Svako mesto je samo prostor koji može biti i lep i živopisan, ali ono što čini neko mesto posebnim jeste priča. Doživljaj zbog koga je neko osetio nešto drugačije, jedan ukradeni pogled, možda šapat na uhu… Možda jednom i zaboravimo šta se dogodilo na tom mestu, ali osećaj koji smo imali baš tu, baš u tom trenutku, nikada.
Šetali smo obalom Sene i ja sam razmišljala kako je veličanstveno sve oko nas, iako mi nismo baš bili savršeni. Nešto u vezi tebe me je mučilo. Nedostajao mi je onaj par koji smo nekada bili, koji bi se sada čvrsto zagrlio i poljubio, setio neke pesme koja bi ovekovečila taj trenutak. Pariz, ti i ja, mislila sam da bi to bio vrhunac romantike!
Pariz je bio jedan san. Mesto koje živi u filmovima, knjigama, umetničkim delima, hiljadugodišnjoj kaldrmi… ali sam odavno prestala da ga sanjam. Nismo otišli tamo kao zaljubljeni par, opijen ludošću velike ljubavi koja zasenjuje sve ostalo. Već smo u nekim godinama kada se svode računi; preko 10 godina braka, dvoje dece, srednje doba…
Otisnuli smo se u tu avanturu sa decom i zbog dece, ali je mene bez najave obuzeo taj stari nedosanjani san! Kažu da žene baš u tim nekim srednjim godinama ponovo žude za romantikom. Ja sam ta žena, koja je došla u najromantičniji grad na svetu sa mužem, koga voli.
Nikada nisam volela klišee, ali Pariz, grad svetlosti i ljubavi je zaista to. Nema tu klišea, to je čista ljubav koja traje. Pariz čuva svoju lepotu, taj svoj dar za zavođenjem. Nećete ga naći baš u svakoj ulici ili poznatoj turističkoj atrakciji, ali ćete ga zasigurno naći ako ste bespomoćni romantik.
Taj sjaj 37 mostova na Seni, te građevine stare i više od 20 vekova, te gotske katedrale, stroge i veličanstvene, te uličice sa cvetnim trgovima, ti veseli kafei na ćoškovima, taj šarmantni momak sa šansonom na usnama, ti zlatni, barokni krovovi! Ne mogu ostati ravnodušna, ne mogu da mu ne uzvratim ljubavlju!
Kada ti se nenadano davna želja ostvari, a ti se osetiš kao da je više nisi vredan. Kao da je romantika samo za sveže zaljubljene? Nisam uspela da se popnem na 2. platformu Ajfelovog tornja, jednostavno moje telo više ne prihvata racionalizaciju, hormoni pobeđuju. Sedela sam u zastakljenom kafeu na tornju i uživala u pogledu na moderniji deo grada i neizbežnu Senu. Toliko inspirativan momenat, ceo grad je jedno veliko platno.
Možda je Pariz baš po tome poseban, natera te da se zaljubiš ponovo; u sebe, u život u dobropoznatog čoveka pored sebe, koji je samo malo zaboravio koliko je nekada bio zaljubljen onog snežnog decembra u Beogradu, zamisli, baš u Francuskoj ulici!
Pariz me nije izneverio, a plašila sam se da ništa neće biti onako kako sam zamišljala dok sam ga pohodila u mislima. San je bio verodostojan, naročito arhitektura, istorija koja se vidi na ulicama, zlatni sjaj svega i jedna tiha reka i svi njeni veličanstveni mostovi, toliko neispričanih priča…
Probudio sam se tog jutra bunovan, sanjao sam da te dozivam, oče, da te tražim po pustoši razbijenih iluzija, samo da bih ti rekao: sada kada nam se tragovi u pesku sustižu, sada kada si samo senka sećanja, sada si mi bliži nego ikada, sada te tek razumem, sada znam ko si ti, a ko sam ja.
Išao sam ka nečemu, a da ni u najdubljim razmišljanjima nisam mogao pojmiti šta je to. Ili sam možda od toga bežao? Pamtio sam ga kao strogog oca, zatvorenog, koji je bio potpuno van mog sveta. Mislio sam da tako treba živeti, bio sam poslušan sin, ali onoga trenutka kada sam otišao od kuće, više se nisam osvrtao. Tek kada je zauvek otišao, shvatio sam da ga nisam ni poznavao. Kako sam onda mogao spoznati sam sebe?
Nisam više bio sin. Tresnulo me je saznanje da sam predugo lutao po bespućima života koga sam zvao svojim, a sada shvatam da je najmanje bio moj. A onda mi se dogodila i ta “najveća radost” u životu čoveka, postao sam otac! Da mi je barem neko nekada rekao koliko je to velika odgovornost i koliko se tvoj život menja, ako sve radiš kako treba, naravno. Svaka reč, svaki pokret, svaka misao, svaka odluka više ne pripada tebi i ponovo si na početku.
“Samo jednom se živi! Ne, samo jednom umiremo, a živimo svaki dan…”
Ponekad me obuzme tama, neka moja davna čežnja. Neki crni oblak ciklonski zapreti da će sve dobro što sam ikada imala, sva lepota o kojoj sanjam nestati, samo se istopiti tu pred mojim očima i ja ću propasti u prazninu postojanja koje nije svesnost, a svi moji demoni doći će da se slade ostacima života koji je nekada bio moj. Ja sam Titanik, a moja hrid je moja slabost, slabost da verujem da sam bolja da sam veća od površnog sjaja nečega što drugi misle da je život! A moj život je pesma, moja jutra su geteovska, moje noći su arapske, moji snovi epski, moja ljubav… ljubav večita hrana, prastari lek, smisao u besmislu, čistota rođenja i besmrtnost čistote, ostaće uvek srce svega. I šapat koji me budi u svitanje, zove na molitvu i slavljenje Gospoda za još jedno buđenje, jedino jezik ljubavi razume…
Treba živeti svaki dan, treba slaviti svaki dan, jer svaka noć je mala smrt i ne znamo da li ćemo se probuditi. A onda, sneno buđenje, trag jutarnjeg sunca koji kao da govori: “Sve je dobro” imaš još jednu šansu.
Naše je da živimo svaki dan kao da je poslednji, jer nemamo kontrolu nad sutrašnjicom, a ne možemo više ništa uraditi ni u prošlosti. Ljudima današnjice je oduzeta ova mudrost, smrt je gurnuta pod tepih, sa svih strana šalju se poruke da čovek može da živi večno okamenjen u fitnesima, silikonima, dijetama, kašmiru i svili… Postoji faza u dečijem razvitku kada ona po prvi put razmatraju ideju smrti, sklapaju neke kockice u svojim glavicama. U toj fazi dolaze pitanja: da li ćete ti i tata umreti? Da li ću ja umreti? Šta se dešava kad neko umre? I mnoga druga, u zavisnosti šta dobiju kao odgovor na ova početna. Naše iskustvo sa decom je na kraju dovelo do smeha, jer je mlađa devojčica počela da ponavlja: “Svi ćemo umreti, svi ćemo umreti”, ali ona je to vikala čak sa nekom dozom radosti da smo svi prasnuli u smeh. A zar nije to najispravniji pristup ovom pitanju? Verujem da dete u nekoj svojoj iskrenoj nevinosti i još uvek dušom bliže Bogu nego zemlji, oseća da jedno biće sa jedinstvenom dušom, sa toliko jedinstvenih karakteristika i odlika ličnosti i karaktera, ne može tek tako nestati, istruliti.
Ta oštrica istine, koja je ljudima prošlih vekova stalno visila nad glavom, činila ih je budnim za život i spremnim i za smrt. Živelo se časno i grabio se dan, znalo se koji život je večan i da nikome nije obećan novi dan. Možemo mi da živimo kako hoćemo i da mislimo šta želimo, ali istina se neće zbog nas menjati…
Photo by Paulo Mu00e1rcio Dos Santos on Pexels.com
Svi ćemo jednog dana umreti… Ali danas, danas smo živi! Udahni taj život, dozvoli da te ispuni “dah dana večitog”, ne boj se smrti, a još manje života.
Život je poklon koji treba ceniti i radovati mu se iz dana u dan, svaki put kada sunce izađe i obasja sneni obraz na tvom licu, praveći zlatastu šaru, odmotaj crvenu mašnu i raduj se tom životu koji ti je dat.
Čovek je zaokružena celina, rekla bih jedan savršeni univerzum, ali nisam sigurna da savršenstvo, osim u Gospodu, postoji. A Bog je u prirodi, Bog je u nama. Jedino priroda ima sposobnost da stvori novi život i da kreira, baš kao što i među živom svetom ta sposobnost stvaralaštva (i to takvog da stvaraš nešto što je veće od tebe samog, nešto smisleno i lepo) data jedino čoveku.
Čovek jedini ima moć da misli i moć samosvesti, a opet mozak i ljudska psiha su najnedokučivije. Ne mogu da ne mislim kako je sve u materijalnom svetu krhko, lomljivo i ima svoj vek, a sve što je duhovno – bezgranično je, jer mu još nismo pronašli ni oblik ni granice; i besmrtno, jer nemamo dokaz da ne postoji izvan materije.
Kada se ugasi mozak i telo prestane da funkcioniše, gde odlazi duša? Verujem da to neko duhovno biće u nama nikada ne umire. Verujem da nam je dato u dobroj veri da uživamo u svim blagodatima života i sveta koji nas okružuje. Raj je u nama – mi ga biramo, čistotom svojih duša i ljubavlju koju delimo sa drugima. Možda svaka teža mora da ima svoju protivtežu. Možda na nekom višem nivou balans znači prisustvo i dobra i zla, tuge i sreće, ljubavi i mržnje, bolesti i zdravlja, života i smrti?
Možda čovek, za sebe, znači ravnotežu između duše i tela, tako da jedno ograničava drugo (telo je granica duše u materiji), a duša upravlja telom (bez duše, prepušteni smo samo nagonima kao obične životinje). S obzirom da je telo samo materija (pepeo i prah), a duša ta koja ga ispunjava duhom i kontroliše ili usmerava prirodne nagone i intelekt – dobra duša čini dobrog čoveka kome su date sve blagodati života, ali uvek u sprezi sa telesnim.
Moj je stav da je svaka duša skrojena po liku svog stvoritelja i kao takva dobra, ali je teško održati tu iskru Božanskog. Čovek je slab, veže se lako za strasti, za zemaljsko blago i lako otpadne od Boga. Ipak, duhovnost se može učiti, razvijati, rasti, što je duhovnost jača to su manje šanse da se duša iskvari. Dovoljna je makar i jedna trunčica dobrote, jer dokle god ima i samo tračka svetlosti ima i nade.
“Jer kakva je korist čoveku ako zadobije sav svet, a duši svojoj naudi?”, pitao je Isus svoje učenike (Jevanđelje po Marku 8:36). Hranite svakog dana svoju dušu, barem podjednako kao i svoje telo, jer su nam dati na dar zajedno, ali telo će ostati zemlji, a šta će biti sa našom dušom?
È un mondo difficile E vita intensa Felicità a momenti E futuro incerto Il fuoco e l’acqua Con certa calma Serata di vento E nostra piccola vita E nostro grande cuore
Tonino Carotone – Me Cago En El Amor
Koliko je veliki naš život? Da li je stvarno život samo naša refleksija, odraz našeg nesvesnog i podsvesnog? Kao u Platonovoj Pećini, ako usmerimo svetlo na spoljašnja dešavanja, mi gledamo u iluzije koje nazivamo životom. Da bismo videli pravu sliku, svetlo treba usmeriti unutra.
Neki ljudi život vide kao čudo prepuno mogućnosti, čak i kada su okolnosti koje ih okružuju teške. Mogima je, ipak, život teret i teskoba, pa i kad ih zadesi neka lepa i srećna okolnost, oni se nesnađeni, brzo vraćaju u svoje uverenje da je život borba i nađu uvek neku brigu koja im potvrdi da je život težak.
Za mene je život uvek bio ljubav. Kada sam u svom najvišem stanju, život vidim kao jednu veliku reku ljubavi, koja teče, a ja joj se prepuštam. Ogoljujem deo po deo sebe da bih joj se što više približila, da bih je bolje osetila, da bih uživala više…
Život je dobar, mazi nas, neguje, daje sve što nam treba za sreću, prigrli to, dopusti da te vodi ljubav života. Bez obzira na razočaranost autora gore citiranih stihova u ljubav, on ipak prepoznaje da su naši “mali” životi ustvari veliki ako nam je srce veliko.
Nije isto: ćutanje ili tišina. U tišini se čovek odmori, a u ćutanjima nekada ima više buke nego tišine. Zabole nekada ta ćutanja i to nije dobro, tada znaj da će kad tad prokuljati reči. A što je ćutanje ljuće i što duže traje, to bujica jače preti da poplavi i govornika i drugu stranu, pa ko živ ko mrtav. Mada, nisu ni sva ćutanja ista…
Nekada ćutim, a puna mi glava reči. Mislim puno i o svemu i svašta bih rekla, ali ćutim. Manje me bole ta ćutanja, nego silne reči. Ponekad pomislim da je sve već ionako rečeno, i šta bih ja tu još mogla da dodam? Bilo je, ili nije bilo, ovako je, onako je… Jer, na kraju, svi imamo svoju istinu.
Zato ja sada biram reči, biram misli, biram osećaje i biram da delim samo ono što osećam kao važno. Evo sada u ovom trenutku rasterećenom od prošlosti i dalekom od budućnosti, sve je savršeno, zato delim sa vama baš ovaj trenutak sada.
Da bi nešto dobili, treba da znamo i da damo, a ne možeš dati nešto što nemaš.
Tijana Stupljanin
Ove dve najjednostavnije reči su me doslovno spasile! Volim te, volim te, volim te, ponavljala sam do besvesti, ali je upalilo, jer ljubav nas održava u životu.
Često su me kada sam bila mala spopadali osećaji da nisam voljena, naizgled bez ikakvog povoda, ali u mojoj glavi ja sam bila nevoljeno dete. Svaka kritika, svako ne slaganje, svaka strogost, naredba, grdnja, koje su dolazile od mojih roditelja, ja sam doživljavala kao ne ljubav. U takvim trenucima sam imala destruktivne misli, želela sam da povredim sebe kako bih dobila pažnju i “ljubav”. Nisam fizički povređivala sebe, ali jesam sebi nanela dosta emotivne boli, a sa druge strane često sam radila nešto uprkos zabranama i bila sam jako naporno dete.
Kasnije sam imala potrebu da konstantno budem zaljubljena. Stalno sam nalazila razloge za zaljubljivanje, u stvari sam izmišljala i zamišljala stvari ne gledajući kakve su stvarno. Uistinu mi je ta zaljubljenost izdaleka, davala osećaj sigurnosti. U glavi sam bila zaljubljena, ali srce je ostajalo hladno.
Kada sam već postala mlada devojka, bežala sam kao od đavola od svih momaka koji su me gledali kao da sam neko nestvarno biće, a onima koje sam procenila kao bezazlene sam dopuštala da mi se približe. S druge strane iscrpljivalo me je držanje garda i podizanje ograda od onih koji su me gledali kao plen, kao objekat.
Ljubav je za mene bila ogledanje u drugim ljudima, očekivanje da me neko drugi voli bezuslovno, i kada sam super i kada sam loše volje, da neko bude uvek tu za mene, da me prati u stopu, da ispunjava sve moje potrebe. Ako mi neko kaže nešto grubo, ružno, nevažno ko, čak i potpuni stranac na ulici, meni potonu sve lađe.
Mislila sam da je to što sam lepa i dobra i nežna dovoljno da dobijem sve što sam izmaštala da se u ljubavi dobija. Naravno da sam se razočaravala više puta, naravno da sam bila ljubomorna i posesivna, jer nisam dobijala ljubav. Zašto nisam dobijala ljubav, a toliko sam je želela? Zašto me je ljubav bolela? Trebalo mi je vremena da shvatim, ali na kraju sam naučila da nas drugi ljudi vole i cene onoliko koliko mi volimo i cenimo sebe. Shvatila sam da su me drugi voleli onako kako su znali i onoliko koliko su mogli. Postalo mi je jasno da moram poći od sebe.
Svi želimo bezuslovnu ljubav, a da li mi volimo bezuslovno? Sve kreće od nas. Kako je unutra tako je i spolja. Spoljašnji svet je projekcija nas samih, bili mi toga svesni ili ne. Volim li sebe bezuslovno? Da li volim sve svoje mane, kao i vrline, da li volim sebe kada me spopadnu bubice, kada sam ljuta? Da li sam nežna prema sebi kada grešim, da li imam strpljenja sa sobom kada mi nešto ne ide od ruke? Da li ispunjavam sebi želje, da li ugađam sebi? Da li dozvoljavam sebi da budem sve ono što jesam? Da li izražavam sebe u svoj svojoj punoći? Da li prepoznajem svoja osećanja i dozvoljavam im da postoje? Da li razumem sebe, da li opraštam sebi?
Svaki odnos se gradi, iskrenošću, razumevanjem, nežnošću, strpljenjem, odgovornošću, podržavanjem, prihvatanjem, praštanjem, a sve počinje od odnosa sa sobom. Žao mi je za sve nerazumevanje i bol koji sam ti nanela, sada razumem da sam bila gruba i da nisam imala strpljenja za tebe, volim te baš takvu kakva jesi i prihvatam te sa svim vrlinama i sa svim manama, oprosti mi molim te i hvala ti. Ja sam odgovorna za sebe i svoj život i za količinu ljubavi koja postoji u mom životu! Dajem sebi dozvolu da volim i budem voljena bez vezivanja, bez uslova.
Ovaj put bezuslovne ljubavi nije pravolinijski, pun je krivina i uspona i padova, zato i kažem da se odnos sa sobom, kao i odnos sa drugim ljudima u našem životu gradi, to je proces u kome iznova upoznajemo sebe, prihvatamo sebe i rastemo, a sve stane u dve reči – volim te!
/
If you want to get something, first you have to learn how to give, but you can’t give something that you don’t have.
Tijana Stupljanin
These two simplest words literally saved me! I love you, I love you, I love you, I repeated to the point of unconsciousness, but it worked, because love keeps us alive.
Often when I was little, I had feelings that I was not loved, seemingly for no reason, but in my head I was an unloved child. Every criticism, every disagreement, every strictness, order, scold, which came from my parents, I experienced as not love. In such moments, I had destructive thoughts, I wanted to hurt myself in order to get attention and “love”. I didn’t physically hurt myself, but I did inflict a lot of emotional pain on myself, and on the other hand, I often did something despite the prohibitions and I was a very difficult child.
Later I had a need to be constantly in love. I was constantly finding reasons to fall in love, in fact I was inventing and imagining things without looking at what they really were. Truly, that infatuation from afar gave me a sense of security. I was in love in my head, but my heart remained cool.
When I became a young girl, I ran away like from the devil from all the guys who looked at me as if I were some unreal being, and I allowed those I judged to be harmless to approach me. On the other hand, I was exhausted by holding guard and raising fences from those who looked at me as a prey, as an object.
For me, love was a reflection of me in other people, the expectation that someone else will love me unconditionally, both when I am great and when I am in a bad mood, that someone is always there for me, to follow in my footsteps, to fulfill all my needs. If someone tells me something rude, ugly, no matter who, even a complete stranger on the street, all my boats sink. I thought that being beautiful and good and gentle was enough to get everything I imagined you are supposed to get from love. Of course I was disappointed many times, of course I was jealous and possessive because I didn’t get love. Why didn’t I get love that I wanted so much? Why did love hurt me? It took me a while to understand, but in the end I learned that other people love and appreciate us as much as we love and appreciate ourselves. I realized that others loved me the way they knew how and as much as they could. It became clear to me that I had to start from myself.
We all want unconditional love, but do we love unconditionally? Everything starts from us. As it is inside, so it is outside. The outside world is a projection of ourselves, whether we are aware of it or not. Do I love myself unconditionally? Do I love all my flaws, as well as my virtues, do I love myself when moody, when I am angry? Am I gentle with myself when I make mistakes, do I have patience with myself when I am not good at something? Do I fulfill my desires, do I please myself? Do I allow myself to be all that I am? Do I express myself in all my fullness? Do I recognize my feelings and allow them to exist? Do I understand myself, do I forgive myself?
Every relationship is built with honesty, understanding, tenderness, patience, responsibility, support, acceptance, forgiveness, and it all starts with a relationship with yourself. I am sorry for all the misunderstanding and pain I caused you, now I understand that I was rude and I did not have patience for you, I love you just the way you are and I accept you with all the virtues and all the flaws, forgive me please and thank you. I am responsible for myself and my life and for the amount of love that exists in my life! I give myself permission to love and be loved without attachment, without conditions.
This path of unconditional love is not straightforward, it is full of curves and ups and downs, which is why I say that the relationship with ourselves, as well as the relationship with other people in our life is built, it is a process in which we get to know ourselves again and grow and it all fits into these two words – I love you!
Zagrlila sam ga, pridržavajući ga nežno. Gledali smo se u oči, njegove su se smešile nekim zvezdanim sjajem. Bile su to oči dečaka, koji zavisi od tuđe ljubavi, koji voli iskreno i ništa ne traži za uzvrat. Taj njegov pogled mi je davao snagu da se ne raspadnem, znajući da ga gubim dok ga je njegovo telo izdavalo. U tim rukama koje su me toliko puta nosile i dizale u nebo, nije više bilo snage, a „ moje brze noge što su nekad konja mogle stići, a sada su oslabile, jedva mogu na njih ići…“, kako je voleo da recituje. Znala sam da odlazi polako, na onaj neizbežni put, ali nisam to htela da priznam. Ipak je on bio tu za mene od mog prvog plača, 23 godine sam mu sedela u krilu, uz njega sam uvek bila dete, a sada sam morala da odrastem.
Naizgled to je bio jedan običan i, kako će se ispostaviti, poslednji susret jedne unuke i njenog voljenog dede. Samo, za mene je taj pogled kojim smo sve rekli, a da reč nismo izgovorili, bio poslednja podrška koju sam dobila od njega. Njegov sigurni zagrljaj sa “onoga sveta”. Spokoj, ljubav i prostodušnost tog pogleda su me umirivali i grejali moju dušu vraćajući sve lepe uspomene na detinjstvo i odrastanje uz njega. Taj naš susret bio je i ostao moje svetlo na kraju tunela tuge koja još ume da zaboli, skoro 20 godina kasnije, ali taj sjaj u oku… još uvek sija kao najsjajnija zvezda.
/
I hugged him, holding him gently. We were looking into each other’s eyes, his were smiling with a starry glow. These were the eyes of a boy, who depends on someone else’s love, who loves sincerely and does not ask for anything in return. That look of his gave me the strength not to fall apart, knowing I was losing him as his body betrayed him. In those hands that carried me so many times and lifted me into the sky, there was no more strength, and “my fast legs, which once could run with horses, but now are weak, I can barely use them for walking…”, as he liked to recite. I knew he was leaving slowly, on that inevitable path, but I didn’t want to admit it. However, he has been there for me since my first cry, I sat on his lap for 23 years, I was always a child with him, and now I had to grow up. Seemingly, it was an ordinary and, as it turns out, the last meeting between a granddaughter and her beloved grandfather. Only, for me, that look with which we said everything, without saying a word, was the last support I received from him. His safe embrace from “the other world”. The serenity, love and simplicity of that look calmed me and warmed my soul, returning all the beautiful memories of my childhood and growing up with him by my side. That meeting of ours was and remains my light at the end of the tunnel of sorrow that can still hurt, almost 20 years later, but that glow in the eyes… still shines like the brightest star. Tijana Stupljanin
kapljicezivota/thedropsoflife 