Tag: duša

U jednom danu života

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment
Photo by Paulo Mu00e1rcio Dos Santos on Pexels.com

Svi ćemo jednog dana umreti… Ali danas, danas smo živi! Udahni taj život, dozvoli da te ispuni “dah dana večitog”, ne boj se smrti, a još manje života.

Život je poklon koji treba ceniti i radovati mu se iz dana u dan, svaki put kada sunce izađe i obasja sneni obraz na tvom licu, praveći zlatastu šaru, odmotaj crvenu mašnu i raduj se tom životu koji ti je dat.

Čovek je zaokružena celina, rekla bih jedan savršeni univerzum, ali nisam sigurna da savršenstvo, osim u Gospodu, postoji. A Bog je u prirodi, Bog je u nama. Jedino priroda ima sposobnost da stvori novi život i da kreira, baš kao što i među živom svetom ta sposobnost stvaralaštva (i to takvog da stvaraš nešto što je veće od tebe samog, nešto smisleno i lepo) data jedino čoveku.

Čovek jedini ima moć da misli i moć samosvesti, a opet mozak i ljudska psiha su najnedokučivije. Ne mogu da ne mislim kako je sve u materijalnom svetu krhko, lomljivo i ima svoj vek, a sve što je duhovno – bezgranično je, jer mu još nismo pronašli ni oblik ni granice; i besmrtno, jer nemamo dokaz da ne postoji izvan materije.

Kada se ugasi mozak i telo prestane da funkcioniše, gde odlazi duša? Verujem da to neko duhovno biće u nama nikada ne umire. Verujem da nam je dato u dobroj veri da uživamo u svim blagodatima života i sveta koji nas okružuje. Raj je u nama – mi ga biramo, čistotom svojih duša i ljubavlju koju delimo sa drugima. Možda svaka teža mora da ima svoju protivtežu. Možda na nekom višem nivou balans znači prisustvo i dobra i zla, tuge i sreće, ljubavi i mržnje, bolesti i zdravlja, života i smrti?

Možda čovek, za sebe, znači ravnotežu između duše i tela, tako da jedno ograničava drugo (telo je granica duše u materiji), a duša upravlja telom (bez duše, prepušteni smo samo nagonima kao obične životinje). S obzirom da je telo samo materija (pepeo i prah), a duša ta koja ga ispunjava duhom i kontroliše ili usmerava prirodne nagone i intelekt – dobra duša čini dobrog čoveka kome su date sve blagodati života, ali uvek u sprezi sa telesnim.

Moj je stav da je svaka duša skrojena po liku svog stvoritelja i kao takva dobra, ali je teško održati tu iskru Božanskog. Čovek je slab, veže se lako za strasti, za zemaljsko blago i lako otpadne od Boga. Ipak, duhovnost se može učiti, razvijati, rasti, što je duhovnost jača to su manje šanse da se duša iskvari. Dovoljna je makar i jedna trunčica dobrote, jer dokle god ima i samo tračka svetlosti ima i nade.

“Jer kakva je korist čoveku ako zadobije sav svet, a duši svojoj naudi?”, pitao je Isus svoje učenike (Jevanđelje po Marku 8:36). Hranite svakog dana svoju dušu, barem podjednako kao i svoje telo, jer su nam dati na dar zajedno, ali telo će ostati zemlji, a šta će biti sa našom dušom?

Tijana Stupljanin

Gde je tu Duša? / Where is the Soul in all that?

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Ni u okruženju ni u nasleđu ne mogu pronaći pravi instrument koji me je oblikovao, onaj bezimeni valjak koji je na moj život utisnuo izvesni zamršeni vodeni žig, čija neponovljiva šara postaje vidljiva tek kada kroz arak života propustimo svetlo umetnosti.

Vladimir Nabokov – Govor, sećanja (iz knjige “Kod duše”, Džejms Hilman)

Ne znam da li sam usamljena u tome, ali kada sam bila mala devojčica imala sam osećaj kao da živim u nekom paralelnom svetu. U nekim trenucima dok sam sama i zaokupljena nečim, osetila bih skoro pa prisustvo nečega što nije opipljivo. Ja sam to doživljavala kao magiju, kao ples sa nečim prelepim što mi pripada, a nije materijalno. To su momenti u kojima vreme ne prolazi, tiho je i skoro sveto. Vuklo me je nešto da razgledam, a kasnije i čitam knjige ne baš svojstvene deci: rečnike, enciklopedije, priručnike, biografije, istorijske knjige. Sve o čoveku me je zanimalo. O njegovom postanku, o životu na Zemlji, o smislu i svrsi postojanja.

Znala sam oduvek da postoji nešto više od golog života, i što sam se više udaljavala od tog mističnog jezgra, život mi je imao sve manje smisla. Kao da me je u nekom trenutku neko otrgao iz tog čarobnog sveta. Počela sam da se vezujem za materiju i osetila sav užas i besmisao takvog života i to me je mučilo, kao da sam i sama proživljavale sav taj pad čovečnosti i duhovnosti kroz koji su prolazili ljudi kroz vekova, pa sve do sadašnjeg trenutka.

Ne govorim o razlogu življenja, smislu života uopšte ili o filozofiji nekog religijskog vjeruju. Knjiga ne pretenduje da pruži odgovore na takva pitanja. Ona se obraća osećanju svakog od nas da postoji opravdanje za to što moja jedinstvena, neponovljiva ličnost postoji u ovom svetu, te da ima stvari koje nadilaze svakodnevicu i za koje se moram pobrinuti kako bi ta svakodnevica dobila razlog postojanja; osećanju da svet na neki način želi da ja budem tu, da sam odgovoran za jednu urođenu predstavu čije obrise popunjavam u sopstvenoj biografiji.

Džejms Hilman, Kod duše

Tek sada se ponovo osećam kao izraz božanskog koji je tu sa razlogom. Ponovo se povezujem sa svojom dušom koja zna sve puteve i nepogrešivo me vodi do smisla. Lepo je na tom putu imati saveznike i male podsetnike koji me korak po korak približavaju sebi.

/

Neither in the environment nor in the heritage can I find the right instrument that shaped me, that nameless roller that has pressed upon my life a certain intricate watermark, whose unique design becomes visible only when we let the light of art shine through life’s foolscap.

Vladimir Nabokov – Speak, Memory (from the book “The Soul’s Code”, James Hillman)

I’m not sure that I am lonely in this, but when I was a little girl I felt like I was living in a parallel world. In some moments while I am alone and preoccupied with something, I would almost feel the presence of something that is not tangible. I experienced it as magic, as a dance with something beautiful that belongs to me, and it is not material. These are moments when time does not pass, it is quiet and almost sacred. I was drawn to observe and later to read the books that are not very typical for children: dictionaries, encyclopedias, manuals, biographies, history books. Everything about humans interested me. I was eager to learn about human’s origin, about life on Earth, about the meaning and purpose of existence.

I always knew that there was something more than a bare life, and the further I moved away from that mystical core, the less meaning my life had. It was as if at some point someone had pooled me out of that magical world. I began to attach myself to matter and felt all the horror and meaninglessness of such a life, and it tormented me, as if I myself had experienced all that decline of humanity and spirituality that people have gone through throughout the centuries, until the present moment.

I’m not talking about the reason for living, the meaning of life in general or the philosophy of a religious believing. The book does not pretend to provide answers to such questions. It addresses the feeling of each of us that there is a justification for my unique, unrepeatable personality to exist in this world, and that there are things that transcend everyday life and that I must take care of them that everyday life gets a reason to exist; the feeling that the world in some way wants me here, that I am responsible for an innate expression whose outlines I fill in my own biography.

James Hillman, The Soul’s Code

Only now do I feel again as an expression of the divine who is there for a reason. I reconnect with my soul that knows all the ways and unmistakably leads me to purpose. It is nice to have allies and small reminders on that path that leads me step by step closer to self.

Tijana Stupljanin

Magična jesen / Autumn of magic

Published on by okeanzivota/theoceanoflife1 Comment

Zlatna i bakarna na Miholjskom suncu, raskoš boja i diskretno najavljena blizina zime miluje romantika u meni. Nedavno je nebo omađijao predivni, prepuni Žetveni mesec. Oktobar je vreme žetve, vina, završavanja poslova pre nego što počne zima, hvatanje poslednjih snopova sunca koje prelazi sve kraći put dok ne počine u noć. Pun mesec me toliko inspiriše, blizina zime budi mačku u meni, sanjivu i željnu topline.

Kad Beograd postane siv i mokar, maglovit i hladan, moje celo biće žudi da se ušuška uz voljeno biće ili ćebe, toplu kafu ili kakao, dobru knjigu ili film. Nekada bih samo gledala kroz prozor i pohodila svoj unutrašnji svet i u tome je za mene magija jeseni. Kada se spoljašnji život umiruje i vreme provedeno napolju smanjuje na najmanju meru, budi se naše biće. Ja sam sklona introspekciji i volim da se osamim i uronim u svoje misli, da se prepustim maštarenju. Ove jeseni je kod mene sve to pojačano, valjda je takva godina, kažu svi, sada je vreme da se budimo, menjamo, rastemo iznutra…

Sutra će mesec biti mlad, a to je dobar trenutak da se postave namere, želje, ciljevi, da se iskreira nešto lepo o čemu sanjamo, što priželjkujemo, ali stvarno (ne jednoga dana, ne ako se desi samo od sebe), čemu se vraćamo kada se osećamo dobro, što nas doziva kada nam je svega drugog dosta. Samo jedan korak napravite sutra ka sebi.

I da, ja sam se zaljubila ove jeseni, umesto melanholije i čekanja da zima prođe pa da se ponovo aktiviram, ja sam se zaljubila u svoj život sada!

/

Golden and copper in the Indian summer sun, the splendor of colors and the discreetly announced closeness of winter caresses the romantic in me. Recently, the sky was enchanted by the beautiful, full Harvest Moon. October is the time of harvest, wine, finishing work before winter begins, catching the last beams of sun that cross the shorter and shorter path until it dies into the night. The full moon inspires me so much, the proximity of winter awakens the cat in me, dreamy and eager for warmth.

When Belgrade becomes gray and wet, foggy and cold, my whole being longs to snuggle up with a loved one or a blanket, hot coffee or cocoa, a good book or a movie. Sometimes I would just look out the window and visit my inner world and that is the magic of autumn for me. When the external life calms down and the time spent outside is reduced to a minimum, our being wakes up. I am prone to introspection and I like to be alone and immerse myself in my thoughts, to indulge in fantasies. This fall, everything has intensified for me, I guess it’s such a year, everyone says, now is the time to wake up, change, grow from within…

Tomorrow the moon will be young, and that is a good moment to set intentions, desires, goals, to create something beautiful that we dream about, that we wish for, but really (not one day, not if it happens by itself), to what we return to when we feel good, which calls us when we have had enough of everything else. Just take one step towards yourself tomorrow.

And yes, I fell in love this fall, instead of melancholy and waiting for winter to pass to become active again, I fell in love with my life now!

Tijana Stupljanin

Zvezda padalica / Shooting star

Published on by okeanzivota/theoceanoflifeLeave a comment

Zamisli želju, ali moraš uzjahati svoju zvezdu padalicu… Tek kada moje srce svom snagom nešto zaželi, a moj razum to prihvati kao dobro i sve emocije su pozitivne, sa dozom straha koji mi poručuje da je to nešto vredno truda, nešto veliko što mi na momente deluje nedostižno, volja zadaje konačan udarac, a moj um se oslobađa i čini sve da ispuni tu želju i postigne cilj.

Čovek je slobodan kada probije sve granice koje je sam sebi nametnuo, kada se ne plaši, kada se ne brine, kada može sve što zamisli, jer ne razmišlja o preprekama, već o mogućnostima, o izborima. Kada izađe iz svoje ušuškanosti i navika i počne da istražuje i kreira.

Kreiraj svoj život od želja svoje duše i pusti mašti na volju. Rođeni smo sa zvezdama u očima, nogama što po zemlji hode, srcem koje doseže zvezde… Pronađi svoju zvezdu padalicu i otkrij svet beskonačnih mogućnosti. Nije potrebno mnogo želeti, dovoljna je i jedna iskrena želja kojoj se celo biće već raduje i sa radošću prima njeno ispunjenje.

/

Make a wish, but you have to ride your shooting star… Only when my heart desires something with all its strength, and my mind accepts it as good and all emotions are positive, with a dose of fear that tells me that it is something worth the effort, something great that at times seems unattainable, the will gives the final blow, and my mind frees itself and does everything to fulfill that desire and achieve the goal.

Man is free when he breaks all the boundaries he has imposed on himself, when he is not afraid, when he does not worry, when he can do everything he imagines, because he does not think about obstacles, but about possibilities, about choices. When he gets out of his clutter and habit and starts researching and creating.

Create your life from the desires of your soul and let your imagination run wild. We are born with the stars in our eyes, with feet that walk on the earth, and a heart that reaches the stars … Find your shooting star and discover the world of infinite possibilities. It is not necessary to wish much, one sincere wish is enough, which the whole being is already rejoicing to and joyfully receiving the fulfillment.

Tijana Stupljanin