ušuška uz voljeno biće ili ćebe, toplu kafu ili kakao, dobru knjigu ili film. Nekada bih samo gledala kroz prozor i pohodila svoj unutrašnji svet i u tome je za mene magija jeseni. Kada se spoljašnji život umiruje i vreme provedeno napolju smanjuje na najmanju meru, budi se naše biće. Ja sam sklona introspekciji i volim da se osamim i uronim u svoje misli, da se prepustim maštarenju. Ove jeseni je kod mene sve to pojačano, valjda je takva godina, kažu svi, sada je vreme da se budimo, menjamo, rastemo iznutra…

              Sutra će mesec biti mlad, a to je dobar trenutak da se postave namere, želje, ciljevi, da se iskreira nešto lepo o čemu sanjamo, što priželjkujemo, ali stvarno (ne jednoga dana, ne ako se desi samo od sebe), čemu se vraćamo kada se osećamo dobro, što nas doziva kada nam je svega drugog dosta. Samo jedan korak napravite sutra ka sebi.

              I da, ja sam se zaljubila ove jeseni, umesto melanholije i čekanja da zima prođe pa da se ponovo aktiviram, ja sam se zaljubila u svoj život sada!

              /

              Golden and copper in the Indian summer sun, the splendor of colors and the discreetly announced closeness of winter caresses the romantic in me. Recently, the sky was enchanted by the beautiful, full Harvest Moon. October is the time of harvest, wine, finishing work before winter begins, catching the last beams of sun that cross the shorter and shorter path until it dies into the night. The full moon inspires me so much, the proximity of winter awakens the cat in me, dreamy and eager for warmth.

              When Belgrade becomes gray and wet, foggy and cold, my whole being longs to snuggle up with a loved one or a blanket, hot coffee or cocoa, a good book or a movie. Sometimes I would just look out the window and visit my inner world and that is the magic of autumn for me. When the external life calms down and the time spent outside is reduced to a minimum, our being wakes up. I am prone to introspection and I like to be alone and immerse myself in my thoughts, to indulge in fantasies. This fall, everything has intensified for me, I guess it’s such a year, everyone says, now is the time to wake up, change, grow from within…

              Tomorrow the moon will be young, and that is a good moment to set intentions, desires, goals, to create something beautiful that we dream about, that we wish for, but really (not one day, not if it happens by itself), to what we return to when we feel good, which calls us when we have had enough of everything else. Just take one step towards yourself tomorrow.

              And yes, I fell in love this fall, instead of melancholy and waiting for winter to pass to become active again, I fell in love with my life now!

              Tijana Stupljanin

              Teško je? / It is hard?

              Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

                Na ovim našim južno balkanskim prostorima čini mi se da se rađamo sa tim – Teško je. Vraća nam se kao eho tokom celog života. Kako zakoračimo, hoćemo da se popnemo na vrh brda – još si mali, ne možeš ti to, teško je. Kada progovorimo, ja ću promeniti svet – nema šanse, to je teško, ti nisi dovoljno dobar. Ja hoću da živim drugačije – ne može, to niko ne radi, biće teško.

                Sva moja ja hoću, ja želim, ja mogu, ja znam, odjeknuli su u ovoj stvarnosti kao ti ne smeš, ti sanjaš, ti ne možeš, ti ne znaš, koje naša podsvest čuje kao ti ne valjaš, ti nisi dovoljno dobar, tebi nešto fali. Onda vidiš i čuješ kako je neko uspeo to preteško, nemoguće i nenormalno da uradi i da ostane živ. I opet ćete čuti, to je tamo neki izuzetak, on je poseban, to može samo tamo u toj nekoj zemlji, to može samo tamo neko ko ima tamo nešto. Ovde je i dalje teško, ovde se i dalje to ne radi.

                Ovde je toliko teško da čak i kad nekome nešto ide lako u životu, to je zato što su mu roditelji bogati, to je zato što je odrastao u tom kraju, to je zato što ima vezu, to je zato što ima dobre gene, to je viša sila i nema tu nikakve zasluge tog čoveka koji živi lepo i lako.

                Ovde se vrlo lako od nečega dobrog, lepog i jednostavnog dođe do pečata težine, jer ako ti je sve lepo i lako, a većini je ružno i teško, štrčiš, ne uklapaš se. Malo je onih koji će u nečijem uspehu prepoznati inspiraciju i podstrek da i sami uspeju. Jer za uspeh je potrebno učenje, promena mišljenja, promena ponašanja, spremnost da se ne uspe iz prve, da se pokuša ponovo, da se uradi nešto drugačije… Mislim da je Ajnštajn rekao – Ne možete raditi uvek isto i očekivati drugačiji rezultat. Međutim, svaka promena je teška, mnogo je lakše kukati i zavideti.

                Mislim da svi znaju basnu o lisici i grožđu, pa sve što nam nije na dohvat ruke, lako okarakterišemo kao „kiselo“. Međutim, niti je svo grožđe kiselo, niti je nedostižno, ali i nije sve za svakoga. Ako budemo počeli da slušamo želje svoje duše i da pratimo putokaze svoga srca, biće nam sigurno lakše, čak i kada naiđu oni stvarno teški trenuci u životu, plus ćemo uštedeti mnogo energije ne jureći tuđe želje.

                Znate kako se nebo otvara kada avion uzleti i kakve god da su vremenske prilike dole pri zemlji, kada se popnete na određenu visinu (iznad oblaka) pojavi se sunce i sve se razbistri. Verujem da je tako i u životu, kada se uzdignemo barem malo iznad pukog preživljavanja tela i zemaljskog (prizemnog) promišljanja života, počinju da se naziru novi horizonti i beskrajne mogućnosti.

                Pratite sebe i svoje osećaje, nešto što je dobro za vas će se pokazati kao lakoća, a za nekoga ista ta stvar može dati teskobu u telu. Zato kada vam sledeći put neko za vašu želju, nadu ili cilj, kaže da je to teško, zapitajte se da li je to vaša istina ili možda njegova? I znajte da šta god da je vaša želja, bar jedna osoba na svetu je uspela da ostvari baš to, a ako je ona uspela šta vas sprečava?

                Idite za svetlošću, lakoćom i radošću!

                …

                In these parts of our southern Balkans, it seems to me that we are born with that – It is difficult. It comes back to us as an echo throughout life. As we make our first steps, we want to climb to the top of the hill – you are still small, you can’t do that, it’s hard. When we start to talk, I will change the world – no way, it’s hard, you’re not good enough. I want to live differently – it can’t happen, nobody does that, it will be difficult.

                All of mine I want, I wish, I can, I know, resonated in this reality like: you can’t, you dream, you won’t, you don’t know, which our subconscious mind hears like you are bad, you’re not good enough, you are defected. Then you see and hear how someone managed to do that too hard, impossible and abnormal thing and stay alive. And you will hear again, it is an exception, he is special, it can only be done there in that country, it can only be done there by someone who has that something. It is still difficult here; it still cannot be done here.

                It’s so hard here that even when something goes easy for someone in life, it’s because his parents are rich, it’s because he grew up in that area, it’s because he has a connection, it’s because he has good genes, it is a higher power and there is no merit in it of that man who lives beautifully and easily.

                Here, it is very easy to get the stamp of weight on something good, beautiful and simple, because if everything is nice and easy for you, and most of others live badly and difficult, you stick out, you don’t fit. There are few who will recognize inspiration and encouragement in someone’s success to succeed on their own. Because success requires learning, a change of opinion, a change of behavior, a willingness to fail at first, to try again, to do something different … I think Einstein said – You can’t always do the same thing and expect a different result. However, every change is difficult, it is much easier to whine and envy.

                I think everyone knows the fable about the fox and the grapes, so everything that is not at our fingertips can easily be characterized as “sour”. However, neither all grapes are sour, nor is it unattainable, but not everything is for everyone. If we start listening to the wishes of our soul and following the directions of our heart, it will surely be easier for us, even when those really difficult moments in life come, plus we will save a lot of energy without chasing other people’s wishes.

                You know how the sky opens when the plane takes off and whatever the weather is down at the surface of the earth, when you climb to a certain height (above the clouds) the sun appears and everything clears up. I believe that this is also the case in life, when we rise at least a little above the mere survival of the body and the earthly (ground) thinking of life, new horizons and endless possibilities begin to emerge.

                Be aware of yourself and your feelings, something that is good for you will prove to be easy, and for someone the same thing can give anxiety in the body. So the next time someone tells you that your wish, hope or goal is difficult, ask yourself if it is your truth or maybe his? And know that whatever your wish is, at least one person in the world has managed to achieve just that, and if she has succeeded, what is stopping you?

                For light, ease and joy!

                Tijana Stupljanin

                Nešto za razmišljanje / Something to think about

                Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment
                •  

                “Greške su deo nas samih, kada prestanemo da grešimo znači da smo mrtvi. Život je samo vreme ispunjeno običnim trenucima sitne sreće.” – Iz filma “Sreća je u malim stvarima” (Momenti di trascurabile felicità (2019)) Daniela Luketija

                /

                “Mistakes are part of ourselves, when we stop making mistakes it means we are dead. Life is just a time filled with moments of ordinary happiness.” – From the movie “Ordinary Happiness” (Momenti di trascurabile felicità (2019)) from Daniele Luchetti

                Život za život – sve za dete / Life for life – everything for a child

                Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

                Prvih 5 godina pokušavamo da ih skinemo sa sebe, onda sledećih pet godina pokušavamo ponovo da ih prikačimo za sebe, pa narednih pet godina oni pokušavaju da nas otkače od sebe, pa se onda mi trudimo da se ponovo prikačimo za njih i tako u nedogled… Odnos roditelja i dece i odnos dece i roditelja, ostaje večita misterija života.😊

                Gledala sam danas animirani film o Herkulu, čuvenom heroju iz Grčke mitologije. U jednom trenutku otac, vrhovni Bog Zevs, kaže svom sinu da mora postati heroj kako bi ponovo postao Bog, a za to je potrebno da učini istinski herojsko delo. I tako se Herkul odlučio da vežba i trenira svakodnevno, kako bi postao pravi heroj. Međutim, iako je postao heroj i stekao slavu u narodu, to nije bilo dovoljno. I na kraju, ključni herojski čin koji ga je vratio među Bogove je bilo davanje svog života u zamenu za život žene koju voli.

                To me je navelo na razmišljanje o simbolici te ideje, koja se javlja u mnogim pričama, život za život, žrtvovanje iz ljubavi… Podsetilo me je na roditeljstvo. Na neki način mi dajemo naš život kakav poznajemo do trenutka dok ne postanemo roditelji, za novi život. Neki roditelji i bukvalno žrtvuju sebe ne bi li njihova deca živela bolje, lepše, više od njih… Ne shvatamo svi žrtvu na isti način, ali odricanje od mnogo stvari je sastavni deo roditeljstva.

                Ne mislim da deca treba da dobiju sve što požele i ne postoji univerzalni pristup vaspitanju koji možete da reprodukujete na dete i samo ubirate plodove. Pa sa koliko se izazova svako od nas susreo u svom životu, svi smo različiti i živimo svoj život najbolje što umemo, često posustajemo, pa se ponovo podižemo i idemo dalje. Učimo, menjamo se, nekada se godinama vrtimo u krug ili tapkamo u mestu, a onda pored svega toga dobijemo odgovornost za još jedan, dva, tri… života. Kako neko ko nije sam naučio da bude srećan, da voli, da živi ispunjenim životom, da sa lakoćom prevazilazi izazove koji su svakodnevni, a nekada i vrlo kompleksni, kako neko ko nema samopouzdanja može da nauči dete da bude srećno i živi svoj život punog potencijala sa lakoćom i radošću?

                Ipak, kao što smo mi svi unikatni na svoj način, tako je i svako dete svoje. Neku decu treba vaspitavati, a neku samo negovati. Ne moramo biti savršeni, ali moramo biti svoji i iskreni. Deca znaju mnogo više nego što mislimo, jer su njihove misli čiste i osećanja duboka. Nekada pomislim da ne treba da ih učimo da se prilagođavaju ovom svetu, već da grade svoj.

                /

                You become a parent and realize that you have permanently exchanged one life for another, and that, whether you like it or not, you have a huge responsibility and influence on a life that is not yours, and that it is up to you to teach someone about life, no matter how much you have mastered it yourself.

                For the first 5 years we try to take them off ourselves, then for the next five years we try to attach them to ourselves again, then for the next five years they try to detach us from themselves, and then we try to attach to them again and so on indefinitely… The relationship between parents and children and the relationship between children and parents remains an eternal mystery of life.

                Today I watched an animated film about Hercules, a famous hero from Greek mythology. At one point, the father, the supreme God Zeus, tells his son that he must become a real hero in order to become God again, and for that he needs to do a truly heroic deed. And so Hercules decided to practice and train every day, in order to become a real hero. However, although he became a hero and gained fame among the people, that was not enough. And finally, the key heroic act that brought him back among the Gods was giving his life in exchange for the life of the woman he loves.

                That made me think about the symbolism of that idea, which appears in many stories, life for life, sacrifice out of love … It reminded me of parenthood. In a way we give our life as we know it until the moment we become parents, for a new life. Some parents literally sacrifice themselves in order for their children to live better, more beautiful, more than them … We do not all understand sacrifice in the same way, but giving up many things is an integral part of parenthood.

                I don’t think that children should get everything they want and there is no universal approach to upbringing that you can reproduce to a child and just reap the rewards. Well, how many challenges did each of us face in our lives, we are all different and we live our lives the best we can, we often fall, so we get up again and move on. We learn, we change, sometimes for years go around in a circle or tap in one place, and then, in addition to all that, we get responsibility for another one, two, three… lives. How someone who has not learned to be happy, to love, to live a full life, to easily overcome challenges that occur daily, and are sometimes very complex, how someone who does not have self-confidence can teach a child to be happy and live his life in a full potential with ease and joy?

                However, just as we are all unique in our own way, so is every child. Some children need to be brought up, and some just need to be nurtured. We don’t have to be perfect, but we do have to be our own and honest. Children know much more than we think, because their thoughts are pure and their feelings are deep. Sometimes I think that we should not teach them to adapt to this world, but to build their own.

                Tijana Stupljanin