Probudio sam se tog jutra bunovan, sanjao sam da te dozivam, oče, da te tražim po pustoši razbijenih iluzija, samo da bih ti rekao: sada kada nam se tragovi u pesku sustižu, sada kada si samo senka sećanja, sada si mi bliži nego ikada, sada te tek razumem, sada znam ko si ti, a ko sam ja.
Išao sam ka nečemu, a da ni u najdubljim razmišljanjima nisam mogao pojmiti šta je to. Ili sam možda od toga bežao? Pamtio sam ga kao strogog oca, zatvorenog, koji je bio potpuno van mog sveta. Mislio sam da tako treba živeti, bio sam poslušan sin, ali onoga trenutka kada sam otišao od kuće, više se nisam osvrtao. Tek kada je zauvek otišao, shvatio sam da ga nisam ni poznavao. Kako sam onda mogao spoznati sam sebe?
Nisam više bio sin. Tresnulo me je saznanje da sam predugo lutao po bespućima života koga sam zvao svojim, a sada shvatam da je najmanje bio moj. A onda mi se dogodila i ta “najveća radost” u životu čoveka, postao sam otac! Da mi je barem neko nekada rekao koliko je to velika odgovornost i koliko se tvoj život menja, ako sve radiš kako treba, naravno. Svaka reč, svaki pokret, svaka misao, svaka odluka više ne pripada tebi i ponovo si na početku.
Photo by Paulo Mu00e1rcio Dos Santos on Pexels.com
Svi ćemo jednog dana umreti… Ali danas, danas smo živi! Udahni taj život, dozvoli da te ispuni “dah dana večitog”, ne boj se smrti, a još manje života.
Život je poklon koji treba ceniti i radovati mu se iz dana u dan, svaki put kada sunce izađe i obasja sneni obraz na tvom licu, praveći zlatastu šaru, odmotaj crvenu mašnu i raduj se tom životu koji ti je dat.
Čovek je zaokružena celina, rekla bih jedan savršeni univerzum, ali nisam sigurna da savršenstvo, osim u Gospodu, postoji. A Bog je u prirodi, Bog je u nama. Jedino priroda ima sposobnost da stvori novi život i da kreira, baš kao što i među živom svetom ta sposobnost stvaralaštva (i to takvog da stvaraš nešto što je veće od tebe samog, nešto smisleno i lepo) data jedino čoveku.
Čovek jedini ima moć da misli i moć samosvesti, a opet mozak i ljudska psiha su najnedokučivije. Ne mogu da ne mislim kako je sve u materijalnom svetu krhko, lomljivo i ima svoj vek, a sve što je duhovno – bezgranično je, jer mu još nismo pronašli ni oblik ni granice; i besmrtno, jer nemamo dokaz da ne postoji izvan materije.
Kada se ugasi mozak i telo prestane da funkcioniše, gde odlazi duša? Verujem da to neko duhovno biće u nama nikada ne umire. Verujem da nam je dato u dobroj veri da uživamo u svim blagodatima života i sveta koji nas okružuje. Raj je u nama – mi ga biramo, čistotom svojih duša i ljubavlju koju delimo sa drugima. Možda svaka teža mora da ima svoju protivtežu. Možda na nekom višem nivou balans znači prisustvo i dobra i zla, tuge i sreće, ljubavi i mržnje, bolesti i zdravlja, života i smrti?
Možda čovek, za sebe, znači ravnotežu između duše i tela, tako da jedno ograničava drugo (telo je granica duše u materiji), a duša upravlja telom (bez duše, prepušteni smo samo nagonima kao obične životinje). S obzirom da je telo samo materija (pepeo i prah), a duša ta koja ga ispunjava duhom i kontroliše ili usmerava prirodne nagone i intelekt – dobra duša čini dobrog čoveka kome su date sve blagodati života, ali uvek u sprezi sa telesnim.
Moj je stav da je svaka duša skrojena po liku svog stvoritelja i kao takva dobra, ali je teško održati tu iskru Božanskog. Čovek je slab, veže se lako za strasti, za zemaljsko blago i lako otpadne od Boga. Ipak, duhovnost se može učiti, razvijati, rasti, što je duhovnost jača to su manje šanse da se duša iskvari. Dovoljna je makar i jedna trunčica dobrote, jer dokle god ima i samo tračka svetlosti ima i nade.
“Jer kakva je korist čoveku ako zadobije sav svet, a duši svojoj naudi?”, pitao je Isus svoje učenike (Jevanđelje po Marku 8:36). Hranite svakog dana svoju dušu, barem podjednako kao i svoje telo, jer su nam dati na dar zajedno, ali telo će ostati zemlji, a šta će biti sa našom dušom?
Na ovim našim južno balkanskim prostorima čini mi se da se rađamo sa tim – Teško je. Vraća nam se kao eho tokom celog života. Kako zakoračimo, hoćemo da se popnemo na vrh brda – još si mali, ne možeš ti to, teško je. Kada progovorimo, ja ću promeniti svet – nema šanse, to je teško, ti nisi dovoljno dobar. Ja hoću da živim drugačije – ne može, to niko ne radi, biće teško.
Sva moja ja hoću, ja želim, ja mogu, ja znam, odjeknuli su u ovoj stvarnosti kao ti ne smeš, ti sanjaš, ti ne možeš, ti ne znaš, koje naša podsvest čuje kao ti ne valjaš, ti nisi dovoljno dobar, tebi nešto fali. Onda vidiš i čuješ kako je neko uspeo to preteško, nemoguće i nenormalno da uradi i da ostane živ. I opet ćete čuti, to je tamo neki izuzetak, on je poseban, to može samo tamo u toj nekoj zemlji, to može samo tamo neko ko ima tamo nešto. Ovde je i dalje teško, ovde se i dalje to ne radi.
Ovde je toliko teško da čak i kad nekome nešto ide lako u životu, to je zato što su mu roditelji bogati, to je zato što je odrastao u tom kraju, to je zato što ima vezu, to je zato što ima dobre gene, to je viša sila i nema tu nikakve zasluge tog čoveka koji živi lepo i lako.
Ovde se vrlo lako od nečega dobrog, lepog i jednostavnog dođe do pečata težine, jer ako ti je sve lepo i lako, a većini je ružno i teško, štrčiš, ne uklapaš se. Malo je onih koji će u nečijem uspehu prepoznati inspiraciju i podstrek da i sami uspeju. Jer za uspeh je potrebno učenje, promena mišljenja, promena ponašanja, spremnost da se ne uspe iz prve, da se pokuša ponovo, da se uradi nešto drugačije… Mislim da je Ajnštajn rekao – Ne možete raditi uvek isto i očekivati drugačiji rezultat. Međutim, svaka promena je teška, mnogo je lakše kukati i zavideti.
Mislim da svi znaju basnu o lisici i grožđu, pa sve što nam nije na dohvat ruke, lako okarakterišemo kao „kiselo“. Međutim, niti je svo grožđe kiselo, niti je nedostižno, ali i nije sve za svakoga. Ako budemo počeli da slušamo želje svoje duše i da pratimo putokaze svoga srca, biće nam sigurno lakše, čak i kada naiđu oni stvarno teški trenuci u životu, plus ćemo uštedeti mnogo energije ne jureći tuđe želje.
Znate kako se nebo otvara kada avion uzleti i kakve god da su vremenske prilike dole pri zemlji, kada se popnete na određenu visinu (iznad oblaka) pojavi se sunce i sve se razbistri. Verujem da je tako i u životu, kada se uzdignemo barem malo iznad pukog preživljavanja tela i zemaljskog (prizemnog) promišljanja života, počinju da se naziru novi horizonti i beskrajne mogućnosti.
Pratite sebe i svoje osećaje, nešto što je dobro za vas će se pokazati kao lakoća, a za nekoga ista ta stvar može dati teskobu u telu. Zato kada vam sledeći put neko za vašu želju, nadu ili cilj, kaže da je to teško, zapitajte se da li je to vaša istina ili možda njegova? I znajte da šta god da je vaša želja, bar jedna osoba na svetu je uspela da ostvari baš to, a ako je ona uspela šta vas sprečava?
Idite za svetlošću, lakoćom i radošću!
…
In these parts of our southern Balkans, it seems to me that we are born with that – It is difficult. It comes back to us as an echo throughout life. As we make our first steps, we want to climb to the top of the hill – you are still small, you can’t do that, it’s hard. When we start to talk, I will change the world – no way, it’s hard, you’re not good enough. I want to live differently – it can’t happen, nobody does that, it will be difficult.
All of mine I want, I wish, I can, I know, resonated in this reality like: you can’t, you dream, you won’t, you don’t know, which our subconscious mind hears like you are bad, you’re not good enough, you are defected. Then you see and hear how someone managed to do that too hard, impossible and abnormal thing and stay alive. And you will hear again, it is an exception, he is special, it can only be done there in that country, it can only be done there by someone who has that something. It is still difficult here; it still cannot be done here.
It’s so hard here that even when something goes easy for someone in life, it’s because his parents are rich, it’s because he grew up in that area, it’s because he has a connection, it’s because he has good genes, it is a higher power and there is no merit in it of that man who lives beautifully and easily.
Here, it is very easy to get the stamp of weight on something good, beautiful and simple, because if everything is nice and easy for you, and most of others live badly and difficult, you stick out, you don’t fit. There are few who will recognize inspiration and encouragement in someone’s success to succeed on their own. Because success requires learning, a change of opinion, a change of behavior, a willingness to fail at first, to try again, to do something different … I think Einstein said – You can’t always do the same thing and expect a different result. However, every change is difficult, it is much easier to whine and envy.
I think everyone knows the fable about the fox and the grapes, so everything that is not at our fingertips can easily be characterized as “sour”. However, neither all grapes are sour, nor is it unattainable, but not everything is for everyone. If we start listening to the wishes of our soul and following the directions of our heart, it will surely be easier for us, even when those really difficult moments in life come, plus we will save a lot of energy without chasing other people’s wishes.
You know how the sky opens when the plane takes off and whatever the weather is down at the surface of the earth, when you climb to a certain height (above the clouds) the sun appears and everything clears up. I believe that this is also the case in life, when we rise at least a little above the mere survival of the body and the earthly (ground) thinking of life, new horizons and endless possibilities begin to emerge.
Be aware of yourself and your feelings, something that is good for you will prove to be easy, and for someone the same thing can give anxiety in the body. So the next time someone tells you that your wish, hope or goal is difficult, ask yourself if it is your truth or maybe his? And know that whatever your wish is, at least one person in the world has managed to achieve just that, and if she has succeeded, what is stopping you?
“Greške su deo nas samih, kada prestanemo da grešimo znači da smo mrtvi. Život je samo vreme ispunjeno običnim trenucima sitne sreće.” – Iz filma “Sreća je u malim stvarima” (Momenti di trascurabile felicità (2019)) Daniela Luketija
/
“Mistakes are part of ourselves, when we stop making mistakes it means we are dead. Life is just a time filled with moments of ordinary happiness.” – From the movie “Ordinary Happiness” (Momenti di trascurabile felicità (2019)) from Daniele Luchetti
kapljicezivota/thedropsoflife 