Jesenja priča

Ustala sam toga jutra, sanjiva, još uvek više u noći nego u danu. Moj mačak Sredoje lickao se na ivici kreveta i na prvi moj pokret skočio je na sve četiri spreman da me isprati u stopu.

  • Pogledaj Sredoje, vidi kako se vetar poigrava sa suvim lišćem, baš duva! Skuvaću čaj!
  • Mijau;
  • Dobro Sredo znam da ćeš ti radije nešto da gricneš, masno i slasno.
  • Šta bi danas voleo da radimo? Može jedna šetnja po parku, da se igramo u lišću i skupljamo kestenje, trebaće mi za jedan jesenji projekat.

Rezak vazduh me je drsko okrznuo, brrr, trebalo je da uzmem onaj vuneni šal. Koliko je priroda lepa i jednostavna. Uvek osetim neku prijatnu zanesenost pri svakom susretu sa prvim naznakama novog perioda u godini, u životu… Šuškava površina skriva zemlju, možda i neki trag, ipak deluje meko i zaštitnički. Nešto tvrdo sam nagazila, to je zeleni igličasti ukras šume, divno, kesten je ostao ceo, cakli se i stvara osećaj gorčine kada ga prineseš ustima.

  • Ne, Sredoje! Jaoo, pa, ostavi tu pticu! Nee, fuj!

Surova igra prirode, jači i spretniji preživljavaju. Ali raskrvareno nežno belo perje golubice bespomoćnog pogleda u zubima kućnog ljubimca, tvog ljubimca čiji te mjauk i mekoća koraka na prekrivaču budi iz jutra u jutro! Takav prizor bi rastužio i one sa tvrđim srcem, a kamoli moju nežnu dušu. Kakva je to sudbina ptice koja živi od bačenih mrvica i guguče pod strehom u cik zore? Golubovi su beogradski petlovi, simboli mira i slobode, znaš… Stresla sam se misleći o okrutnosti životinjskog sveta. A šta je sa nama ljudima? Priroda se i tu poigrala, i mi joj neprestano uzvraćamo nebrigom i nemarom. Ipak ne bih rekla da je priroda ta koja je surova, ljudi su najveći krvoloci…

Šta sam drugo mogla, uzela sam nekoliko najvećih i naizgled najčvršćih listova i potpomažući se parčetom drveta sahranila beživotne ostatke nesrećne ptice u limenom pokrovu kontejnera. Pred vratima me je čekao moj mačak samozadovoljnog izraza i bez trunke sažaljenja prema golubici i meni, mirno je lickao šape čekajući da ga pustim u toplo, shvatih u trenutku da sam saučesnik u njegovoj prljavoj igri! Nisam imala potrebu da se dalje suočavam sa tim, on je ipak moj mačak, volim ga i uvek je tu za mene. Ipak neko vreme neću hraniti golubove, to bi mi delovalo kao postavljanje zamke.

Mnogo je lepše posmatrati igru vetra kroz krošnje i sivkasto plavetnilo jesenjeg neba iz fotelje, uz srkutanje čaja. Sredoje prede na mome krilu, miris dunja i jabuka razlio se po sobi. Negde između sanjarenja i dremke, kao oštricom noža preseče mi misli, sećanje na tebe mi nabra čelo. Nikada nisi prezao da remetiš moj mir, mada ne znam otkuda baš sada da me ovako prepadneš, mislila sam posle onih neprospavanih noći i pijanih zora da si otišao zauvek…

  • Izvini, Sredoje, nisam htela da te probudim, prošla me je neka jeza, produvao me je vetar, to je sve… nastavi da dremaš, saputniče moj meki.

… Nisi ti NAS napustio… nije to bila ljubav, MI smo bili stanica u tvom životu. Da bi nas napustio morao si prvo imati nameru da ostaneš, ali ti nisi našao razloge da se vežeš, jer ih nisi ni tražio. Ti se ne vezuješ, ni za mesta, ni za ljude, zašto bi ostao pored jedne žene?! Ne, nisi ti napustio nas, napustio si mene. MI je nešto što sam ja gradila uljuljkana tvojim pričama o sreći. Gradila sam jedan san koji se raspršio u naletu samo jednog talasa.

Videla sam ti u očima kukavičluk, strah, da si mogao pogledom bi zatro to seme koje je nekim čudom proklijalo u meni. Tada sam shvatila da “nas” neće biti, da postojiš samo ti i da ću jednoga dana opet moći da postojim i ja, a mnogo je teže bilo oprostiti sebi. Kako sam potrebu pobrkala sa ljubavlju? Kako si uspeo da me ubediš u ljubav, uprkos svim željama koje si mi uskratio? Da li sam stvarno verovala da me voliš iako si sebično odbacivao moju ljubav, uzimao samo ono što si mogao da iskoristiš kao gorivo za svoj ego? Zašto me nisi pustio da odem kada si shvatio da ne umeš da voliš, da li si uopšte svestan svoje okrutne igre?

Odgovori su visili u vazduhu koji nas je delio na peronu broj 28 tog zimskog dana, u metežu ljudi odzvanjao je samo tvoj muk i tutnjava u mojim grudima, ili je to bio voz?

Ne sećam se… ostao je samo ukus divljeg kestena u ustima.

Tijana Stupljanin

Majčinska ljubav / Mother’s love

Čista, bezuslovna, kao nebo velika… Satkana od čežnje, od bola, od svih strahova sakupljenih u zrno nade, u dečiji smeh zaodenuta, u zenici oka čuvana, neuhvatljiva, neshvatljiva, na sve spremna. Jedna je majka, jedna je ljubav, jedinstvena. Gledam svoje detence i često se pitam – Otkuda si se ti stvorilo, savršenstvo maleno? Da li sam te ja stvorila? Ne. Ja sam te samo poželela, usnila, Bogu molitvu izustila.

Sva sam od pitanja. Gledam te, posmatram, čekam da me usmeriš na pravi put. Usput učim od tebe šta je sreća, šta je radost, šta je igra, šta je magija, šta je život, kolika je ljubav i dubina ljuskog srca, majčinskog zagrljaja.

Volim te i zahvalna sam ti dušo malena, što postojiš, što si “moja”, što mi pružaš ogromnu priliku da svakoga dana živim ljubav.

/

Pure, unconditional, as big as the sky… Woven of longing, of pain, of all fears gathered in a grain of hope, clothed in children’s laughter, guarded in the pupil of the eye, elusive, incomprehensible, ready for anything. There is one mother, one love, unique. I look at my little one and often ask myself – Where did you come from, little perfection? Did I create you? No. I just wished for you, I dreamed, I said a prayer to God.

I’m all from questions. I look at you, I watch you, I wait for you to guide me on the right path. Along the way, I learn from you what happiness is, what joy is, what play is, what magic is, what life is, how great is love and the depth of the human heart, the mother’s embrace.

I love you and I am grateful to you, little baby, for existing, for being “mine”, for giving me a great opportunity to live love every day.

Tijana Stupljanin

Svetlost i njeni pokloni: Priča o promeni/The light and its gifts: A story of change

“Vi ste svetlost svetu.” – Matej 5:14

Nekada davno postojao je jedan čovek, putovao je svetom i delio je ljudima svoj dar. Išao je od grada do grada, od mesta do mesta, davao je najbolje od sebe svakom čoveku koga je sreo. Ljudi su mu se ili zahvaljivali i osmehivali ili su ostajali zbunjeni. Neki su se čak i ljutili i terali ga od sebe. Ipak, svuda kuda je prošao ostavio je trag. Sve ljude koje je dotakao promenio je. Posle njega ništa više nije bilo isto. Taj čovek se zvao Svetlost, a njegov dar je bila svesnost. Život u istini.

Osvetljavao je najmračnija mesta u ljudima ostavljajući svakome svoj dar. Znate šta je zanimljivo kod darova? Da li će ga neko prihvatiti i šta će uraditi sa njim ne zavisi od onoga ko daruje, već od onoga ko taj dar prima. Mnogi su darovi ostali neotvoreni i mnogi ljudi su izabrali da i pored svetla, žive u mraku.

/

“You are the light of the world.” – Matthew 5:14

Once upon a time, there was one man who traveled the world and shared his gift with people. He went from city to city, from place to place. Wherever he went he gave the best of him to every man he met. People either thanked him and smiled or remained confused. Some even got angry and pushed him away. Still, he left a mark everywhere he went. He changed all the people he touched. After him, nothing was the same. That man was called Light, and his gift was consciousness. A life in truth.

He illuminated the darkest places in people, leaving everyone his gift. You know what’s interesting about gifts? Whether someone will accept it depends on the one who receives that gift. What they will do with it also depends on the receiver. Many gifts remained unopened, and many people chose to live in the dark despite the light.

Tijana Stupljanin

Teško je? / It is hard?

Na ovim našim južno balkanskim prostorima čini mi se da se rađamo sa tim – Teško je. Vraća nam se kao eho tokom celog života. Kako zakoračimo, hoćemo da se popnemo na vrh brda – još si mali, ne možeš ti to, teško je. Kada progovorimo, ja ću promeniti svet – nema šanse, to je teško, ti nisi dovoljno dobar. Ja hoću da živim drugačije – ne može, to niko ne radi, biće teško.

Sva moja ja hoću, ja želim, ja mogu, ja znam, odjeknuli su u ovoj stvarnosti kao ti ne smeš, ti sanjaš, ti ne možeš, ti ne znaš, koje naša podsvest čuje kao ti ne valjaš, ti nisi dovoljno dobar, tebi nešto fali. Onda vidiš i čuješ kako je neko uspeo to preteško, nemoguće i nenormalno da uradi i da ostane živ. I opet ćete čuti, to je tamo neki izuzetak, on je poseban, to može samo tamo u toj nekoj zemlji, to može samo tamo neko ko ima tamo nešto. Ovde je i dalje teško, ovde se i dalje to ne radi.

Ovde je toliko teško da čak i kad nekome nešto ide lako u životu, to je zato što su mu roditelji bogati, to je zato što je odrastao u tom kraju, to je zato što ima vezu, to je zato što ima dobre gene, to je viša sila i nema tu nikakve zasluge tog čoveka koji živi lepo i lako.

Ovde se vrlo lako od nečega dobrog, lepog i jednostavnog dođe do pečata težine, jer ako ti je sve lepo i lako, a većini je ružno i teško, štrčiš, ne uklapaš se. Malo je onih koji će u nečijem uspehu prepoznati inspiraciju i podstrek da i sami uspeju. Jer za uspeh je potrebno učenje, promena mišljenja, promena ponašanja, spremnost da se ne uspe iz prve, da se pokuša ponovo, da se uradi nešto drugačije… Mislim da je Ajnštajn rekao – Ne možete raditi uvek isto i očekivati drugačiji rezultat. Međutim, svaka promena je teška, mnogo je lakše kukati i zavideti.

Mislim da svi znaju basnu o lisici i grožđu, pa sve što nam nije na dohvat ruke, lako okarakterišemo kao „kiselo“. Međutim, niti je svo grožđe kiselo, niti je nedostižno, ali i nije sve za svakoga. Ako budemo počeli da slušamo želje svoje duše i da pratimo putokaze svoga srca, biće nam sigurno lakše, čak i kada naiđu oni stvarno teški trenuci u životu, plus ćemo uštedeti mnogo energije ne jureći tuđe želje.

Znate kako se nebo otvara kada avion uzleti i kakve god da su vremenske prilike dole pri zemlji, kada se popnete na određenu visinu (iznad oblaka) pojavi se sunce i sve se razbistri. Verujem da je tako i u životu, kada se uzdignemo barem malo iznad pukog preživljavanja tela i zemaljskog (prizemnog) promišljanja života, počinju da se naziru novi horizonti i beskrajne mogućnosti.

Pratite sebe i svoje osećaje, nešto što je dobro za vas će se pokazati kao lakoća, a za nekoga ista ta stvar može dati teskobu u telu. Zato kada vam sledeći put neko za vašu želju, nadu ili cilj, kaže da je to teško, zapitajte se da li je to vaša istina ili možda njegova? I znajte da šta god da je vaša želja, bar jedna osoba na svetu je uspela da ostvari baš to, a ako je ona uspela šta vas sprečava?

Idite za svetlošću, lakoćom i radošću!

…

In these parts of our southern Balkans, it seems to me that we are born with that – It is difficult. It comes back to us as an echo throughout life. As we make our first steps, we want to climb to the top of the hill – you are still small, you can’t do that, it’s hard. When we start to talk, I will change the world – no way, it’s hard, you’re not good enough. I want to live differently – it can’t happen, nobody does that, it will be difficult.

All of mine I want, I wish, I can, I know, resonated in this reality like: you can’t, you dream, you won’t, you don’t know, which our subconscious mind hears like you are bad, you’re not good enough, you are defected. Then you see and hear how someone managed to do that too hard, impossible and abnormal thing and stay alive. And you will hear again, it is an exception, he is special, it can only be done there in that country, it can only be done there by someone who has that something. It is still difficult here; it still cannot be done here.

It’s so hard here that even when something goes easy for someone in life, it’s because his parents are rich, it’s because he grew up in that area, it’s because he has a connection, it’s because he has good genes, it is a higher power and there is no merit in it of that man who lives beautifully and easily.

Here, it is very easy to get the stamp of weight on something good, beautiful and simple, because if everything is nice and easy for you, and most of others live badly and difficult, you stick out, you don’t fit. There are few who will recognize inspiration and encouragement in someone’s success to succeed on their own. Because success requires learning, a change of opinion, a change of behavior, a willingness to fail at first, to try again, to do something different … I think Einstein said – You can’t always do the same thing and expect a different result. However, every change is difficult, it is much easier to whine and envy.

I think everyone knows the fable about the fox and the grapes, so everything that is not at our fingertips can easily be characterized as “sour”. However, neither all grapes are sour, nor is it unattainable, but not everything is for everyone. If we start listening to the wishes of our soul and following the directions of our heart, it will surely be easier for us, even when those really difficult moments in life come, plus we will save a lot of energy without chasing other people’s wishes.

You know how the sky opens when the plane takes off and whatever the weather is down at the surface of the earth, when you climb to a certain height (above the clouds) the sun appears and everything clears up. I believe that this is also the case in life, when we rise at least a little above the mere survival of the body and the earthly (ground) thinking of life, new horizons and endless possibilities begin to emerge.

Be aware of yourself and your feelings, something that is good for you will prove to be easy, and for someone the same thing can give anxiety in the body. So the next time someone tells you that your wish, hope or goal is difficult, ask yourself if it is your truth or maybe his? And know that whatever your wish is, at least one person in the world has managed to achieve just that, and if she has succeeded, what is stopping you?

For light, ease and joy!

Tijana Stupljanin

Nešto za razmišljanje / Something to think about

“Greške su deo nas samih, kada prestanemo da grešimo znači da smo mrtvi. Život je samo vreme ispunjeno običnim trenucima sitne sreće.” – Iz filma “Sreća je u malim stvarima” (Momenti di trascurabile felicità (2019)) Daniela Luketija

/

“Mistakes are part of ourselves, when we stop making mistakes it means we are dead. Life is just a time filled with moments of ordinary happiness.” – From the movie “Ordinary Happiness” (Momenti di trascurabile felicità (2019)) from Daniele Luchetti

~My religion consists of a humble admiration of the illimitable superior spirit who reveals himself in the slight details we are able to perceive with our frail and feeble mind.~

~Most people say that it is the intellect which makes a great scientist. They are wrong: it is a character.~

~Look deep into nature, and then you will understand everything better.~

~Learn from yesterday, live for today, hope for tomorrow. The important thing is not to stop questioning.~

~It has become appallingly obvious that our technology has exceeded our humanity.~

~Imagination is everything. It is the preview of life’s coming attractions.~

~Intellectuals solve problems, geniuses prevent them.~

~Gravitation is not responsible for people falling in love.~

~A question that sometimes drives me hazy: am I or are the others crazy?~

Albert Einstein

Život za život – sve za dete / Life for life – everything for a child

Prvih 5 godina pokušavamo da ih skinemo sa sebe, onda sledećih pet godina pokušavamo ponovo da ih prikačimo za sebe, pa narednih pet godina oni pokušavaju da nas otkače od sebe, pa se onda mi trudimo da se ponovo prikačimo za njih i tako u nedogled… Odnos roditelja i dece i odnos dece i roditelja, ostaje večita misterija života.😊

Gledala sam danas animirani film o Herkulu, čuvenom heroju iz Grčke mitologije. U jednom trenutku otac, vrhovni Bog Zevs, kaže svom sinu da mora postati heroj kako bi ponovo postao Bog, a za to je potrebno da učini istinski herojsko delo. I tako se Herkul odlučio da vežba i trenira svakodnevno, kako bi postao pravi heroj. Međutim, iako je postao heroj i stekao slavu u narodu, to nije bilo dovoljno. I na kraju, ključni herojski čin koji ga je vratio među Bogove je bilo davanje svog života u zamenu za život žene koju voli.

To me je navelo na razmišljanje o simbolici te ideje, koja se javlja u mnogim pričama, život za život, žrtvovanje iz ljubavi… Podsetilo me je na roditeljstvo. Na neki način mi dajemo naš život kakav poznajemo do trenutka dok ne postanemo roditelji, za novi život. Neki roditelji i bukvalno žrtvuju sebe ne bi li njihova deca živela bolje, lepše, više od njih… Ne shvatamo svi žrtvu na isti način, ali odricanje od mnogo stvari je sastavni deo roditeljstva.

Ne mislim da deca treba da dobiju sve što požele i ne postoji univerzalni pristup vaspitanju koji možete da reprodukujete na dete i samo ubirate plodove. Pa sa koliko se izazova svako od nas susreo u svom životu, svi smo različiti i živimo svoj život najbolje što umemo, često posustajemo, pa se ponovo podižemo i idemo dalje. Učimo, menjamo se, nekada se godinama vrtimo u krug ili tapkamo u mestu, a onda pored svega toga dobijemo odgovornost za još jedan, dva, tri… života. Kako neko ko nije sam naučio da bude srećan, da voli, da živi ispunjenim životom, da sa lakoćom prevazilazi izazove koji su svakodnevni, a nekada i vrlo kompleksni, kako neko ko nema samopouzdanja može da nauči dete da bude srećno i živi svoj život punog potencijala sa lakoćom i radošću?

Ipak, kao što smo mi svi unikatni na svoj način, tako je i svako dete svoje. Neku decu treba vaspitavati, a neku samo negovati. Ne moramo biti savršeni, ali moramo biti svoji i iskreni. Deca znaju mnogo više nego što mislimo, jer su njihove misli čiste i osećanja duboka. Nekada pomislim da ne treba da ih učimo da se prilagođavaju ovom svetu, već da grade svoj.

/

You become a parent and realize that you have permanently exchanged one life for another, and that, whether you like it or not, you have a huge responsibility and influence on a life that is not yours, and that it is up to you to teach someone about life, no matter how much you have mastered it yourself.

For the first 5 years we try to take them off ourselves, then for the next five years we try to attach them to ourselves again, then for the next five years they try to detach us from themselves, and then we try to attach to them again and so on indefinitely… The relationship between parents and children and the relationship between children and parents remains an eternal mystery of life.

Today I watched an animated film about Hercules, a famous hero from Greek mythology. At one point, the father, the supreme God Zeus, tells his son that he must become a real hero in order to become God again, and for that he needs to do a truly heroic deed. And so Hercules decided to practice and train every day, in order to become a real hero. However, although he became a hero and gained fame among the people, that was not enough. And finally, the key heroic act that brought him back among the Gods was giving his life in exchange for the life of the woman he loves.

That made me think about the symbolism of that idea, which appears in many stories, life for life, sacrifice out of love … It reminded me of parenthood. In a way we give our life as we know it until the moment we become parents, for a new life. Some parents literally sacrifice themselves in order for their children to live better, more beautiful, more than them … We do not all understand sacrifice in the same way, but giving up many things is an integral part of parenthood.

I don’t think that children should get everything they want and there is no universal approach to upbringing that you can reproduce to a child and just reap the rewards. Well, how many challenges did each of us face in our lives, we are all different and we live our lives the best we can, we often fall, so we get up again and move on. We learn, we change, sometimes for years go around in a circle or tap in one place, and then, in addition to all that, we get responsibility for another one, two, three… lives. How someone who has not learned to be happy, to love, to live a full life, to easily overcome challenges that occur daily, and are sometimes very complex, how someone who does not have self-confidence can teach a child to be happy and live his life in a full potential with ease and joy?

However, just as we are all unique in our own way, so is every child. Some children need to be brought up, and some just need to be nurtured. We don’t have to be perfect, but we do have to be our own and honest. Children know much more than we think, because their thoughts are pure and their feelings are deep. Sometimes I think that we should not teach them to adapt to this world, but to build their own.

Tijana Stupljanin

In the depths of winter, I finally learned that within me there lay an invincible summer. – Albert Camus / U dubini zime, konačno sam saznao da je u meni ležalo nepobedivo leto. – Albert Kami

You’ve always had the power my dear, you just had to learn it for yourself. – Glinda, “Wizard of Oz” / Uvek si imala moć draga moja, samo si to morala naučiti. – Glinda, “Čarobnjak iz Oza”

Nothing can dim the light that shines from within. – Maya Angelou / Ništa ne može prigušiti svetlost koja sjaji iznutra. – Maja Anđelo

And you were just like the moon, so lonely, so full of imperfections. But just like the moon, you shined in times of darkness. – C. W. / A ti si bila poput meseca, tako usamljena, tako puna nesavršenosti. Ali baš kao i mesec, svetlela si u trenucima tame. – C. V.

And one day she discovered that she was fierce, and strong, and full of fire, and that not even she could hold herself back because her passion burned brighter than her fears. – Mark Anthony / I jednog dana je otkrila da je žestoka, snažna i puna vatre, te da se ni sama ne može suzdržati jer je njena strast gorela jače od straha. – Mark Antoni

You were wild once. Don’t let them tame you. – Isadora Duncan / Jednom si bila divlja. Ne daj da te ukrote – Isidora Dankan

It takes courage to grow up and become who you really are. – E.E. Cummings / Potrebna je hrabrost da odrastete i postanete ono što zaista jeste. – E. E. Kamings

As I began to love myself. I found that anguish and emotional suffering are only warning signs that I was living my own truth. Today I know this is authenticity. – Charlie Chaplin / Kako sam počeo da volim sebe. Otkrio sam da su teskoba i emocionalna patnja samo upozoravajući znakovi da živim svoju istinu. Danas znam da je ovo autentičnost. – Čarli Čaplin

Čarolija / Magic

From silence to silence. The light is emerging from the blue clouds. From my cozy nights into a doubt-colored dawn. From the depths of my being, through the gloaming darkness and fear, rises a new, blossomed, flaming, playful and singing enchantress woman, half goddess – half warrior, sometimes a fairy, or a witch.

Man vs. Nature / Čovek protiv prirode

Since the beginning of time, the man had to face the forces of nature to ensure his own survival. The nature has been observed as hostile, the man had to fight with his body and mind to concur the nature and make it his servant. However, more than once, the nature has demonstrated how powerful and wild it can truly be and the man, with all his science and technology and progress, stood no chance. Nevertheless, the mankind survived, there are more people in the world today than ever before.

If you start to think about this, it becomes clear, there is no man vs. nature, the nature is within a man, and the man is within the nature, we do not exist apart from it. If we fight the nature within, then we fight against our own bodies, our own instincts, senses… And if we fight the nature around us, we inevitably lose, because we are just a small piece of it. How about if we stop fighting and start listening, begin working together, cooperating, learn from it as much as we can and then co-create, play with it. This is the abundant planet, there is enough food, clothes and homes for each and every one of us. Nature is greater than all of us together, she gave a birth to everything that exists, we call it a Mother for a reason. She gave us everything she had so that we would live a happy life, as every mother would, and she did it with love.

And how do you treat your mother? Do you show her respect? Are you thankful for her gifts? How do you show your love?

If you do not understand your nature, that is within you and all around you, then you cannot appreciate it and you wouldn’t know how to love yourself or the world around you. Even that’s o.k., mother is forgiving and compassionate, her own love is enough, but you better show her respect! Because the Earth will survive without us, but where would we be without the Earth?

/

Od početka vremena čovek je morao da se suočava sa prirodnim silama kako bi obezbedio svoj opstanak. Na prirodu se gledalo kao na neprijatelja, čovek je morao da se bori i umom i telom kako bi je pokorio i potčinio je svojim potrebama. Međutim, više puta je priroda demonstrirala koliko moćna i neukrotiva zaista može biti i čovek, sa svim svojim naučnim dostignućima i tehnologijama i napretkom, nije imao nikakve šanse. Ipak, čovečanstvo je preživelo i danas ima više ljudi na svetu nego ikada pre.

Ako se zamislimo nad ovim, postaje jasno da čovek ne može protiv prirode, jer priroda je u čoveku i čovek je u prirodi, mi ne postojimo odvojeno od nje. Ako se opiremo prirodu u nama, onda se borimo sa našim telima, sopstvenim nagonima, čulima… A ukoliko se borimo sa prirodom oko nas, neminovno gubimo, jer smo mi samo mali njen deo. Kako bi bilo kada bismo prestali da se borimo a počeli da slušamo, da sarađujemo, da učimo od nje što više i onda da stvaramo zajedno, da se igramo. Ovo je planeta obilja, ima dovoljno hrane za sve, odeće i krova nad glavom za baš svakoga od nas. Priroda je veća od svih nas zajedno, ona je rodila sve što postoji, ne zovemo je uzalud Majka Priroda. Dala nam je sve što je imala kako bismo živeli srećno, baš kao prava majka, i to je uradila sa ljubavlju.

A kako se mi ponašamo prema svojoj majci? Da li joj ukazujemo poštovanje? Da li smo zahvalni na njenim darovima? Kako joj pokazujemo ljubav?

Ukoliko ne razumeš svoju prirodu, onu koja je u tebi i onu koja te okružuje, onda je nećeš ni ceniti i nećeš umeti da voliš ni sebe ni svet oko sebe. Čak je i to u redu, jer majka je puna saosećanja i opraštanja, njena sopstvena ljubav joj je dovoljna, ali bolje bi ti bilo da je poštuješ! Jer Zemlja će nastaviti da postoji i bez nas, a gde bismo mi bili bez nje?

Tijana