Staze kojima idemo sami / Paths on which we walk alone

Želim da podelim sa vama jednu priču. Napisala ju je žena kojoj se divim i koja mi je postala uzor. Osim njenih tekstova i onoga što piše o njoj kao autoru više knjiga, ne znam mnogo o toj ženi i njenom životu, ali ono što znam je da piše dušom i otvorenim srcem, a to je već dovoljno za prepoznavanje. Još su mudri latini rekli: “Slično se sličnom raduje”. (lat. Similis Simili Gaudet.)

“Gledala sam u sunce večeras. U blizini je stajao mladić. Potom smo zajedno krenuli svako svojoj kući. U tih nekoliko minuta dok se nismo oprostili, vrlo smireno, učtivo i pametno mi je govorio o svojim iskustvima sa Suncem. Rekao je i da se skriva od rođaka kad posmatra Sunce, jer mu je tetka rekla da je sektaš! Smejali smo se toj proceni, mada nije smešno. Ljudi koji se bave sobom drugima izgledaju čudno i sumnjivo. Dugo već gledamo tuđ tanjir, postelju i dvorište, pa smo zaboravili da gledajući u Sunce osvetlimo preostale tamne ćoškove naših duša…”[1]

Tako uglavnom biva, ljudi osuđuju ili zaziru od onoga što ne razumeju. Moja porodica je prihvatila da je moj put malo drugačiji od uobičajenog, ali tek kada su videli dobrobiti svega toga “čudnog” u mom životu. Ipak, još uvek čujem, čak i od najbližih – šta će ti to?

Teško je kada naiđete na nerazumevanje ljudi do kojih vam je stalo i koji su sastavni deo vašeg života. Ono što sam shvatila je da svako od nas ima svoj put, mi možemo svojim primerom da osvetlimo ponešto u životu svojih bližnjih i da ih podstaknemo na promenu, ali je izbor njihov. Ne možemo, a ja bih rekla da i ne smemo, živeti tuđe živote, a još manje na silu pomagati bilo kome, pa i najrođenijem. Ono što možemo da uradimo, mi koji radimo na sebi, jeste da razumemo, prihvatimo i oprostimo.

Baš kao što nas zove naše srce da tragamo, da učimo, da iskusimo nešto više od utvrđenog puta većine i mi ne možemo da napustimo taj put, jer bi to značilo izdaju sopstvene duše i propadanje našeg tela, tako ni svi ljudi ne mogu osećati, razmišljati i funkcionisati kroz život na isti način kao mi.

Mene je razmišljanje na ovu temu dovelo do zaključka da, sa jedne strane, postoje ljudi koji imaju urođene sisteme za rešavanje problema i samoodbranu i opstanak, koji im pomažu da se brzo i lako izbore sa životnim izazovima i pred nekim teškim situacijama i padovima, brzo povrate svoj mir, zdravlje, sreću… Njima zaista joga, reiki, theta healing, meditacije, esencijalna ulja, BARS, EFT, NLP, energetska psihologija, kvantna medicina i razne druge tehnike i metode deluju čudno i sumnjivo, jer oni postižu rezultate potpuno instinktivno, podsvesno, spontano i ne znajući da ustvari primenjuju mudrosti, znanja i principe koji su utkani u svaku od ovih tehnika. I normalno je da oni pitaju nekoga ko meditira: “Šta će ti to?”.

Sa druge strane, mnogi ljudi nisu voljni da se menjaju, a rad na sebi to zahteva. Mnogi prebacuju odgovornost za svoj život na druge i omalovažavaju sve što nije opšteprihvaćeno. Od lekara traže zdravlje, od sveštenika duhovni mir, od okoline saosećanje i zarobljeni su u začaranom krugu žrtve-dželata i spasioca koji je izvan njih samih, a osuđuju svakoga ko preuzme odgovornost za svoj život i traži način da pomogne sebi služeći se tzv. alternativnim metodama. Ima i onih ljudi koji će otići na jogu, kod travara, na sto i jednu edukaciju, isprobati sve tehnike tražeći rešenje za svoju boljku, ali neće prstom mrdnuti da promene suštinski sve što je neophodno promeniti u svom životu da bi iscelili tu svoju boljku, i onda će reći: “ Sve sam probala, bila sam i kod ovoga i kod onoga i ništa od toga mi nije pomoglo, to je sve šarena laža!”.

Nije suština u metodama i tehnikama, suština je u nama. Kada se uskladimo sa sobom i svojom dušom, svaka metoda će raditi za nas. Stvar je u tome da prestanemo da osuđujemo i počnemo da razumemo. Svi smo jedinstveni i svako ima svoj put, ako u svojoj najbližoj sredini ne nađete saputnike na tom putovanju, potražite ih negde drugde, ne morate koračati sami, ali možete ako je to vaš izbor.


[1] Priča „Svetlo“ iz knjige – Ne bih ovo mogla bez tebe, Brankica Damjanović, Beograd 2016, Skalarbooks.

Teško je? / It is hard?

Na ovim našim južno balkanskim prostorima čini mi se da se rađamo sa tim – Teško je. Vraća nam se kao eho tokom celog života. Kako zakoračimo, hoćemo da se popnemo na vrh brda – još si mali, ne možeš ti to, teško je. Kada progovorimo, ja ću promeniti svet – nema šanse, to je teško, ti nisi dovoljno dobar. Ja hoću da živim drugačije – ne može, to niko ne radi, biće teško.

Sva moja ja hoću, ja želim, ja mogu, ja znam, odjeknuli su u ovoj stvarnosti kao ti ne smeš, ti sanjaš, ti ne možeš, ti ne znaš, koje naša podsvest čuje kao ti ne valjaš, ti nisi dovoljno dobar, tebi nešto fali. Onda vidiš i čuješ kako je neko uspeo to preteško, nemoguće i nenormalno da uradi i da ostane živ. I opet ćete čuti, to je tamo neki izuzetak, on je poseban, to može samo tamo u toj nekoj zemlji, to može samo tamo neko ko ima tamo nešto. Ovde je i dalje teško, ovde se i dalje to ne radi.

Ovde je toliko teško da čak i kad nekome nešto ide lako u životu, to je zato što su mu roditelji bogati, to je zato što je odrastao u tom kraju, to je zato što ima vezu, to je zato što ima dobre gene, to je viša sila i nema tu nikakve zasluge tog čoveka koji živi lepo i lako.

Ovde se vrlo lako od nečega dobrog, lepog i jednostavnog dođe do pečata težine, jer ako ti je sve lepo i lako, a većini je ružno i teško, štrčiš, ne uklapaš se. Malo je onih koji će u nečijem uspehu prepoznati inspiraciju i podstrek da i sami uspeju. Jer za uspeh je potrebno učenje, promena mišljenja, promena ponašanja, spremnost da se ne uspe iz prve, da se pokuša ponovo, da se uradi nešto drugačije… Mislim da je Ajnštajn rekao – Ne možete raditi uvek isto i očekivati drugačiji rezultat. Međutim, svaka promena je teška, mnogo je lakše kukati i zavideti.

Mislim da svi znaju basnu o lisici i grožđu, pa sve što nam nije na dohvat ruke, lako okarakterišemo kao „kiselo“. Međutim, niti je svo grožđe kiselo, niti je nedostižno, ali i nije sve za svakoga. Ako budemo počeli da slušamo želje svoje duše i da pratimo putokaze svoga srca, biće nam sigurno lakše, čak i kada naiđu oni stvarno teški trenuci u životu, plus ćemo uštedeti mnogo energije ne jureći tuđe želje.

Znate kako se nebo otvara kada avion uzleti i kakve god da su vremenske prilike dole pri zemlji, kada se popnete na određenu visinu (iznad oblaka) pojavi se sunce i sve se razbistri. Verujem da je tako i u životu, kada se uzdignemo barem malo iznad pukog preživljavanja tela i zemaljskog (prizemnog) promišljanja života, počinju da se naziru novi horizonti i beskrajne mogućnosti.

Pratite sebe i svoje osećaje, nešto što je dobro za vas će se pokazati kao lakoća, a za nekoga ista ta stvar može dati teskobu u telu. Zato kada vam sledeći put neko za vašu želju, nadu ili cilj, kaže da je to teško, zapitajte se da li je to vaša istina ili možda njegova? I znajte da šta god da je vaša želja, bar jedna osoba na svetu je uspela da ostvari baš to, a ako je ona uspela šta vas sprečava?

Idite za svetlošću, lakoćom i radošću!

In these parts of our southern Balkans, it seems to me that we are born with that – It is difficult. It comes back to us as an echo throughout life. As we make our first steps, we want to climb to the top of the hill – you are still small, you can’t do that, it’s hard. When we start to talk, I will change the world – no way, it’s hard, you’re not good enough. I want to live differently – it can’t happen, nobody does that, it will be difficult.

All of mine I want, I wish, I can, I know, resonated in this reality like: you can’t, you dream, you won’t, you don’t know, which our subconscious mind hears like you are bad, you’re not good enough, you are defected. Then you see and hear how someone managed to do that too hard, impossible and abnormal thing and stay alive. And you will hear again, it is an exception, he is special, it can only be done there in that country, it can only be done there by someone who has that something. It is still difficult here; it still cannot be done here.

It’s so hard here that even when something goes easy for someone in life, it’s because his parents are rich, it’s because he grew up in that area, it’s because he has a connection, it’s because he has good genes, it is a higher power and there is no merit in it of that man who lives beautifully and easily.

Here, it is very easy to get the stamp of weight on something good, beautiful and simple, because if everything is nice and easy for you, and most of others live badly and difficult, you stick out, you don’t fit. There are few who will recognize inspiration and encouragement in someone’s success to succeed on their own. Because success requires learning, a change of opinion, a change of behavior, a willingness to fail at first, to try again, to do something different … I think Einstein said – You can’t always do the same thing and expect a different result. However, every change is difficult, it is much easier to whine and envy.

I think everyone knows the fable about the fox and the grapes, so everything that is not at our fingertips can easily be characterized as “sour”. However, neither all grapes are sour, nor is it unattainable, but not everything is for everyone. If we start listening to the wishes of our soul and following the directions of our heart, it will surely be easier for us, even when those really difficult moments in life come, plus we will save a lot of energy without chasing other people’s wishes.

You know how the sky opens when the plane takes off and whatever the weather is down at the surface of the earth, when you climb to a certain height (above the clouds) the sun appears and everything clears up. I believe that this is also the case in life, when we rise at least a little above the mere survival of the body and the earthly (ground) thinking of life, new horizons and endless possibilities begin to emerge.

Be aware of yourself and your feelings, something that is good for you will prove to be easy, and for someone the same thing can give anxiety in the body. So the next time someone tells you that your wish, hope or goal is difficult, ask yourself if it is your truth or maybe his? And know that whatever your wish is, at least one person in the world has managed to achieve just that, and if she has succeeded, what is stopping you?

For light, ease and joy!

Tijana Stupljanin

Nešto za razmišljanje / Something to think about

“Greške su deo nas samih, kada prestanemo da grešimo znači da smo mrtvi. Život je samo vreme ispunjeno običnim trenucima sitne sreće.” – Iz filma “Sreća je u malim stvarima” (Momenti di trascurabile felicità (2019)) Daniela Luketija

/

“Mistakes are part of ourselves, when we stop making mistakes it means we are dead. Life is just a time filled with moments of ordinary happiness.” – From the movie “Ordinary Happiness” (Momenti di trascurabile felicità (2019)) from Daniele Luchetti

Život za život – sve za dete / Life for life – everything for a child

Prvih 5 godina pokušavamo da ih skinemo sa sebe, onda sledećih pet godina pokušavamo ponovo da ih prikačimo za sebe, pa narednih pet godina oni pokušavaju da nas otkače od sebe, pa se onda mi trudimo da se ponovo prikačimo za njih i tako u nedogled… Odnos roditelja i dece i odnos dece i roditelja, ostaje večita misterija života.😊

Gledala sam danas animirani film o Herkulu, čuvenom heroju iz Grčke mitologije. U jednom trenutku otac, vrhovni Bog Zevs, kaže svom sinu da mora postati heroj kako bi ponovo postao Bog, a za to je potrebno da učini istinski herojsko delo. I tako se Herkul odlučio da vežba i trenira svakodnevno, kako bi postao pravi heroj. Međutim, iako je postao heroj i stekao slavu u narodu, to nije bilo dovoljno. I na kraju, ključni herojski čin koji ga je vratio među Bogove je bilo davanje svog života u zamenu za život žene koju voli.

To me je navelo na razmišljanje o simbolici te ideje, koja se javlja u mnogim pričama, život za život, žrtvovanje iz ljubavi… Podsetilo me je na roditeljstvo. Na neki način mi dajemo naš život kakav poznajemo do trenutka dok ne postanemo roditelji, za novi život. Neki roditelji i bukvalno žrtvuju sebe ne bi li njihova deca živela bolje, lepše, više od njih… Ne shvatamo svi žrtvu na isti način, ali odricanje od mnogo stvari je sastavni deo roditeljstva.

Ne mislim da deca treba da dobiju sve što požele i ne postoji univerzalni pristup vaspitanju koji možete da reprodukujete na dete i samo ubirete plodove. Pa sa koliko se izazova svako od nas susreo u svom životu, svi smo različiti i živimo svoj život najbolje što umemo, često posustajemo, pa se ponovo podižemo i idemo dalje. Učimo, menjamo se, nekada se godinama vrtimo u krug ili tapkamo u mestu, a onda pored svega toga dobijemo odgovornost za još jedan, dva, tri… života. Kako neko ko nije sam naučio da bude srećan, da voli, da živo ispunjenim životom, da sa lakoćom prevazilazi izazove koji su svakodnevni, a nekada i vrlo kompleksni, kako neko ko nema samopouzdanja može da nauči dete da bude srećno i živi svoj život punog potencijala sa lakoćom i radošću?

Ipak, kao što smo mi svi unikatni na svoj način, tako je i svako dete svoje. Neku decu treba vaspitavati, a neku samo negovati. Ne moramo biti savršeni, ali moramo biti svoji i iskreni. Deca znaju mnogo više nego što mislimo, jer su njihove misli čiste i osećanja duboka. Nekada pomislim da ne treba da ih učimo da se prilagođavaju ovom svetu, već da grade svoj.

/

You become a parent and realize that you have permanently exchanged one life for another, and that, whether you like it or not, you have a huge responsibility and influence on a life that is not yours, and that it is up to you to teach someone about life, no matter how much you have mastered it yourself.

For the first 5 years we try to take them off ourselves, then for the next five years we try to attach them to ourselves again, then for the next five years they try to detach us from themselves, and then we try to attach to them again and so on indefinitely… The relationship between parents and children and the relationship between children and parents remains an eternal mystery of life.

Today I watched an animated film about Hercules, a famous hero from Greek mythology. At one point, the father, the supreme God Zeus, tells his son that he must become a real hero in order to become God again, and for that he needs to do a truly heroic deed. And so Hercules decided to practice and train every day, in order to become a real hero. However, although he became a hero and gained fame among the people, that was not enough. And finally, the key heroic act that brought him back among the Gods was giving his life in exchange for the life of the woman he loves.

That made me think about the symbolism of that idea, which appears in many stories, life for life, sacrifice out of love … It reminded me of parenthood. In a way we give our life as we know it until the moment we become parents, for a new life. Some parents literally sacrifice themselves in order for their children to live better, more beautiful, more than them … We do not all understand sacrifice in the same way, but giving up many things is an integral part of parenthood.

I don’t think that children should get everything they want and there is no universal approach to upbringing that you can reproduce to a child and just reap the rewards. Well, how many challenges did each of us face in our lives, we are all different and we live our lives the best we can, we often fall, so we get up again and move on. We learn, we change, sometimes for years go around in a circle or tap in one place, and then, in addition to all that, we get responsibility for another one, two, three… lives. How someone who has not learned to be happy, to love, to live a full life, to easily overcome challenges that occur daily, and are sometimes very complex, how someone who does not have self-confidence can teach a child to be happy and live his life in a full potential with ease and joy?

However, just as we are all unique in our own way, so is every child. Some children need to be brought up, and some just need to be nurtured. We don’t have to be perfect, but we do have to be our own and honest. Children know much more than we think, because their thoughts are pure and their feelings are deep. Sometimes I think that we should not teach them to adapt to this world, but to build their own.

Tijana Stupljanin

Man vs. Nature / Čovek protiv prirode

Since the beginning of time, the man had to face the forces of nature to ensure his own survival. The nature has been observed as hostile, the man had to fight with his body and mind to concur the nature and make it his servant. However, more than once, the nature has demonstrated how powerful and wild it can truly be and the man, with all his science and technology and progress, stood no chance. Nevertheless, the mankind survived, there are more people in the world today than ever before.

If you start to think about this, it becomes clear, there is no man vs. nature, the nature is within a man, and the man is within the nature, we do not exist apart from it. If we fight the nature within, then we fight against our own bodies, our own instincts, senses… And if we fight the nature around us, we inevitably lose, because we are just a small piece of it. How about if we stop fighting and start listening, begin working together, cooperating, learn from it as much as we can and then co-create, play with it. This is the abundant planet, there is enough food, clothes and homes for each and every one of us. Nature is greater than all of us together, she gave a birth to everything that exists, we call it a Mother for a reason. She gave us everything she had so that we would live a happy life, as every mother would, and she did it with love.

And how do you treat your mother? Do you show her respect? Are you thankful for her gifts? How do you show your love?

If you do not understand your nature, that is within you and all around you, then you cannot appreciate it and you wouldn’t know how to love yourself or the world around you. Even that’s o.k., mother is forgiving and compassionate, her own love is enough, but you better show her respect! Because the Earth will survive without us, but where would we be without the Earth?

/

Od početka vremena čovek je morao da se suočava sa prirodnim silama kako bi obezbedio svoj opstanak. Na prirodu se gledalo kao na neprijatelja, čovek je morao da se bori i umom i telom kako bi je pokorio i potčinio je svojim potrebama. Međutim, više puta je priroda demonstrirala koliko moćna i neukrotiva zaista može biti i čovek, sa svim svojim naučnim dostignućima i tehnologijama i napretkom, nije imao nikakve šanse. Ipak, čovečanstvo je preživelo i danas ima više ljudi na svetu nego ikada pre.

Ako se zamislimo nad ovim, postaje jasno da čovek ne može protiv prirode, jer priroda je u čoveku i čovek je u prirodi, mi ne postojimo odvojeno od nje. Ako se opiremo prirodu u nama, onda se borimo sa našim telima, sopstvenim nagonima, čulima… A ukoliko se borimo sa prirodom oko nas, neminovno gubimo, jer smo mi samo mali njen deo. Kako bi bilo kada bismo prestali da se borimo a počeli da slušamo, da sarađujemo, da učimo od nje što više i onda da stvaramo zajedno, da se igramo. Ovo je planeta obilja, ima dovoljno hrane za sve, odeće i krova nad glavom za baš svakoga od nas. Priroda je veća od svih nas zajedno, ona je rodila sve što postoji, ne zovemo je uzalud Majka Priroda. Dala nam je sve što je imala kako bismo živeli srećno, baš kao prava majka, i to je uradila sa ljubavlju.

A kako se mi ponašamo prema svojoj majci? Da li joj ukazujemo poštovanje? Da li smo zahvalni na njenim darovima? Kako joj pokazujemo ljubav?

Ukoliko ne razumeš svoju prirodu, onu koja je u tebi i onu koja te okružuje, onda je nećeš ni ceniti i nećeš umeti da voliš ni sebe ni svet oko sebe. Čak je i to u redu, jer majka je puna saosećanja i opraštanja, njena sopstvena ljubav joj je dovoljna, ali bolje bi ti bilo da je poštuješ! Jer Zemlja će nastaviti da postoji i bez nas, a gde bismo mi bili bez nje?

Tijana

Koliko vredim? / What is my worth?

Onoliko koliko volite sebe – tolika je vaša cena – i život poštuje tu cenu.

–  Miguel Ruiz, Moć Ljubavi

How much you love yourself – such is your price – and life respects that price.

– Miguel Ruiz, The Mastery of Love: A Practical Guide to the Art of Relationship –Toltec Wisdom Book

Da li znate priču o žabici koja je pobedila u trci i jedina stigla do cilja? (The Frogs’ Race by Dulce Rodrigues) Priča ide otprilike ovako: u šumi je bila organizovana trka, žabica koja uspe da se prva popne na visoki toranj je pobednik. Trka je počela, međutim publika je, umesto da bodri takmičare, poput nekog starog mrzovoljnog žapca, počela da dovikuje – žabe ne mogu da se penju, nikada nećete uspeti, spore ste, to je nemoguće, šta zamišljate ko ste i slična omalovažavanja. Polako su jedna po jedna žabica odustajale i napuštale trku. Na kraju je ostala samo jedna žabica koja se uopšte nije osvrtala već je hrabro išla napred. Kada se popela na vrh i stigla na cilj okrenula se i shvatila da je pobedila, bila je presrećna i zadovoljna, mada malo tužna što ni jedna druga žabica nije stigla na cilj. Svi su se pitali po čemu je posebna baš ta žabica, da bi shvatili da je ona gluva i da nije čula negativne povike i obeshrabrivanje iz publike, već je slušala samo svoj unutrašnji glas koji ju je konstantno bodrio!

Čovek je društveno biće, od kada se rodimo usmereni smo na druge ljude. Dete svet otkriva kroz svoj odnos sa majkom pre svega, pa onda i sa ocem, najbližom porodicom, zatim sa vršnjacima, učiteljima, nastavnicima, komšijama i svim ljudima koje u životu, makar i na kratko, sreće. Svi znamo iz sopstvenog iskustva koliko nam znači pohvala, razumevanje, neko da nas sasluša, neko da nas samo zagrli, neko ko nam je u bilo kojoj sferi autoritet da nam da potvrdu da smo nešto dobro uradili… A šta kada sve to izostane?

Da li nas je iko učio kako da budemo uvek svesni svoje vrednosti i kako da sebi budemo najveća podrška? Često se dogodi u životu da roditelji, koliko god dobri i dobronamerni bili, našem vaspitavanju prilaze iz sopstvenih ograničenja, negativnih iskustava, strahova, pa i iz neznanja. Sigurno ima i onih koji se rode sa neverovatnim samopouzdanjem i verom u sebe i sopstvenu veličinu, kao i onih koje roditelji, ili neki drugi autoritet, uspeju da zadoje ovim vrednostima, ali verujem da je za većinu nas bilo potrebno mnogo saplitanja, učenja, padanja i ustajanja dok nismo spoznali svoju istinsku vrednost i podesili svoj život prema njoj.

Slušala sam nedavno govor Arnolda Švarcenegera u kome je govorio o uspehu. Fasciniralo me je to što su njemu u uspehu u stvari pomogle baš one osobine koje su svi isticali kao njegove mane. I šta bi sa njim bilo da je umesto sebe poslušao sve te druge koji su mu govorili da neće uspeti zbog jakog austrijskog naglaska, zbog prevelikih mišića, neobičnog imena, itd., a on je od bolešljivog, mršavog dečaka iz siromašnog sela u Austriji postao jedan od najplaćenijih glumaca na svetu i guverner Los Anđelesa! On je imao veliku viziju svog života i naporno je radio da je ostvari, ali čini mi se od svega, da mu je najviše pomoglo to što nije slušao ljude koji su mu govorili da neće uspeti i davali mu, pri tom, vrlo realne razloge zašto neće uspeti! Jedino je bilo važno da on sebe vidi kao Mister Univerzuma, glavnog glumca, guvernera…

Toliko je uspešnih priča svuda oko nas i to najviše tamo gde ih najmanje očekujemo. Ljudi koji dožive povredu i doktori im kažu da više nikada neće hodati samostalno, a oni postanu trkači, gimnastičarka sa veštačkom nogom, milioneri koji su odrastali u bedi, ljudi koji dožive najveću tragediju, a onda tu svoju tragediju pretvore u nešto veće od života, ljude koji prežive nemoguće situacije i one koji urade neviđene stvari… Međutim, isto tako imate ljude kojima su doktori greškom rekli da će umreti za mesec dana i oni zaista umru, iako su u stvari bili zdravi, ili veoma talentovane ljude koji padnu u depresiju ili se okrenu porocima i nikada ne dostignu svoj puni potencijal.

Kada smo deca uče nas da slušamo druge. Ja sam prva koja deci skoro svakodnevno govori koliko je važno da slušaju svoje roditelje, ali ih takođe učim da su oni najbolje od nas dvoje i da imaju potencijal kada porastu da budu bolji i pametniji od nas. Isto tako ih učim da čuju svakoga, ali da uvek procene da li to što čuju od drugih korespondira sa njihovim unutrašnjim glasom. Problem nastaje kada mi zaboravimo svoju vrednost sa kojom dolazimo na ovaj svet i počnemo da se oslanjamo na ono što drugi ljude misle ili govore o nama. Možda će nas drugi i preceniti, ipak je veća verovatnoća da će nas podceniti, ali ni jedna od ove dve varijante neće nas usrećiti. Kao što istinsku sreću možemo jedino pronaći u sebi, duboki mir spoznati iznutra, tako i sopstvenu vrednost moramo osetiti u sebi i onda je podeliti sa svetom, a to ćemo uspeti ako se podsetimo svakodnevno ko smo, povezujući se sa sobom, vraćajući se suštini i osluškujući svoju dušu. Tehnika za to ima danas baš koliko hoćeš! Meni su najdraže: ples slobodnim stilom uz muziku koja me podiže, razgovor sa svojim odrazom u ogledalu, pevanje, crtanje ili slikanje, pisanje, yoga, šetnja, gledanje u prirodu…

Henri Ford je jedan od najuspešnijih ljudi ikada i znao je svoju vrednost, evo šta je on rekao o tome: “Mene ne brine šta drugi misle o meni, zato što znam svoju pravu vrednost. A milijarder sam postao zato što znam s novcem i umem da razlikujem prave vrednosti od lažnih.”

Na kraju, vredimo onoliko koliko smo zadovoljni sobom i koliko uživamo u životu. Ako se nekada dogodi da pokleknete pred životom i niste u stanju da volite sebe, pogledajte u oči onih koje volite i koji vole vas, oslušnite šta će vam reći, oni vide u nama svu našu lepotu i dobrotu i kada nismo u svom najboljem izdanju. Ljubav će nas podsetiti na najlepši mogući način na to ko smo i koliko smo dragoceni.

Život ili smrt / Life or death

Iz perspektive smrti sve ostalo izgleda kao čista lakrdija.

/

From a perspective of a death, everything else is just a mockery.

– Horhe Luis Borhes

Bole me sva tvoja čekanja na prozoru

i gledanja na sat

I sva naša neviđanja, isto tako

Važno mi je samo da znaš,

volela sam te neizmerno i tada

kao i sad

I ni jedna razdaljina

ne može to da promeni,

pa ni ova smrt što je napravi

Čekam tebe sada ja

na prozorima moje duše

i nikada vrata ne zatvaram

Sećanja kad navrate,

vrate na kratko sve naše uspomene,

i tugom i srećom me nahrane,

znam da mi ih ti šalješ

na krilima vihora

iz daleka…

Iz daleka…

A ja ti pesmom pozdrave uzvraćam,

ime tvoje dozivam,

kao ti moje što si nekad


Ako ste ikada potpuno iskreno i beskrajno, detinje, voleli nekoga ko više nije među živima, znate da ljubav ne umire smrću tela. Ta ljubav ostaje sa nama i u nama, rekla bih sve do naše smrti, ali nekako slutim da ta ljubav ostaje utkana u našu dušu i živi sa njom doveka.

Srećan je ko ume da voli – kako je to lepo rekao Hese, samo nije to laka sreća! Kada zaista volite nekoga, kao da nemate izbora, volite i sve njegove mane isto koliko i vrline, i volite i kada vas boli neki njegov postupak, čak i kada se taj neko ružno ponese prema vama (ne mislim ovde na bilo koju vrstu zlostavljanja! Tu nema LJ od ljubavi i tačka!). Ljubav tada i zaboli, ali to nas boli naša ljubav koja nosi i veliku odgovornost, jer mi imamo priliku da kroz tu ljubav porastemo, prihvatajući nesavršenost onoga koga volimo, prihvatamo i svoje slabosti i podižemo se na jedan novi nivo u odnosima sa svim ljudima koji su u našim životima. Ako uspemo da prođemo kroz tu bol, a zadržimo ljubav, uradili smo veliku stvar, jer smo tada dali krila toj ljubavi i biću koje volimo, da poleti do visina svoje duše.

Nema boljeg leka od razumevanja i praštanja, a bez ljubavi nema ničega. Smrt ne boli, smrt samo opominje, podučava, podseća da smo sada u ovom trenutku još živi i da imamo mogućnost da biramo kako ćemo živeti. Kada pogledam šta ljudi na samrti kažu o životu, zaključujem, ono što moja duša već zna, da život bez ljubavi prema sebi i ljubavi prema ljudima oko sebe, nema mnogo smisla. Ne morate imati muža ili decu, da biste živeli smisleno, volite to što imate, budite dobri prema sebi, svojim roditeljima, sestrama, braći, prijateljima, ako nemate ni njih, volite svoje komšije, svoje ljubimce, ljude koje srećete na ulici, prodavačice, ako vam je i to teško, volite svoja dela, svoj posao, uložite svu svoju ljubav u nešto što će se utkati u nečiju dušu i nastaviti da živi i kad vas više ne bude.

Za mene je samo ljubav smisao života, a koliko ćemo ljubavi imati u životu zavisi samo od nas. Da, ja sam srećna jer umem da volim, ali da mi je uvek lako, nije, nekada zaboravim da dam sebi malo te podrške i ljubavi, nekada uradim nešto što me razočara i zaboli, nekada čekam da mi je neko drugi pruži, samo to ne funkcioniše tako. Ako ne volimo sebe onom beskrajnom, detinjom ljubavlju sa početka priče, nećemo prepoznati ili nećemo ceniti ni ljubav koju nam drugi daju. I još nešto, ako ne negujemo ljubav prema sebi, nećemo imati dovoljno ljubavi kojom ćemo razumeti, podržavati i praštati onima koji našoj ljubavi/životu daju smisao.

P.S. Volim te

/

All yours waiting at the window hurts me,
looking at the clock too
And all the time we didn’t spent together, as well
It is important to me for you to know just this,
I loved you indefinitely then
as I do now
And there is no distance
that can change this,
not even the one death had made
Now I wait for you
at the windows of my soul
and I never close the door
When memories burst in,
bringing back for a moment all our reminiscences,
filling me with sadness and with happiness,
I know you are sending them my way
on the whirlwind’s wings
from far away…
From far away…
And I salute you in return with this song,
and I shout out your name,
as you once shouted mine


If you had ever completely true and infinitely, childlike, loved someone who is no longer among living, you know that love does not die with the body. That love stays with us and within us until we die, I would say, but somehow I sense that this love stays woven into our soul and lives with it forever.

Happy is the one who can love – as beautifully said by Hesse, however, it is not easy luck! When you really love someone, as if you don’t have a choice, you love all his downsides as much as his virtues and you love him even if you are hurt by some of his actions, even when that someone has mistreated you (just to be clear, I do not talk here about any kind of abuse! Where there is abuse, there is no mention of love, period!). When that happens, love hurts, but what hurts is our own love that carries a big responsibility, because we have the opportunity to grow through this love, by accepting the imperfections of our loved one, we also accept our own weaknesses and we rise up to a new level of relationship with all the people in our lives. If we manage to pass through that pain and keep the love, we have done a great thing, because then we gave wings to that love and to that someone we love, so he can fly to the heights of his soul.

There is no better remedy than understanding and forgiving, and without love, there is nothing. Death does not hurt, death warns, teaches, reminds that we are now, at this moment still alive and that we have the possibility to choose how we are going to live. When I see what people at their deathbed are saying about life, I conclude – what my soul already knows, that life without love for the self and for the people around, has very little sense. You don’t have to have a husband or kids to have a meaningful life, you can love what you have, be good to yourself, your parents, sisters, brothers, friends, and if you don’t have any of those people, love your neighbors, your pets, people you meet on the street, a saleswoman, if that’s too hard for you, love your deeds, your work, invest all your love in something that will touch someone’s soul and continue to live even when you are gone.

To me, love is the only purpose of life, and how much love will we have in life depends solely on us. Yes, I am happy because I know how to love, however it does not come always easy, sometimes I forget to give to myself a bit of that support and love, sometimes I do something that disappoints and hurts me, at times I wait for someone to give me that love, only it doesn’t work that way. If we don’t love ourselves with that infinite, childlike love from the beginning of this story, we will never recognize or appreciate the love somebody else is giving to us. And one more thing, if we don’t cherish self-love, we will not have enough love to understand, support and forgive to those who give our love/life a purpose.

P.S. I love you

Samo budi to što jesi / Just be who you are

Budi svoja! Toliko si bitna, neponovljiva, neprocenjiva! Zašto nam je toliko teško da u to poverujemo? Osećam koliko darova sam primila, samim rođenjem, samim postankom. Iskra tvorca je u svima nama, a šta mi radimo sa njom? Upoređujemo se sa drugima, imitiramo, kopiramo, slušamo druge da bismo bili prihvaćeni, da bismo bili dobri roditeljima, komšijama, prijateljima, rodbini, učiteljici, mužu, koleginici, šefu… svima samo ne sebi!

Dugo već imam potrebu da napišem tekst na temu autentičnosti, ali nisam znala kako. Prepoznala sam koliko je važno da budemo svoji, da komuniciramo sa sobom, da čujemo sebe, iskažemo sebe i ispoštujemo sebe, jer je to jedini način da budemo istinski ispunjeni i srećni. Umela sam da prepoznam autentičnost kod drugih ljudi i divila sam se tome kad neko samo jeste ono što jeste i radi ono što voli, bez laži, usiljenosti i potrebe da bilo šta dokaže bilo kome. Jer kada živiš ono što jesi, tebe stvarno ne interesuje šta će neko da misli o tome šta imaš da kažeš ili da li se nekome sviđa ili ne sviđa to što radiš. Jer kada živimo i radimo podržavajući svoju autentičnost mi smo srećni i zadovoljni, ispunjavamo svoju svrhu samim tim što jesmo i to je naša nagrada. Korist od toga je višestruka jer se naša ispunjenost životom koji volimo i na kome smo zahvalni preliva i na druge ljude i daje im zeleno svetlo da se otvore za tu mogućnost da je istinska sreća tako jednostavna, toliko obična da je često zanemarujemo, odbacujemo kao suviše očiglednu.

Čiji život živimo? Šta je zaista važno u životu?

Bez obzira na to što sam svesna koliko je važno živeti autentično i u skladu sa svojim bićem, moram da priznam da nisam još uvek uspela u tome. Pitam se često ko sam uistinu ja i šta je to što ja zaista želim? Toliko dugo sam živela iz glave, iz uverenja svojih roditelja i okoline, da više nisam sigurna gde leži moja autentičnost. Koja je korist od toga da živimo život za koji će nam drugi reći – vidi kako si uspešna, vidi kako si srećna, vidi kako si dobra, blago tebi, a mi ne osećamo taj uspeh, tu sreću i tu dobrotu. Šta bi se dogodilo kada bismo živeli život od koga bi nam treperelo celo biće i osmeh ne bi silazio sa našeg lica, iako bi možda drugi govorili, ti si luda, to je nemoguće, u kom svetu ti živiš, to je glupo i slično?

Šta bi se dogodilo kada bismo dopustili sebi da budemo to što jesmo? Čudo prirode, radost života, svetlost koju ništa ne može pomračiti?

Da li bi svet i život kakve poznajemo danas uopšte postojali da nije bilo onih “ludih” autentičnih ljudi koji su živeli život po svojim aršinima, često usamljeni, često odbačeni, često nipodaštavani, proganjani, neshvaćeni? Koliko njih je, svesni večnosti, stavljalo svoj ovozemaljski život na vešala, giljotine, lomače, odbijajući da žive lažne živote, nemajući ništa drugo da ponude zajednici koja ih ne shvata i odbacuje do svoje autentičnosti!

A šta je to autentičnost? U jezičkom smislu, termin autentičan potekao je od grčke reči authentikos, što znači istinitost, pravovaljanost, verodostojnost. Ako znamo da na ovom svetu ne postoje dve apsolutno iste jedinke u biljnom i životinjskom svetu, pa i šire (npr. ne postoje dve identične pahulje snega!), kao i da je svaki čovek jedinstven po mnogim karakteristikama (dnk, otisak prsta, zenica oka…), zar je teško prihvatiti da su te “različitosti” važne?

Koja je moja istina koju sam došla da živim? Možda moje želje i moja vizija života samo meni ima smisla, možda još nisam otkrila kako da živim svoju autentičnost, možda će me neko proglasiti ludom što čeprkam po svom savršenom životu tragajući za nekom autentičnošću koja će me odvesti ko zna gde? A možda je sve to nebitno, možda je dovoljno da sam ja srećna i zadovoljna i odana autentičnoj sebi?

/

Be yourself! You are so important, unique, priceless! Why is it so hard for us to believe in this? I feel the magnitude of gifts that I have received with birth, with the origin itself. The spark of the creator is in all of us, but what do we do with it? We compare ourselves to others, we copy, we listen to others in order to be accepted, to be good for our parents, for our neighbors, friends, relatives, teacher, for our husband, colleague, our boss, for everyone except for ourselves!

I have this urge, for a while now, to write about authenticity, but I didn’t know where to start. I realized how important it is to be genuine, to communicate with myself, to hear myself, to express myself and to honor myself, because it is the only way to truly be fulfilled and happy. I knew how to recognize the authenticity in others and I admired how some people could just be who they are and do the things they love, without the lie, pretentiousness and need to prove anything to anyone. For when you live in line with who you are, you really don’t care what will other people think about what you have to say or whether someone likes or dislikes what you do. Because when our life and work support our authenticity, we are happy and satisfied, we fulfill our purpose simply by being ourselves, and that is our reward. The benefits from this is multiple, since our fulfillment with life, that we love and are thankful for, overflows on to other people and gives them a green light to open up to the possibility that true happiness is so simple, so ordinary that we too often disregard it, we discard it as too obvious.

Whose life do we live? What is really important in life?

Regardless of that me being conscious about how much authentic living and being in the harmony with your own self really matters, I have to admit that I haven’t yet succeeded in that. I often wonder who am I truly and what is it that I really desire? I have lived too long from inside my head, from the belief of my parents and the environment so that I am not sure where my authenticity lies. What is the benefit of living a life for which the others will say – look how successful you are, look how happy you are, look how good you are, good for you, while I don’t feel that success, that happiness and the goodness. What would happen if we would live life from which our entire being would vibrate and smile would never leave our face, although the others might say, you are crazy, it is impossible, in what world are you live in, it is stupid, and so on?

What would happen if we gave ourselves a permission to be who we are? The wonder of nature, the joy of life, the light that nothing can outshine?

Would the world and the life that we know today even exist if it wasn’t for those “crazy” authentic people who lived their lives by their own measure, often lonely, often rejected, frequently underappreciated, prosecuted, misunderstood? How many of them have put their worldly life onto the gallows, guillotines, bonfires, aware of eternity and declining to live fake lives, having nothing else to offer to the community, that don’t understand them and rejects them, except their authenticity!

Tijana

Da li brojite svoje godine? / Do you count your years?

Prošlog meseca sam napunila 40 godina. Da li je 40 godina puno ili malo? Ko može na to tačno da odgovori? Ako pitate šestogodišnjaka, rećiće vam da je to previše godina, a ako pitate osamdesetogodišnjaka, on će samo odmahnuti rukom i reći da je to ništa. I stvarno, šta znači broj godina? Šta on određuje? U mnogim društvima kada čovek pređe četrdesetu, otvoreno ili prećutno, smatra se da je već star i da njegov život kreće nizvodnom putanjom. Mislim da je to zastareo i potpuno neopravdan stav, a da ne kažem koliko je štetan! Ja se ne osećam staro, ne izgledam staro, mnogi moji vršnjaci se tek žene i udaju, tek planiraju porodicu, neko tek započinje svoj biznis, iskreno i ja se osećam kao da moj život tek počinje. Sakupila sam svoje greške i uspehe i spremna sam da okrenem novi list.

Neka istraživanja o značenju broja 40 su fascinantna. Postavljaju se pitanja zašto se u pravoslavlju pomen duši daje posle 40 dana, zašto Božićni post traje tačno 40 dana, da li je slučajno Mojsije lutao pustinjom 40 dana, da li je slučajno veliki potop trajao baš 40 dana? Naša poznata književnica Mirjana Đapo, u knjizi „Elysion”[1] pišući o ovom fenomenu, između ostalog, kaže: Uzimajući 40 kao ispunjenje jedne životne faze, Talmud, a kasnije i katolička crkva, označili su ovaj broj kao ’kanonsko doba’ čoveka, što znači da je čovekov intelekt tada najrazvijeniji. Zaista, savremeni psiholozi često uočavaju određene promene u razvoju ličnosti kratko nakon nastanka 40-ih; pogled na biografije poznatih pruža dodatni dokaz za ovakva promišljanja.

Jedna mudrost kaže: neko se rodi star, a neko umre mlad u 101. godini. Za sve u životu postoji pravo vreme, ali se ono ne meri brojem godina. Da li su godine važne? Da, meni jesu, ali ne u onom uobičajenom smislu, sklonija sam da mislim, kao u gore citiranoj rečenici, da su četrdesete važna prekretnica u životu svakog čoveka kada je on spreman da u punoj snazi zasija. Možda je vreme da se neki mostovi spale, možda da se započne nešto potpuno novo, možda da se uvedu neke teške promene, donesu nove odluke, pokrenu neki davno sanjani snovi…

Mislim da je svaka dekada u životu bitna, da nam donosi neke nove izazove, nove uvide. Mi nismo isti sa 11, 25, 30 godina. Menjamo se, sazrevamo, učimo, odrastamo, menjaju se naše želje, naši prioriteti. Jedno je sigurno, čovek u četrdesetim sve teže može da živi po inerciji, ušuškan u laži koje ga žuljaju, žmureći na jedno oko da ne bi poremetio rutinu, ako ništa drugo, ovo je vreme kada i naše telo počne jače da se buni i „tera“ nas da se menjamo. Čini mi se od svega postaje najvažnije kako se zaista osećamo u svojoj koži, u svom životu, a ne kako sve to drugima izgleda.

Na kraju, nekako se vratimo ponovo na početak, prastara mudrost u jednoj rečenici Upoznaj samoga sebe, jer vezu koju gradimo sami sa sobom je temelj svake druge veze i odnosa! Ako uspemo da zaista osetimo svoje telo, poslušamo svoje misli, preispitamo svoje stavove, zavolimo sebe u celosti i prigrlimo glas svoje duše, ne postoji ništa što ne možemo da radimo i sa 55, 67 ili 89 godina. Šta vi mislite o tome? Da li samo brojite svoje godine ili ih živite?

[1] Mirjana Đapo: Elysion: roman. “Arte”, Beograd, 2010.

/

Last month I turned 40. Is 40 a lot or not? Who can give a correct answer to that? If you ask a six-year-old, they’ll tell you it is too many years, but if you ask an eighty-years-old, they’ll just shake off their hand and say it’s nothing. And really, what does the number of years mean? What does it determine? In many societies when someone turns 40 it is implied, explicitly or implicitly, that that person is old and that his life is now starting to decline. I think it is outdated and entirely unjustified attitude, not to mention how harmful it is! I do not feel old, I do not look old, many of my peers are just getting married, just starting planning a family, someone is just starting their business, and to be honest I too have a sense that my life is just beginning. I have gathered my mistakes and successes and I am now ready to turn the new page around.

Some researches about the meaning of the number 40 are fascinating. Questions like why in Orthodox Christianity the commemoration to the soul is given 40 days after the death, why the Christmas fasting last for exactly 40 days, is it accidentally that the Moses has wondered through desert for 40 days, did the great flood last for 40 days by chance? Our well-known writer Mirjana Djapo wrote about this phenomenon in her book “Elysion”[i], among other things, she said: Taking 40 as the fulfillment of one stage of life, the Talmud, later the Catholic Church, labeled this number as the ‘canonical age of man’, meaning that man’s intellect is then at its peak. Indeed, modern psychologists often view changes in personality development shortly after turning 40; a look at the biographies of celebrities provides further evidence for such reflections.

A wise man once said: Someone is born old, and someone dies young at 101. In life, there is a right time for everything, only that time is not measured with age. Does age matter? Yes, to me it does matter, but maybe not like in a common sense of it. Similar to the cited sentence above, I am prone to think that forties are an important milestone in every man’s life, when he is ready to shine in his full glory. Maybe now the time has come to burn some old bridges, maybe it’s time to start something entirely new, perhaps some hard changes need to be introduced, some new decisions reached, a long time dreamed dreams should be initiated…

I think that every decade in life is important and that it brings us new challenges, new insights. We are not the same with 11, 25, 30 years. We are changing, developing, maturing, learning, our desires change, our priorities as well. One thing is for sure, man in his 40 can’t no longer live by inertia, tucked into the lies that pock, closing one eye just so you don’t break a routine, if nothing else, this is a time when our bodies start to rebel more “pushing us” to change. Seems like it is becoming more about how I really feel in my own skin, in my life and not how it appears to others.

At the end, we somehow come to the beginning, an ancient wisdom in one sentence: Know thy self, because the relationship that we build with ourselves is the ground stone of every other relationship and commitment! If we can manage truly to feel our bodies, listen to our thoughts, to reconsider our views, love ourselves entirely and embrace the voice of our soul, there is nothing we can’t do even at 55, 67 or 89 years of age. What do you think about that? Do you just count your years or do you live them?

[i] Mirjana Djapo: Elysion: the novel. “Arte”, Belgrade, 2010.

 

Ljubav Moja Mila / My Dear* Love

Čulo se jasno i snažno. Sa svakim otkucajem tvoga srca, moje je kucalo još jače. Da li sam te oduvek volela? Jedno znam sigurno, zaljubila sam se u tebe dok si još bila želja.

Tvoj prvi stisak ruke, prvi pogled koji govori milion reči i u kome se ogleda čitav Univerzum i sve zvezde nebeske sijaju punim sjajem kao da kažu – ja sam nešto posebno, jedinstveno, moja ljubav će promeniti sve. O da, promenila je, ni ne slutiš koliko! Mene najviše…

Ljubav sve menja. Ljubav je naš put do večnosti.

Obećavam ti, neću te nikada posedovati. Naša će ljubav biti slobodna, osvajati vrhove, ali znaj da ćeš u mome srcu uvek imati dom.

Molim te samo, sačuvaj u sebi komadić moje večnosti i taj osmeh beskrajni.

/

You could hear it clearly and strong. With every beat of your heart, mine was beating even harder. Did I love you since forever? I know one thing for sure, I fell in love with you when you were only a wish.

The first grip of your hand, the first look that speaks a million words and in which the entire Universe mirrors itself, and all the stars in the sky shine in their full splendor saying – I am something special, unique, my love will change everything. Oh yeah, it did change, you can’t even imagine how much! Mostly me…

Love changes everything. Love is our road to eternity.

I promise you I will never own you. Our love will be free, conquer the peaks, but know that within my heart you will always have a home.

Please, I beg you though, keep the bit of my eternity inside you and that infinite smile.

*Word Dear translated in Serbian Mila is used both as an adjective and as a girl name